Za pisanje ove kolumne nadahnuo me jedan Facebook status. Iva Tominović Matas, poduzetnica iz Istre tako je nedavno napisala:
Nedavno sam objavila ovu fotografiju sa snimanja uz pomalo zagonetnu najavu da se ne bavim samo vrtovima. A onda je stigao jedan komentar o samopromociji koji je potaknuo da neke stvari izreknem na glas. Skromnost sam oduvijek smatrala vrlinom. Dapače, toliko sam dugo bila skromna da su me mnoge prilike upravo zbog toga zaobišle. Godinama sam vjerovala da je dovoljno predano raditi, učiti, stvarati i da će netko već prepoznati moj trud i znanje. A onda sam si jednom dopustila pokazati što znam, što mogu i koliko vrijedim…Skromnost je i dalje vrlina, ali umanjivanje vlastite vrijednosti više nije moj izbor.
Iva je savršeno poentirala ono što mi je baš tjednima nekako u mislima. I da, mogu se 100% poistovjetiti sa svime što je napisano.
Dolazi li sve od odgoja?
Odrasla sam u velikoj obitelji i već tu nisam imala potrebu za isticanjem, prije bih rekla potrebu za pripadanjem. Pokoji školski uspjesi koje sam ostvarila nisu bili na neki značajan ponos mojim roditeljima, oduvijek su govorili da Sve što radim radim sebi, dobra ocjena, sebi sam ju dobila, loša ocjena isto tako. Neću pisati o djetinjstvu, ali mislim da me odrastanje odredilo u toj mjeri da sam prigrila osjećaj skromnosti, čak i poniznosti. I to nije nužno loše. Ali, ponekad nije ni dobro.
U jednom trenutku, kada se skupilo iskustvo, znanje i dovoljno pogrešaka da shvatim kako su i one važan dio procesa, pojavila se želja da više progovorim o onome što radim. Da pišem i pričam ne samo o drugima, nego i o vlastitom putu. Ali nisam još skupila hrabrosti. Nisam se ni forsirala. Nešto je u meni tinjalo, ali nešto me i kočilo.
Vjerovala sam (i vjerujem)da će rad govoriti sam za sebe i da će pravi ljudi s vremenom prepoznati ono što g-radim.
I dalje vjerujem u kvalitetu, strpljenje i kontinuitet, ali i znam da postoji razlika između toga da ne forsiramo stvari i toga da se potpuno povučemo.
Ne moramo biti najglasniji u prostoriji, ali ne moramo ni čekati da netko drugi ispriča našu priču umjesto nas. Jer, možda ju niti ne ispriča, a niti ne spomene. 😉
Promatrala sam i ljude koji su vrlo samouvjereno predstavljali sebe i svoj rad, ponekad i prečesto puno ranije nego što bih se ja sama usudila. Čudila sam se odakle im ta sigurnost i istovremeno sebe propitkivala, ali osjećala sam da je moj put drugačiji i da će ga na kraju oblikovati iskustvo.
Da samo znate koliko je mojih kolumni ostalo u draftovima…
Danas mi je ipak lakše jer znam da vidljivost i znanje nisu uvijek ista stvar. Netko se zna odlično predstaviti, netko svoj posao radi tiho i predano, a netko s vremenom nauči povezati oboje. I što je najbolje, sve je to OK.
Treba osjetiti “svoj trenutak”
Nisam ni znala što čekam, ali u svom sam poslovanju nešto dobro naučila.
Prepoznavati prilike. Nekad brže, a nekad znam da ih moram strpljivo još sačekati. I uvijek su mi došle. Jedan primjer. Bila sam na sastanku u jednoj firmi za koju sam osjećala da Stilueta može biti odličan komunikacijski kanal, oni to nisu osjećali. Tada. Suradnja se dogodila nekoliko godina kasnije i nije više stala.
Nema tu zamjerki, samo dobra lekcija o tome. Ne znam kako da to opišem, ali točno osjetim s kim bih mogla super raditi, to nikad ne kažem tako jer kako da objasnim da mi riblja intuicija pomaže u poslu 😉 Ali, nije to samo intuicija. Osjetite vrijednosti i kad se poklope to je prvi temelj svake dobre suradnje.
Da, sve što je naše – to će nam doći. Ponekad strpljivim čekanjem, ali ponekad i zauzimanjem za sebe. Tu imam i sreću što ponekad se moje ime i prezime nađu u prostorijama u kojima nisam i stižu pozivi o preporukama kasnije. Divnost i zahvalnost na tome.
Iza mene je više od trinaest godina poduzetničkog iskustva, i ne znam što je prelomilo zadnjih mjeseci da konačno osjećam da želim više ispričati o svom putu, da se manje želim skrivati iza autorskih članaka, a više iza svojih iskustava, ali evo tu sam.
Odgovornost i ljepota pisanja i pričanja o drugima
Stilueta je najvidljiviji dio mog poslovnog puta, ali priča se prelila i van ovih redaka i ovih stranica. Kroz godine sam radila na različitim projektima, gradila komunikacije za brendove, osmišljavala sadržaje, evente i moderirala događanja. Sve su to dijelovi mog posla koje volim, a o kojima sam možda manje govorila jer mi je uvijek bilo prirodnije predstavljati tuđe priče nego pričati vlastitu.
I iskreno, i dalje to obožavam! I još iskrenije, tome ću se kao i dosad najviše posvetiti jer me to istinski ispunjava.
Je li mi baš ta okrugla brojka, petnaest godina Stiluete, trebala pomoći da to osvijestim? Moguće.
U puno godina puno toga stane. Trudimo se sve što radimo – raditi iskreno, kvalitetno, posvećeno.
Ne znam, volim vjerovati da ponekad uspijevamo svijet učiniti boljim mjestom. I poduzetnica i sanjar u meni s time su zadovoljni. I dalje skromni, ali duboko u sebi ponekad i ponosni.
Skromnost – da. Zauzimanje za sebe – da. Ulaganje u bolju sebe – da. Znatiželjan pogled u budućnost – itekako da!
Pripremila: Marija Mažar
