O poduzetništvu, strahu od neuspjeha, velikim idejama, samopouzdanju i svim onim malim strahovima zbog kojih ponekad ne napravimo prvi korak.
Imam sreću što radim s različitim karakterima. I ženama i muškarcima. Sreću, jer mi različitost daje priliku da učim, razvijam se, upijam iskustva i mijenjam se. Radim i s onima koji su dugo u poslovnim vodama i s onima koji su tek nedavno zaplovili.
Ne postoji univerzalni recept koji osigurava sigurnu i ugodnu plovidbu prema uspjehu. Uostalom, i sam pojam uspjeha vrlo je individualan.
U poduzetništvo sam krenula jer sam se nadala da mogu sebi i svojoj obitelji stvoriti život po vlastitoj mjeri. Htjela sam pokušati. Htjela sam osjetiti odgovornost jer, kada krenete tim putem, mnogo toga ovisi upravo o vama.
Odgovornost od koje nema bijega
Kad je dobro, dobro je jer ste se vi pobrinuli da tako bude. Ali, da se ne zavaravamo, i kad je dobro, kreću misli: Što je sljedeće? Što ću napraviti? Što smisliti? Što još moram naučiti ili promijeniti? Tu je i druga strana priče: davanja državi, odgovornost prema svima ostalima u lancu, potreba za stalnim učenjem i proaktivnošću. Jer vrlo je vjerojatno da ćete, ako prestanete učiti i razvijati se, s vremenom početi zaostajati.
Ponekad mi je ta neprestana dinamika bila zastrašujuća. Danas sam se vjerojatno naviknula i zavoljela je. Ne uvijek, ali većinom.
Kad je loše, odgovornost je opet na vama. Sagledati vlastite postupke i odluke, ali i šira kretanja koja utječu na posao, nije uvijek lako. Bila sam i dio većih kolektiva i oni katkad imaju svoje prednosti. Možete se malo pritajiti i kolektivno nositi sa svime što se događa. Niste uvijek sami u svakoj odluci i svakom problemu.
Usamljenost je nešto što definitivno više osjećam u poduzetničkim cipelama.
One su katkad pohabane od trčanja, a ponekad, puno rjeđe, blistave i sjajne jer smo stigli do nekog dugo željenog cilja. To je i onaj dio koji se vidi na društvenim mrežama. Slika sretnog trenutka. Pozadinu ne vidite. Neprospavane noći, rad i kad ste bolesni i kad je dijete bolesno, rad i kad se sve ovako srušilo i nemate trunke motivacije, ali nešto neobjašnjivo i tada vas lagano gura dalje…
Krenimo od toga što je nama važno
Nekome je najveća želja financijska sloboda. Nekome ništa nije vrjednije od osjećaja pripadnosti kolektivu. Nekome je važno da u petak u 16 sati završe i radno vrijeme i sve misli o poslu, sve do ponedjeljka u osam. Netko želi raditi za sebe, putovati svijetom i sve poslovne obveze uspješno odrađivati na daljinu.
Različiti smo, a u ovim suludo brzim vremenima čini mi se da svatko može pronaći svoj put i svoje mjesto. Granice svijeta pomaknule su se, ali što je s našim granicama?
Manjak samopouzdanja, višak propitkivanja
U svojih dvadeset godina rada, i u kolektivu i samostalno, primijetila sam da postoje granice koje žene, barem iz moje perspektive, teže prelaze. Bilo da rade unutar sustava ili za sebe.
Neću generalizirati, ali čini mi se da muškarci češće nastupaju s više samopouzdanja. Čak i kada ono nije baš utemeljeno na onome što okolina smatra opravdanim. 🙂 Ali idu, i super je da idu! Meni je to jako inspirativno!
Pomiču granice, padnu, dignu se i ponovno krenu. Dođe ideja i već je sutra na stolu. Nije ih sram ako je ideja malo bedasta i ne prođe dalje. Ako prođe dobro, nema problema s time da je još više razviju i ubrzaju njezinu realizaciju.
Neuspjeh i zaokret često ne doživljavaju tako dramatično. Propalo je? Dobro, propalo je. Idemo dalje. Novi dan, nova ideja, novi pokret.
I to je sjajno.
Mi smo tu ipak često opreznije. Samopouzdanje u tragovima, nesigurnost postojana, a uz projekte se lako vežemo i emocionalno.
Često sam viđala žene koje su neuspjeh nekog projekta doživjele kao osobni neuspjeh, iako to uopće nije realno niti je potrebno tako gledati na stvari. Vidjela sam i žene sa sjajnim idejama i nevjerojatnim potencijalom koje su se bojale pokazati što mogu.
Od ushićenja do preopterećenja
Iz vlastitog iskustva, taj mi je proces već dobro poznat. Stvarno mi je žao kad ljudi ne krenu ostvarivati svoj potencijal. Znate ona jedna žena koja odlično kuha i svi joj govore da bi trebala objavljivati recepte i slike jer bi nadahnula i druge. Onda jedna druga koja ima super ideju za igračke za djecu, ali sram ju je..
Puno je primjera, ali isto tako još sam nešto kroz život naučila – nekad vremenu treba dati vremena.
Dođe tako nekad ideja. Dođe ushit. Dođe ono ludo uzbuđenje jer imate osjećaj da je baš vama pala na pamet i da je morate provesti u stvarnost. To je najdivniji dio procesa.
A onda slijede dva scenarija.
Ako ideju zadržite za sebe, počinju misli: Što ako ne uspijem? Što ako propadne pa se osramotim? Što ako mi je netko ukrade? Što ako, što ako, što ako… U drugom scenariju ideju podijelite s okolinom, a onda kreće: To ti ovdje neće uspjeti. Tko će to kupiti? Za koga je to? Pa to već postoji. Glupo, bezveze. Zašto bi netko baš tebi došao, to od tebe kupio.
I tako ushićenje postaje preopterećenje. Iako baš se u ovoj fazi, ako ideja ne posustaje, vrijedi podsjetiti da je ideja s nekim razlogom došla baš vama i naravno da je okolini neobjašnjiva jer oni ju ni nemaju kapacitet iznijeti na način na koji vi možete.
Pod teretom strahova i sumnji dogodi se odustajanje. Ili inatljivo ustrajanje.
Tko nas onda zapravo koči?
Odgovor je jednostavan: mi same. Ali isto tako, mi smo te koje se mogu pogurati naprijed.
Neke su ideje doista sulude. I sama se katkad nasmijem vlastitim zamislima i pitam se: Što mi je uopće bilo? Ali neke od njih mogu postati sjajne. Problem je u tome što to nećemo saznati ako im ne damo priliku. Ja sam od nekih projekata i putem odustala. Prije nekoliko godina, to me opterećivalo, ali sada sam OK s time.
Isto tako, nakon što se ideja usadi u to lijepo gnijezdo naših misli i ne da nam mira, moramo se uzdignuti iznad sebe i postaviti pitanje je li racionalna ili neracionalna. I ja bih htjela imati book cafe u centru Rijeke s tematskim događanjima na tjednoj razini, ali… Ali, koliko uz sve drugo što radim, djecu, obaveze to mogu? Odgovor je jednostavan: ne mogu. Ne želim opteretiti sebe i druge, stvarati dodatni pritisak ni ostati bez slobodnog vremena, pogotovo zato što je riječ o nečemu u što se uopće ne razumijem. ne želim poljuljati usput neke svoje dobro posložene koncepte. Ideja je apsolutno divna, ali ne za mene i ne sada. Ako vi otvorite, doći ću vam i još bolje, možemo surađivati po pitanju marketinga i PR-a. 🙂
Moramo se usuditi. Kad je vaga za i protiv na našoj strani.
Usuditi se biti usamljene na početku. Usuditi se slijediti iskru. Pogledati u oči sumnjama i strahovima. Javiti se novim ljudima. Riskirati. Mijenjati se jer promjena nije slabost, nego nužnost. Tražiti savjet i pomoć. Usuditi se informirati, učiti i dobro raspoznati sve rizike koje ideja nosi nama, ali i našoj okolini i načinu života. Truditi se i, u konačnici, prihvatiti odgovornost.
Nije sramota ne pokušati, kao što nije sramota ni odustati. Ponekad je odustajanje sasvim razumna odluka. Nije svaki projekt za nas, nije svaka ideja dobra i ne moramo baš svaku zamisao pretvoriti u stvarnost. Moramo se ponekad usuditi i na vrijeme odustati!
Ali važno je znati razlikovati trenutak u kojem nešto nije za nas od trenutka u kojem smo odustali samo zato što smo se uplašili, a nismo ni pokušali.
Usuditi se.
A sve o čemu pišem nije samo poslovno.
Usuditi se upisati novi hobi i otkriti talent, ili ga ne otkriti. Pa što? Nismo svi Mirna Sišul, ali možemo nepretenciozno uživati i stvarati neke naše divnosti s kistovima u ruci. Usuditi se krenuti na planinarenje, upoznati divne starije sugrađane i vikende provoditi u prirodi. Usuditi se otići na grupni trening unatoč introvertiranosti.
Usuditi se probati nešto novo, bez potrebe da odmah budemo izvrsni u tome.
Ovo je vaš život. I imate samo jedan. Ne znam ohrabrujem li trenutno više vas ili sebe jer jedna ideja mi mira ne da. 😉
A ova je kolumna trebala biti tekst o poslovnom osnaživanju, a završila je kao splet misli urednice Stiluete, medija koji je, zamislite, i sam jednom bio samo jedna ideja. Ideja kojoj sam odlučila dati priliku. S užasno puno straha i Što ako, ali s jednom toplom i iskrenom željom da učinim nešto dobro za sebe i za druge.
I mislim da je – iskreno – iskrenost najveći pokretač svega u životu.
Nevidljiva supstanca koja čini vidljivu razliku. Ponavljam se, ali tako je privatno i poslovno.
Iskreno vaša…
Pripremila: Marija Mažar
