U našoj travel rubrici, zajedno s vama, putovali smo posvuda. A čini nam se da se najbolje priča nalaze baš tu, negdje blizu, oko nas. Petra Visitz je s nama, a dakle i s vama podijelila dojmove o otoku Vele Srakane, ako prvi put čujete za ovaj otok, evo malo zanimljivih informacija:
Vele Srakane otok je u cresko-lošinjskom otočju, smješten u Unijskom kanalu, zapadno od Lošinja te između Unija i Malih Srakana. Administrativno pripada Gradu Malom Lošinju, a istoimeno selo jedino je naselje na otoku.
Smještene između Unija i Malih Srakana, Vele Srakane kriju zanimljivu povijest i poseban otočni način života. Na brdu Vela Straža nalazila se prapovijesna gradina, a tragovi prošlosti vidljivi su i u ostacima starog kaštela te rimskom nadgrobnom spomeniku ugrađenom u kući Skrivanić. Na otoku se nalazi crkvica sv. Ane, ali ne i groblje, za to se koristi ono na susjednom Susku. Iako imaju električnu energiju, Vele Srakane nemaju tekuću vodu ni trgovinu, zbog čega se svakodnevni život oslanja na dopremu osnovnih potrepština s drugih otoka ili kopna.
Petra je obiteljski vezana uz ovaj poseban otok i ne čudi da nam pri svakom susretu priča o miru, ljepoti prirode u svako doba godine. Posebno uživaju i kćeri koje obožavaju životinje, a kad pitamo Bude li im preko ljeto dosadno? Odgovor je uvijek: Nikako!
Vele Srakane, obitelji drugi dom
Kad me netko pita koju bih destinaciju preporučila za ljetovanje, moj odgovor uvijek je isti – otok Vele Srakane. Za mene to nije samo još jedan hrvatski otok, već mjesto na kojem provodim ljeta još od svoje četvrnaeste godine, mjesto koje je postalo moj drugi dom.
No, priča o tome kako smo ga pronašli jednako je posebna kao i sam otok.
Otkako znam za sebe, svako sam ljeto s roditeljima provodila mjesec dana ploveći Jadranom. Jedrilicom smo obilazili naše prekrasne otoke, uvale i mjesta duž cijele hrvatske obale. Jednog dana na red su došle i Vele Srakane. Pristali smo na južnu rivu, ponajviše zato što smo ostali bez pitke vode, a kako nikada prije nismo istražili otok, odlučili smo prošetati.
Već pri prvim koracima dočekali su nas miris mora pomiješan s mirisom ovaca, neprekidna pjesma cvrčaka i potpuna tišina. Bila je to ona rijetka tišina koju danas gotovo više ne možemo pronaći. Iskreno, ne znam postoji li mjesto na kojem sam ikada osjetila takav mir i opuštenost kao na Velim Srakanama. Kao da se tijelo i um u jednom trenutku potpuno oslobode svega.
Moja se mama zaljubila u otok na prvi pogled. Toga dana roditelji su rekli da će jednog dana ovdje imati svoju kuću. Mnogima je to tada zvučalo kao san, ali gotovo 25 godina kasnije taj je san postao stvarnost. Potpuno su napustili Rijeku, preselili se na Vele Srakane i danas su jedini stalni stanovnici otoka tijekom cijele godine. Ondje su izgradili vlastiti OPG i započeli sasvim drugačiji način života.
Zašto je ljeto na Velim Srakanama toliko posebno, teško je opisati riječima. Čim nogom zakoračim na rivu, imam osjećaj da sve brige ostaju na drugoj strani mora. Posao, obaveze, škola, svakodnevni stres, pa čak i brige oko zdravlja, sve nestane. Jedino o čemu razmišljaš jest imaš li dovoljno hrane i što ćeš najbrže skuhati kako bi ostatak dana mogao provesti u moru.
Prije dvadesetak godina dolazak na otok bio je mnogo zahtjevniji nego danas. Brodska linija prometovala je samo određenim danima u tjednu. Danas je situacija znatno bolja zahvaljujući mom ocu, koji je pokrenuo svakodnevnu brodsku liniju. Brod pristaje kada ima putnika, što je otočanima i posjetiteljima uvelike olakšalo život.
Put iz Rijeke do Velih Srakana i danas je svojevrsna mala avantura. Najprije automobilom, kombijem ili motorom dolaziš do trajekta, zatim prelaziš na Cres, nastavljaš prema Malom Lošinju, ondje se ukrcavaš na brod (linija 310) koji prolazi pokraj Suska i Unija, da bi naposljetku stigao na Vele Srakane. Promijeniš čak tri prijevozna sredstva prije nego što zakoračiš na otok.
Na Srakane se ne može otići spontano kad god poželiš. Potrebno je dobro isplanirati putovanje. Prvi i najvažniji faktor uvijek je vrijeme. Hoće li puhati vjetar? Vozi li brod? Može li se prijeći vlastitom barkom? Tek nakon toga slijedi planiranje hrane i pića.
Sretna sam što moji roditelji danas žive na otoku pa je meni taj dio puno jednostavniji. No oni koji dolaze na godišnji odmor moraju unaprijed isplanirati gotovo sve. Na otoku nema trgovine, pošte, restorana ni kafića. Nema ni vodovoda – voda se skuplja u šternama koju dovozi brod vodonosac jednom do dva puta godišnje i zato se s njom postupa pažljivo.
Vele Srakane nisu mjesto luksuza. Ovdje nećete pronaći moderne vile s bazenima, uređene hotele, restorane ni turističke sadržaje kakve danas mnogi očekuju od ljetovanja. Većina kuća stare su kamene starine, od kojih su neke tek djelomično obnovljene, dok su druge ostale gotovo onakve kakve su bile prije nekoliko desetljeća. I upravo u tome leži njihov poseban šarm.
Na otoku ništa ne nastaje lako. Svaka obnova, svaki građevinski zahvat, pa čak i najmanji popravak zahtijevaju višestruko više vremena, organizacije i truda nego na kopnu. Sav građevinski materijal potrebno je dopremiti brodom, ovisno o vremenskim prilikama i mogućnostima prijevoza, zbog čega su radovi znatno skuplji i zahtjevniji. Ono što se u gradu može riješiti u nekoliko dana, na otoku često traje tjednima ili mjesecima. Zato se ovdje još više cijeni svaki kamen, svaka obnovljena kuća i svaki trud uložen u očuvanje života na otoku. Upravo zbog toga Vele Srakane nisu mjesto za svakoga, nego za one koji žele barem nakratko živjeti jednostavnije i sporije.
Ipak, lagala bih kada bih rekla da je život na takvom otoku lak. Svakodnevica mojih roditelja daleko je od odmora. Briga o životinjama na OPG-u traje svaki dan u godini. Hranu i vodu potrebno je dovesti na otok, životinje nahraniti i napojiti bez obzira na vremenske uvjete. Posljednjih godina ljeta su sve toplija, suše sve duže, a vegetacije koja pruža hlad gotovo da nema. Osim nekoliko maslinika i nešto trstike, otok je potpuno izložen suncu.
Unatoč tome, naša djeca obožavaju provoditi ljeta upravo ovdje. Odrastaju okružena morem, životinjama i prirodom. Svatko ima svoj zadatak i svoju životinju za koju brine. Poslovi se obavljaju rano ujutro i predvečer, kada sunce popusti, a ostatak dana rezerviran je za kupanje, istraživanje okolnih otoka poput Unija, Suska i Ilovika te zajedničke obiteljske trenutke.
Najljepše su njihove priče. Prepričavaju prijateljima kako su čuvali pačiće, piliće i guščiće, koliko se mladunaca izleglo, kako su ih hranili i pazili. To je djetinjstvo kakvo danas sve rjeđe postoji, bez ekrana, ali prepuno prirode, odgovornosti i slobode.
A ono što je meni osobno najljepše na Srakanama jesu naši mali, tihi rituali. Večernje šetnje sa suprugom i pasićem do rive, kada sunce već zađe, a more se smiri i sve utihne. Tada samo sjednemo i gledamo u more, bez potrebe da išta kažemo.
Posebne su i večeri kada padaju suze sv. Lovre. Tada obavezno uzmemo ležaljke i provedemo noć na južnoj rivi, gledajući u nebo i brojeći zvijezde padalice. U tim trenucima vrijeme kao da potpuno stane.
Imamo i jedan poseban obiteljski ritual koji nam puno znači. Na rođendan naših curica, Karin i Kiare, uvijek odlazimo na rivu. Legnemo, pogledamo prema nebu i točno u 21:32 i 21:35 zapjevamo „Sretan rođendan“ našim djevojčicama. Nakon toga pričamo o svemu na čemu smo zahvalni. Nekome se to možda čini kao sitnica, ali za nas je to najdraži dio ljeta – biti zajedno, u tom trenutku, na tom mjestu.
Naravno, život na otoku ima i svoje nedostatke. Zimi su jaki vjetrovi česta pojava pa moji roditelji znaju biti odsječeni od kopna i po mjesec dana. U hitnim zdravstvenim situacijama svaka minuta znači mnogo, a najbliža bolnica je u Rijeci. Iako postoji bolnica u Malom Lošinju, imali smo nekoliko situacija u kojima smo sa strepnjom čekali prijevoz do Rijeke i samo se nadali da će sve završiti dobro.
Žao mi je i što pojedini vikendaši ne razumiju pravu vrijednost ovog otoka.
Ne cijene njegov mir, prirodu ni ljude koji ovdje žive tijekom cijele godine. Na tako malom otoku očekivala bih više zajedništva, međusobnog poštovanja i pomoći, no stvarnost je ponekad drukčija.
Ipak, unatoč svim izazovima, Vele Srakane ostaju mjesto kojem se uvijek vraćam. Ondje sam naučila koliko malo čovjeku zapravo treba za sreću. More, tišina, nekoliko dragih ljudi i osjećaj da vrijeme teče sporije.
Koliko god se sedam ili četrnaest dana godišnjeg odmora na otoku činilo idiličnim, pravi život na njemu nije nimalo jednostavan. Zato se iskreno divim svojim roditeljima što su imali hrabrosti ostaviti gradski život i započeti novo poglavlje na ovom malom komadiću zemlje usred mora.
A kada ih pitam planiraju li se jednog dana vratiti u grad, njihov odgovor uvijek je isti. Kratko, jasno i bez imalo razmišljanja: „Ne. Ovo je naš dom.“
WOW! Draga Petra, hvala ti na divnom tekstu o ovom otoku, koji se vidi, obožavaš svim srcem. Tamo gdje nestaju buke i šumove, najlakše pronalazimo mir.
Fotografije: Petra Visitz
