Dame i gospodo, sve vas je manje… pročitala sam neki dan na nečijem FB coveru. Ima smisla. Što si zadovoljniji sobom i sretniji, to ljudi samo nestaju iz tvojega života. Kod mene su to većinom žene, ili da se bolje izrazim, nezrele žene. Jako nezrele. Uvijek bi se nakon određenog „kraha“ u životu upitala – „Šta sam napravila krivo?“ Ajde da prevrtim taj film u svojoj glavi i prvo nađem pogrešku kod sebe, prije nego li optužim drugu stranu da je pogriješila.
Naposljetku shvatim da sam samo bila čovjek. Ne prebacuj krivicu na moju stranu. Neće ti uspjeti. Znam koliko sam se dala u nekom odnosu kakva god da jesam.
Često sam na vlastitoj koži osjetila da se krivica uvijek, ali baš uvijek svaljuje „preko mojih leđa“.
Većinom mi pokušavaju nabiti komplekse, žele znati svaku moju kretnju i misao. Pomiri se jednostavno sa time da to nećeš uspjeti, jer u moje misli ući ne možeš. Žele živjeti „moj život“, kopirati mene, odijevati se kao ja, ponašati se kao ja.
Da se krivo ne shvatimo, to donekle i laska, ali ponajviše ide na živce. Kad tad. Uvijek sam bila uz tebe i poticala te da budeš svoja. Bila tvoj psiholog, savjetnik, oslonac, stilist, kritičar… Jednom riječju – SVE. Tako ja definiram prijateljstvo, površni odnosi u životu služe mi da odvratim misli. Služe mi da se šalim i zabavljam jer to volim. Ali ne volim nezrele odnose.
Ne želim više drame u svom životu, konstantno kukanje i plakanje nad vlastitom sudbinom. Naslušala sam se svega. Dođe mi da ti opalim šamarčinu da ti zvoni u glavi tri dana. Zašto stalno patiš od toga da se moraš svidjeti svima?!
Zašto o drugima imaš tako loše mišljenje, a pred njima glumiš da je sve u redu? Puna si nekog bijesa i ljubomore koja veze sa mnom nema… Ponekad volim ljudima dati do znanja da prestanu svoje komplekse liječiti na meni. Pukne mi film. Protiv sebe ne idem. Prvu šansu imaš kod mene. Dobiješ i drugu ako se kockice tako poslože. Treću rušim do temelja jer ne mogu više.
Digla sam ruke jer znam koliko sam jaka i to srušiti ne možeš. Kada sam se radovala i tugovala rijetko kada si bila uz mene. Uvijek si bila bitna ti i tvoje životne drame bez da tu i tamo mene upitaš „kako si?“. Nisi mi ni čestitala na obje diplome, nećeš ni treću jer ti tuđi uspjesi smetaju. A mene se proziva „lažnom“…
Pamtit ću samo lijepe trenutke, poželjeti ti svu sreću svijeta i nastaviti svojim putem. Ostati ću svoja jer sebe putem nisam izgubila. I to je najbitnije.
Jednoga dana ćeš shvatiti sve, možda… a do tada generacijo, vrijeme je da (konačno) odrastete… Stvar je zapravo toliko jednostavna, uvijek nastojite biti onakav prijatelj kakvog si i sami želite.
Za mene je sreća kada prođu godine i sretnem staru prijateljicu, sjednemo na kavu i nastavimo pričati kao da smo se vidjele jučer. Kada mi prizna kako je ostvarila svoje snove, kako je sretnija no ikad i kako joj nedostaje moj sarkastični smisao za humor.
Prijateljstvo su za mene oni trenutci kada smo zabavljajući se, stvorile uspomene… kada skinemo sve svoje oklope, smijemo se na glas i radujemo sitnicama. One znaju tko su i hvala im što postoje.
Pripremila: Branka Čolić
Novinarka po struci, umjetnička duša sa čvrstim nogama na zemlji, pomalo sarkastična i nadasve iskrena. Stroga, ali pravedna sa savršenim okom za detalje. Toliko slična, a opet drugačija…
