U riječkom Book Caffe Dnevni Boravak u ožujku je održana promocija prvijenca Tamare Mohorić, knjige „Hrabrost iz sjene“ – intimne i osobne ispovijesti o suočavanju sa strahovima, unutarnjim obrascima i potrazi za vlastitim putem.
Iako je knjiga objavljena još u listopadu, svoju je publiku uživo dočekala tek u ožujku, spontano, ali, kako kaže autorica, u savršenom trenutku.
„U listopadu nije bilo vrijeme za održati promociju, pa se spontano desila u ožujku. Oduševila me i mene je iznenadila, to što se tamo desilo je bio moj dječji san. Ja sam stala pred ljude, da pričam u mikrofon, da dobijem pljesak publike, baš sam bila djevojčica kada sam o tome maštala. To je samo dokaz da nikada nije kasno za ostvarivanje snova.“
Atmosfera večeri bila je, kako opisuje, iskrena i neopterećena.
„Na promociji sam bila svoja, spontana, sav rad na sebi se isplatio. Koliko god je teška bila situacija koju sam prošla i o kojoj sam pisala u knjizi, uvijek ima izlaz. Ovom knjigom želim poslati ljudima poruku da zaista nikada ne odustaju. Svaka najlošija situacija u kojoj se nađemo, možemo i nešto dobro iz nje izvući. Bilo je divno, opušteno, prirodno, imala sam veliku podršku, a ja sam pričala iz srca.“
Kako je nastao naslov „Hrabrost iz sjene“
Naslov knjige, kaže, nije bio planiran, pojavio se intuitivno, u jednom jutru, gotovo kao odgovor koji je tek kasnije dobio smisao.
„Naslov knjige je nastao jedno jutro pred otprilike dvije godine, došao mi je u glavu. Tek sad znam zašto. Hrabrost imamo svi, i ja sam sebi protumačila, čovjek se treba očistiti od starih uvjerenja i krenuti putem srca.“
Dodaje kako taj put nije nimalo jednostavan.
„Kada kreneš na taj put srca, nalazimo i na prepreke i raznih obrazaca, što nije nimalo jednostavno. U biti čistimo put do našeg srca, a za to nam je potrebna hrabrost. To nije odsustvo straha nego poduzimanje akcije u strahu i suočavanje sa strahom. Malo po malo sam uspjela doći do svog srca, osjetiti ga i počela živjeti po tome.“
Život obilježen strahom
Strah je, priznaje, dugo bio njezina svakodnevica.
„Cijeli moj život je bio strah. Sve što sam u životu radila je bilo pitanje, što ako? Uvijek sam se bojala tuđih mišljenja, kritika, da ću pogriješiti, da sam kriva… Strah se pojavljuje iz tog pitanja ‘što ako’, on je u budućnosti. Prošlost je zamjeranje, a jedino sadašnjost je mir. Strah je bio meni cijeli život prisutan. Svega sam se bojala.“
Danas na njega gleda drugačije.
„Predivno je živjeti bez strahova. Lakoća. Iako se pojavi, naravno, ali ga odmah prepoznam i pitam se što mi govori. To sada rješavam odmah. Nekad sam bila jako impulzivna, sve je moralo biti odmah, a to me i dovelo u teške situacije. Sada sam naučila stati i biti strpljiva.“
Knjiga nastala iz najtežih trenutaka
„Hrabrost iz sjene“ nastajala je u razdoblju duboke osobne krize.
„Knjiga je nastala u jednoj mojoj teškoj situaciji u kojoj sam se dovela, ajmo reći do kraja života. To je bilo moje suočavanje sa smrću, doslovno.“
„Potražila sam stručnu pomoć, Borisa Blažinića, i odlučila ga slušati jer drugog izlaza nije bilo. U početku mu nisam niti vjerovala, ali sam morala nešto poduzeti.“
Pisanje je došlo spontano – kao alat razumijevanja.
„Počela sam zapisivati smjernice, razmišljanja, osvještavati situacije koje su mi se događale. Ispisala sam dvije bilježnice i odjednom mi je došla ideja da bi od toga mogla nastati knjiga koja bi nekome pomogla.“ Naglašava kako je odlučila zadržati sirovost zapisa.
„Knjiga je pisana u trenutku u kojem se sve dešavalo. Kasnije sam shvatila da nema smisla ništa prepravljati, mora biti onako kako je.“
Iako je proces pisanja bio iscjeljujući, novi izazovi pojavili su se nakon što je rukopis bio gotov.
„Nakon što sam ispisala knjigu, pojavio mi se strah i sram. Trebalo je poslati napisano u izdavačku kuću. Ali evo, i to smo odradili.“
Ponovno proživljavanje svega kroz prepisivanje dodatno je produbilo proces.
„Dok sam pretipkavala sve iz bilježnice, ponovno sam prolazila te situacije. To mi je bila dodatna terapija. Ta knjiga je početak mog novog života.“
Reakcije čitatelja i snaga iskrenosti
Od objave do danas, reakcije publike ne jenjavaju.
„U meni je osjećaj zahvalnosti jer dobivam puno pozitivnih reakcija ljudi. Bez obzira što je riječ o jednoj priči, ljudi su se pronašli u tome i potaknulo ih je na promjene. To je i bila moja namjera.“
Posebno emotivan bio je trenutak na promociji.
„Čak je na promociji došlo do suza. Bilo je puno emocija, sreće… jedno divno iskustvo.“
Pisanje kao terapija i pogled prema naprijed Iako priznaje da materijala ima za još knjiga, ne žuri.
„Materijala ima za još dvije knjige, ali ne znam hoće li biti. Pisanje je moja terapija.“
Danas živi drugačijim ritmom – svjesnije i mirnije.
„Kada vidim da mi nije neki period, volim se povući u tišinu, po mogućnosti u prirodu. Fokusiram se na disanje, vježbam strpljenje i zahvalnost. Ako je tuga, neka je, ako je ljutnja, neka je. Puštam.“
Promijenio se i odnos prema sebi i drugima.
„Prestala sam zamjerati. Ne nosim više krivnju. Prije sam mislila da nisam dovoljno dobra, da sam mogla više… sada gledam širu sliku.“
Na kraju, njezina poruka je jednostavna, ali snažna.
„Puštam se životu da me vodi i slušam srce. Ono što želim poslati ljudima je da svaki dan učine nešto što vole, nešto što ih veseli. Obilje nije u materijalnom – nego u srcu.“
Draga Tamara, hvala od srca.
Fotografije ustupila sugovornica.
