U našoj novoj rubrici Travel preporuka imamo zadovoljstvo ugostiti osobu koja je gotovo cijeli svijet pretvorila u svoje igralište – Leu Bijač. Lea nije samo putnica, već i pripovjedačica, čija putovanja nisu samo fizički pomaci, već prava životna istraživanja. Upoznajte Leu i njenu nevjerojatnu avanturu kroz svijet!
Draga Lea, dobro nam došla na Stiluetu! Za početak, predstavi nam se.
Bok Isabella, tebi i čitateljima! Raduju me sreća, psi, mačke, spajanje riječi, karting, pjevanje, napredak, pašticada, glazba Dina Merlina, fotografija, Mali princ, emocija… putovanja. Rekla bih da sam introvert osjetljiv na nepravdu. Kao što pjeva Zdravko Čolić: „Imam vrline i imam mane“. Po struci sam magistrica novinarstva, a radim u turizmu.
Krenula si iz Koprivnice, a sada iza sebe imaš gotovo cijeli svijet. Kako si se zaljubila u putovanja? Kako je krenulo?
S obzirom na to da sam istraživačkog duha, imala sam sreću odrastati u proaktivnoj obitelji koja me uvela i u svijet putovanja. Na taj smo način, od mojih malih godina, između ostalog, provodili zajedničko vrijeme i stvarali doživotne uspomene. Brzo sam i sama zavoljela putovanja, gibanje, spoznavanje, različitost… ali uvijek imajući na umu pojam „dom“ i za mene ključno saznanje da se imam i gdje i kome vratiti. Iako bi poetičnije i možda očekivanije zvučalo to da sam „građanin svijeta“, nikad to nisam postala.
Na Instagramu dijeliš trenutke sa svojih putovanja. Kako se Instagram i društvene mreže uklapaju u tvoju priču o putovanjima? Mijenjaju li način na koji doživljavaš destinacije?
Na Instagramu su tek fragmenti cjelokupnog. Ne objavljujem ni puno, ni redovito, ni sve, često ne čak ni u stvarnom vremenu. Tamo smo gotovo svi na tragu perfekcije – izgledamo lijepo, obučeni smo skupo, jedemo u restoranima, u ponedjeljak smo na vrhu Eiffelovog tornja, u utorak na dnu Marijanske brazde, u srijedu skačemo padobranom iz aviona, u četvrtak imamo proslavu povodom završetka trećeg fakulteta… Tako sami međusobno postavljamo nerealne standarde i postajemo nezadovoljni kad vidimo da netko živi „bolje i uspješnije“, a posebice mlade osobe neizgrađenih karaktera i identiteta.
I moj je Instagram album napravljen od lijepih trenutaka u životu, ili samo estetski privlačnih, no nikako ne i prikaz stvarne svakodnevice, koja je, kao i kod baš svih ostalih, ispunjena obavezama i uobičajenim brigama. Baratajući tim spoznajama, objave na društvenim mrežama vidim, ali ih ne koristim kao primarni izvor informiranja i temelj na kojem ću donositi zaključke – stvarnost je i dalje stvarnost, koliko je god mi pokušavali učiniti umjetnom, fabriciranom stvarnošću.
Koliko si država posjetila do sada? Kada bi morala birati samo jednu zemlju u kojoj bi provela ostatak života, koja bi to bila i zašto? Postoji li destinacija koju bi uvijek iznova posjetila i zašto?
Posjetila sam dosad oko 40 država. Putovala sam turističko-pustolovno-avanturistički, uglavnom detaljno isplaniranog itinerara, mjesta koja se žele posjetiti i aktivnosti koje se žele napraviti. Bile su to uvijek svojevrsne atrakcije, najljepše i najatraktivnije od pojedine zemlje – a putem najboljeg nisam u potpunosti mogla spoznati funkcioniranje tamošnjeg rutinskog života i procijeniti u kojoj bih se mjeri, s obzirom na kulturološke i sve ostale razlike, ja u to mogla uklopiti. U svakoj mi je državi neki aspekt bio odličan, a neki malo manje… ili uopće ne.
Najsretnija i najispunjenije duše bila sam u Keniji i Tanzaniji, no ne bih više tamo željela živjeti. Svijet je prevelik, preraznolik i previše nudi da bih se vraćala. Većina od posjećenog ostaje mi u sjećanju, uspomenama i srcu, ali nemam potrebu za povratkom. Već za daljnjim destinacijama i iskustvima. Srećom, u odnosu na ranije, putovanja su jako lako dostupna i cjenovno mogu biti vrlo pristupačna, tako da danas, tko kod to stvarno želi, može putovati. To, naravno, ne moraju biti silno daleke destinacije.
Mene prvu raduju i iskoraci u vidu jednodnevnih ili vikend putovanja po Hrvatskoj ili susjednim državama, koje također imaju mnogo toga vrijednog posjeta.
A koja je recimo tvoja preporuka obližnjeg putovanja?
Na primjer, jako lijepa ideja za jednodnevni izlet je posjet Mađarskoj – vožnja čamcem po tirkiznom jezeru u spilji Tapolca, uživanje u drvoredima i kulturama, gulašu…
Stavljamo na listu! Iz te ljubavi prema putovanjima se rodila i tvoja knjiga – “Ti (pusto)loviš”. Što te inspiriralo za takvu igru riječi i kako knjiga povezuje putovanja s lovom na životne avanture?
Na drugoj godini fakulteta profesorica Lidija Dujić nama je studentima zadala zadatak da napišemo nešto, bilo što, u formi u kojoj to sami želimo. S obzirom na to da sam tijekom godina putovanja vidjela i doživjela mnoge raznolikosti, odlučila sam se konačno ozbiljnije okušati u formi putopisa. Uzimajući u obzir i poštovanje koje imam prema profesorici, osobito sam se potrudila. I tako sam napisala putopis o Keniji. Rad je bio proglašen najboljim te godine na kolegiju, kolege su priču slušale sa zanimanjem, i te pozitivne reakcije navele su me na misao kako bi nastaviti s pisanjem putopisa moglo imati određenog smisla. Tijekom nadolazećih godina putopise sam pisala i objavljivala na više različitih portala, a s nakupljenim materijalom knjiga je postala sljedeći logičan korak, točka cjelokupnog procesa. U programu promocije knjige sudjelovala je i profesorica Dujić. Naziv knjige povezuje pustolovinu i igru – ono što, barem volim misliti, i sama u nekom obliku jesam.
Putovanja nas često suočavaju s izazovima i rijetko kad sve ide ‘po planu i programu’. Koji ti je bio najveći izazov na putovanju i kako si ga prevladala?
Putovanja su nepredvidiva i tko god nešto više želi, odlazi, putuje i istražuje, koliko „provocira“ sreću, isto toliko može očekivati i nepredviđene, ponekad neugodne situacije. To sam spoznala brzo. Na putovanjima sam naučila puno i o samoj sebi, o funkcioniranju u zajednici, o mogućnosti razmišljanja i djelovanja pod pritiskom, o upornosti, o ustrajnosti u svakodnevnom preranom ustajanju i praćenju dogovorenog programa i onda kad za to više nema ili ponestaje snage… Što god se meni osobno negativno dogodilo, nikad nisam doživjela na samosažaljevajući način i uvijek ću odabirati i rizik takvih situacija negoli život provesti tako da izbjegavam sve rizike i živim nezadovoljno u potpunoj monotoniji, gdje je svaki dan jednak i prethodnom i sljedećem. I tako do kraja života.
Planiraš li možda novu knjigu inspiriranu putovanjima i iskustvima? Ako da, možeš li nam otkriti nešto o tome?
Nikad nisam uspijevala kvalitetno pisati pod pritiskom, na silu, uz odbrojavanje sata. Nisam ni iz baš svih školskih zadaćnica dobila 5 🙂 Pišem i nadograđujem sada zato polako i kad imam potrebnu želju, pa, kao neopterećeno završim, bit će ukoričena i nova putopisna knjiga. U zadnje vrijeme okušavam se i u drugim formama, u pjesmama u prozi i kratkim pričama.
A planiraš li neko novo putovanje koje ćeš moći ubaciti u putopisnu knjigu?
Smisao u životu mi je imati planove za koje vrijedi ići dalje, pa tako postoje i sad, u vezi s putovanjima. U pitanju nije ništa preegzotično ni dugotrajno, već lijepo vikend putovanje na kojem ću se više umoriti nego odmoriti… ali uključuje let pa ću imati osjećaj da sam jako daleko 🙂 Veseli me uvijek cijeli proces – od ideje o destinaciji, preko priprema i iščekivanja, pa samog boravka, do uspomena koje ostaju trajno zapisane, što u srcu, što na papiru.
Kroz razgovor s Leom Bijač otkrili smo da putovanja nisu samo o destinacijama, već o unutarnjim putovanjima koja nas mijenjaju. Lea nas podsjeća da su najljepše uspomene one koje stvorimo sami, a putovanja nisu bijeg, već povratak sebi.
Hvala Lei na inspiraciji i motivaciji da i sami krenemo u lov na avanture, bilo one daleke ili bliske!
Fotografije: Lea Bijač
