Zona ugode. Često opisana kao nedobro mjesto. Jer moramo težiti da idemo dalje, da nam je bolje, da smo uspješniji, da imamo nove projekte, da stalno istražujemo nove dosege. Da smo uvijek u điru, da sve znamo, svuda idemo, sve proživljavamo.
Nisam fan ove teorije. Nisam ni fan teorije da se treba uljuškati u tu svoju zonu. Fan sam u biti sredine. Zlatne sredine.
Ponekad je dobro letjeti, ponekad sletjeti, ponekad maštariti, ponekad se primiriti. Ponekad svoje snove ganjati, ponekad ih ipak još koje vrijeme sanjati. Ponekad je dobro još čekati ono što ne možemo dočekati.
Ponekad nas život iznenadi i pokaže da je ta naša zona ugode u kojoj mirno živimo, ne zato što nismo ambiciozni već zato što smo emotivno pronicljivi, odlična.
Znate kada? Ponekad, kad izgubimo tlo pod nogama i sve što želimo je onaj jedan beskonačno normalan dan koji živimo. Možda i neambiciozno u tom trenu, ali beskrajno mirno. Taj jedan dan.
Dogodilo mi se nekoliko puta. Znate oni neki pozivi i trenuci nakon kojih više ništa nije isto, oni neki pozivi nakon kojih danima kad se probudite nadate se da ste ružno sanjali, ali ne… niste.
VJETAR PUŠE? DIGNETE SVOJE ZMAJEVE!
Dogodilo mi se nekoliko puta da sam imala osjećaj da život ide jednom tračnicom, a ja stojim u drugoj. Vodim neki drugi život i čekam da se opet bacim i uključim u svoju staru tračnicu. Onu u kojoj su svi, onu u kojoj sam donedavno bila i ja. Onu ubrzanu, živuću, energičnu.
Vjerujem da ste bili u toj tračnici i da vam je osjećaj poznat. Pomislila sam neki dan kako je šteta što se ne bavimo drugom stranom osjećaja više i shvatila da ni ja to ne radim. Odlučila sam bar malo preuzeti odgovornost i pustiti malo drugačiji tok misli van.
Nisam 100% osjećala da danas trebam pisati, ali 100% osjećam da ipak nešto želim poručiti.
Sve prolazi i zato sam se naučila.
Osjećam što imam i koga imam. Osjećam svaki dan, svako buđenje i svaki odlazak na spavanje, osjećam. Osjećam gdje mi je mjesto, osjećam tko mi želi dobro.
Osjećam što je moje, tko je moj, za što vrijedi dati koju kaplju znoja, osjećam tko sam i to me vodi. Osjećam kad treba stati, osjećam kad treba krenuti, osjećam kad se treba primiriti, osjećam kad se treba izboriti.
Osjećam kad život kaže Sad leti, osjećam kad kaže Hodat ćeš sad malo po žici. Osjećam kad sam u najboljoj fazi, osjećam kad ta faza dolazi. Osjećam kad je susret lekcija, osjećam kad je nagrada.
A isto želim i vama.
Umjesto neprestanog pomicanja granica oko vas, želim da bolje spoznate vaše unutarnje granice.
Želim da se ne krivite ako ne ide, želim da se ne forsirate da se ne pregrijete.
Želim da osjetite ritam života i da zaplešete, nekad u ritmu, nekad vam svakog ritma i znate što, to je baš OK.
Želim da prepoznate trenutke, pa ako treba i zaustavite auto, stanete po strani i gledate more jer ako vam je taj nagon došao, došao je s razlogom. To vam treba.
Želim da ne budete strogi prema sebi do te mjere da ne vidite koliko toga fantastičnog imate u sebi, jer imate, svi imamo.
Želim vam da kad puhne vjetar promjena dignete visoko svoje zmajeve! Divno ih je gledati u letu, a za to hm, trebate taj vjetar.
Želim vam da shvatite da sve što osjećate netko je već osjećao. Niste sami.
I želim da svi shvatimo da je zona ugode nekad najbolja zona u kojoj možemo biti, to je ona zona u kojoj život nit stoji nit juri, ni vrijeme leti, nit žuri.
To je zona u kojoj imate vremena osjetiti svu čaroliju života, a budimo iskreni, bio je ozbiljan ton ove moje kolumne, život je pun divota.
P.S. Pozdrav jednom Čitaču knjiga na šestom katu jednog srcu dragog mi nebodera. I pozdrav jednom Rozom nasmijanom cvjetiću s pet posebnih latica.
PRIPREMILA: Latica Mažar
