Dogloveri: Ivana Balić, Bella i Dona
D

Nastavljamo s dragom nam rubrikom Dogloveri, a današnja gošća, odnosno – gošće dolaze iz Zadra! Upoznajte Ivanu Balić i njezine ljubimice – Bellu i Donu. 

Ukratko nam se predstavite…

Ivana Balić iz Zadra, 39 godina, zaposlena, supruga, mama curice od 12 godina i vlasnica 2 psa (i zamorca, 3 godine).

Koga ste doveli sa sobom?

Upoznajmo Bellu, 13 godina, maltezerica, i Donu, friško udomljena iz azila, procijenjena da ima oko 2 godine, mješanka njemačkog i belgijskog ovčara (tako kažu).

Kakve su karakterno?

Bella je klasični obiteljski pas, razmažena do boli, živahna, lajava, naivna, poslušna samo ako imate keksić u rukama. Dona je sve sta Bella nije! Još je upoznajemo svaki dan, ali je jako smirena, staložena, poslušna čudo, kako kažu “psi iz azila su jednostavno zahvalni” i to je istina, to pokazuju i to osjećate. Ima još dosta nekih svojih strahova i trauma ali svakodnevni rad s njom toga je sve manje, prije nepunih 3 mjeseca kad je stigla bila je jako prestrašena, nije znala ništa, izbezumljena….

Sada je to već pas koji poludi od sreće, igre, voli se maziti jako i taj svakodnevni pomak kod nje za mene je veliki uspjeh i ponos, koji je riječima neopisiv. Bella ima energiju koja će vas sluditi u sekundi, dok Dona isijava takvom smirenošću i prenosi je vama.

Kako se slažu?

Sada su postigli fazu “podnošenja”. Prvi mjesec je bio malo stresan jer ipak su razlike između njih dvije prevelike, od veličine do životne priče, još k tome dvije ženke, postojao je stalno bojazan da će Dona zgrabiti Bellu. Pripremila sam se za najgore i najteže i evo uspjeli smo, danas nema vise bojazni od međusobnog napada, prihvatile su čopor mada još uvijek vlada borba za dominacijom. Bella zbog svog kompleksa veličine cesto provocira Donu, a onda je dovoljno samo da Dona ustane i Bella napravi crtu.

Koja je njihova smiješna osobina?

Sta se tiče Belle, ako imate keksić u rukama nema sta nače napraviti za vas i poslušati odmah iz prve, makar duboko spavala i hrkala samo recite riječ “keksić” i već je ispred vas. Međutim ako nemate keksić zaboravite na sve, pravi se da vas ne čuje i ne vidi, ne daj Bože da nam ikad život ovisi o Belli, a nemate keksić u rukama!

Donu još upoznajemo, svaki dan nešto novo pokaže, ali trenutno me najviše iznenadi njeno glasanje, jako rijetko laje, ali zato često proizvodi duboke zvukove mrmljanja kao da vam nešto priča, i hrče toliko glasno da pomislim da je i susjedi čuju.

Na suprugovo hrkanje se ne mogu naviknuti ni dan danas, a na njeno sam odmah! Skače doslovno kao konjić kad je sretna i to nas najviše nasmijava.

Kako je pala odluka da uzmete dva psa? Zanima nas priča!

Kažem da je to jednostavno bila sudbina. Doslovno. Iskreno, ni na kraj pameti mi nije bilo da imam dva psa, radim pola dana, suprug radi na brodu tako da je većinom sve na meni, plus Bella je mali razmaženi pas koja stalno traži pažnju, nije bas ljubitelj drugih pasa itd. Uvijek sam govorila da ću nakon Belle (jer ima već 13 uf) odmah put azila udomiti i spasiti jednog psa, nemam određene pasmine jer za mene ne postoji “ružan i lijep pas”, jedino šta sam govorila je da ne želim štence jer njih se ipak prve udomi, želim nekog malo starijeg koji se “napatio”, a ja puna ljubavi da mu dam. To je bio plan tek nakon Belle.

Jednu večeri surfam po fejsu i naletim na članak Zadarskog azila gdje mole ljude da dođu bar prošetati jednog psa s obzirom da nisu izašli iz boksova mjesecima (molim, mjesecima?!) Ne moram ni govoriti koliko me to zaboljelo i odlučim odmah sutradan otići samo prošetati jednog psa, kojeg god mi daju, samo prošetati i vratiti ga (aha možete misliti), suprug je bio na brodu i odmah je znao poznavajući mene kojeg god psa dobijem u ruke (makar i najgoreg) da će završiti kod nas doma.

Dali su mi “Donu”, tad je još bila bezimena. Njena veličina me malo prestrašila, ali postavila sam se “Ja sve mogu!” Oduševila me tom prvom šetnjom i već tu prvu večer sam odlučila da krećem u pohod spašavanja.

Krenula sam sve “školski”, narednih 20 dana sam svaki dan odlazila iza posla u azil po nju šetati je, da se najprije nas dvije upoznamo, da joj ne budem stranac, da stekne povjerenje, na kraju me svaki dan čekala u azilu (ne moram govorit koliko me boljelo stalno vraćanje iz šetnje u azil), ali nemoguće je bilo da uzmem tu vizualnu “zvijer” i samo je dovedem doma Belli, pa pojela bi je Dona, a Bella bi doživjela infarkt.

Supruga sam gušila svakodnevnim slanjem videa iz šetnje i slike (sreća moja šta je i on veliki ljubitelj životinja kao i ja, bio je skeptičan zbog Belle ali uvidio je ono moje “Ja to mogu i spremna sam!”, danas je i on zaljubljen preko ušiju u Donu). Nakon 20 dana svakodnevnog druženja (bura, kiša, ništa me nije moglo omesti da odem po nju), doveli smo je doma i

tada počinje sasvim nova faza života, još ljepša i svakodnevno zanimljiva.

Divna priča! Kako su one promijenile vaš život? 

Promijenile skroz, u pozitivnom smislu, dovoljno je reci da sjajim u punom sjaju iznutra i izvana, doslovno.

Da mi je netko rekao da ću ja spavalica se dizati svako jutro već u 6 i izlazit sa psom (Donom) vani i trčati s njom po još mračnim ulicama, bila kiša ili ne, rekla bih da je lud. Ali taj osjećaj ponosa i sreće u meni je neopisiv riječima.

Spoznaja da ste izvukli i spasili jednog psa, koji vam svakodnevno pokazuje tu zahvalnost i svoj svakodnevni pomak je nešto što nas jako usrećuje.

Posvećeni smo stopostotno  ja i suprug (on kad je doma), sve nam se odvija samo oko pasa, nas život su trenutno samo psi i nemamo vremena za ništa drugo.

Jos se začudim kad mi ljudi kažu “wow svaka čast, nije to lako, velika obaveza itd”, iskreno uopće ne osjećam nikakvu težinu, ne osjećam da sam išta teško napravila, ništa nismo izgubili već samo dobili, još veću ispunjenost.

I uvijek svima govorim “ne kupujte, udomite i spasite”.

Sreća da se odigralo sve ovako doslovno preko noći jer da sam se vodila sa svojim prvotnim planom nakon Belle, iskreno ne znam kako bi uopće izabrala psa iz azila, toliko su svi divni tamo, toliko kvalitetni psi, tolika tuga od pogleda tog čopora… Ne znam kako bih uopće birala. Sve bi izabrala! Zato kažem, Dona je sudbina.

Još kad vidite da je to danas sretan pas, za razliku kad je tek stigla, e to je neprocjenjivo.

Gdje provodite najviše vremena?

Najviše vremena vani, nebitno gdje samo da smo vani, šetnje su stalne, Bella se šeće 1 do 2 puta u danu, a Dona 3 do 4 puta.

Kakvi su vam rituali?

S Donom krećem već u 6 ujutro vani (prije posla), dok je Bella velika spavalica (ta se prije podne ne budi), odradim posao i trčim doma, šetnje kreću, jednu, drugu, igranje doma, učenje Done, pa opet šetnje… Tako da vam se moj život cijeli sveo samo na njih dvije i stalne šetnje, u top formi sam. 

Ma super! Koja im je omiljena hrana i poslastica?

Kako sam već rekla Belli keksić, bilo koji, hrana, keksić,  ta ne bira ništa, odmah ste je pridobili. Dona je čista suprotnost od nje, držim se školski i hranim je zdravo, bila je jako mršava, danas je to pas koji je doveden u top formu, a tek još… Tako da sve u svemu, imati dva psa nije nikakva težina, nikakva nauka, već samo pitanje dali ste spremni i dali imate dovoljno ljubavi u sebi za posvetit se stopostotno sa dovoljno strpljenja. Ja imam, one su moj prioritet, i vjerujte da imam prostora (u stanu živim), bilo bi tu još udomljenih pasa.

Moram ponoviti “Ljudi, ne kupujte pse, udomite i spasite” jer to je neprocjenjivo!

Draga Ivana, hvala puno na divnom intervjuu. Nadamo se da ćete nekog od naših čitatelja potaknuti da udomi psa iz azila. 

Želimo vam još puno divnih uspomena sa Donom i Bellom.

Prethodni tekst – Dogloveri: Ivana Perić, Zu i Lu

KONCEPT MAŽARspot_img

novosti

povezani članci