Dobar dio života nosila sam se s nesigurnostima.
To tek unazad par godina razumijem.
Svaka moja potražnja za potvrdom, svaki strah od gubitka, svaka pretjerana reakcija na neki uspjeh, svaka radost oko nečeg potencijalnog novog… Sve to ima jedan nazivnik. Nesigurnost.
Da sam bar to osvijestila ranije. I shvatila. Moja nesigurnost nije dolazila iz nekog logičnog temelja, ali u biti što je u životu s emocijama logično. Nismo se uvijek zaljubljivali u logične izbore, nismo ni neke prijatelje logično odabrali, nije logika krojila životne puteve i bolje da nije.
Uz logiku gubili bi čaroliju.
Pa nekad neka je ima, nekad neka je i nema. Bolje tako.
Moja nesigurnost dolazila je iz premale vjere u sebe što dolazi iz djetinjstva, a kako ta voda nije tekla izvorom kad je trebalo, kasnije je izvor bilo teško napuniti bistrom vodom.
Imala sam sreću i u bitnim godinama izgradnje karaktera okružila sam se divnim ljudima. Tu je izvor bio dobar i počeo je bolje teći.
Ono što me, sada mogu s odmakom vidjeti, je poljuljalo više nego što sam mislila je početak poduzetničkog puta. S jedne strane enormna volja i želja, nikakvo iskustvo, a s druge strahovi. Uglavnom, puno svega novoga, u kratko vrijeme.
Kad sam dobila poticaj za samozapošljavanje, gospođa na šalteru rekla mi je Sretno, od tri osobe jedna ne izdrži prvu godinu, druga jedva pa zatvori jedna eventualno nastavi. Tek sad, s odmakom vidim, pa ja sam bila isprepadana, ali taj miks snažnih emocija zbrkovita je slika tih godina mog života. Nije gospođa sa šaltera kriva, nije nitko kriv izvana.
Moj izvor bio je mulj, moje misli bila su voda koju je trebalo razbistriti.
Uz poduzetništvo, gradila sam obitelj. To su moje tridesete. Divne, predivne, ali tek sad s odmakom vidim, nisam prodrijela u sebe. Gradila sam svoje mjesto, tražila svoj stil, balansirala, usmjeravala izvor, dobra stvar je nisam nikad odustala od svojih vrijednosti, ali ne mogu 100% potvrditi da nisam u nekim trenucima odustala od sebe, jer bilo je toliko toga novoga.
Nisam imala vremena za sebe.
Ne bih ništa mijenjala.
Zahvalna sam na iskustvu. Odlukama. Svoj put ne bih mijenjala.
Ali tek sam nedavno spoznala da je iza mojih brojnih reakcija i odgovora na situacije stajala nepotrebna nesigurnost.
Ulagala sam u svoju edukaciju, iskakala iz svoje radne zone ugode stalno i neprestano samo kako bih dokazala da mogu. Ne drugima, sebi. Samo sebi. Ovaj impuls često prepoznajem i u drugim ženama….
A onda sam izabrala drugi put.
Priznavanja da sam dobra. Dobra u svemu što jesam. Da mogu biti bolja i bit ću, ali dobra sam i sada. Nisam se više natjeravala i zavaravala, u jednom trenu priznala sam samoj sebi u čemu nisam dobra, u čemu sam prosječna, a u čemu sam izvrsna.
I tada, u tom iskrenoj ogoljenosti pred sobom, sama sa sobom, našla sam sebe. I tada, u toj iskrenoj ogoljenosti pred sobom, sama sa sobom, našla sam izvor.
I od tada postalo je lakše, bolje, krenulo je lakše, bolje. Uživam u svemu što radim, imam, jesam.
On je cijelo vrijeme bio u meni. Zamutile su ga moje misli, strahovi, nepoštivanje same sebe u nekim odnosima i svojim vrijednostima, zamutila sam ga ja.
Ali, i razbistrila sam ga. Isto želim i vama. I od tada postalo je lakše, bolje, krenulo je lakše, bolje.
Budite svoja voda, budite svoj izvor, dajte si vremena i ulažite u najbitniji odnos svog života. Odnos sa sobom. Toliko je krhak i toliko prekrasan.
Zaronite u sebe, nestat će sva buka i u tišini bit će jasno tko se, što imate, gdje idete i kako tamo stižete. Nemojte predugo čekati sami na sebe. Vrijeme curi, izvor teče, uz sebe na svojoj strani života nema toga što ne možete i najljepše od svega događat će se prirodno, lijepo, ugodno i.. sigurno.
Pripremila: Marija Mažar
