Kad bih vam napisala da je ovo priča o Robertu Aniću i Nenadu Vidakoviću samo bi pojedinci znali o kome danas pišem. Kad bih odmah bacila sve karte na stol i otkrila da su moji gosti Robi i Prco, vjerujem svi bi znali tko je moja tema dana. Mjeseca, a možda i godine s obzirom da sam na ovaj intervju čekala godinama.
„Robi, ja bih s vama priču na Stilueti“ rekla sam prije nekoliko godina kad sam četvrtke u prosincu čuvala za Teatro što radim i danas. „Može draga, javim ti se 2025. kada slavimo okruglu godišnjicu“.
Podsjećala sam i pokušavala, ali nisu se dali. Na kraju sam odustala pamteći neki usmeni dogovor i odgovor, ali ne očekujući da će me sjetiti.
Došla je 2025. i već prvih dana u godini, Robi je nazvao mog supruga. Ivor (suprug) mi je doletio i kaže – Znaš tko me zvao?! Robi! Imaš intervju!
Nije li sjajno kad su ljudi sjajni i kad drže do svoje riječi?
Ima neka tajna veza…
Počela sam s jednim možda čak i neprimjerenim pitanjem, ali nisam mogla odoljeti. Zanimalo me, pjevati iz noći u noću, godinu za godinom, dosadi li to, i sama ih uvijek žicam svoje dvije pjesme za dušu…
„Ne može nam dosaditi, mi smo zabavljači, to je ljubav i sreća, ali to je i posao i mi to tako doživljamo. Imamo obavezu prema publici, pratimo što djeluje, uživamo.“
Osamdete su bile godine kad su…
Roberto i Nenad otvorili put Robiju i Prcotu
Vratimo se sad na pravi redoslijed svake prave priče. Riječka glazbena scena oduvijek je bila osebujna i svako doba iznjedri jedinstvena glazbena imena. Nenad je bio dio rockerskog vala po kojem je i Rijeka dan danas poznata, kasnije je svoj put pronašao i kroz jedinstvene Putokaze.
Robert se pronašao u pop bandu Vamp, a da su doista žarili i palili potvrđuje i činjenica da su nastupili u kultnom Kulušiću u Zagrebu. 1988. godine band je osvojio Demo X Radio Zagreba, godinu nakon što je isto priznanje dobio legendarni Psihomodo Pop. Razgovor kratko zaustavljamo, Robi kaže da nam mora nešto pokazati. Uzima mobitel, otvara Youtube i dolazimo do vrlo retro snimke nastupa u Zagrebu u kojem se pjevač – Robi, usred pjesme rasteže se u špagu i vraća natrag na noge kao da je to najnormalija pojava. Ludog li čovjeka, prvi čovjek na Jugoslavenskoj televiziji koji je napravio špagu, kakva titula!
Susreo sam je u jednom baru…
Bilo je je jasno da će glazba odrediti njihov put. Ali, put je odredio i jedan susret. Ok, nije on susreo nju kao u podnaslovu, oni su se susreli.
1995-a godina, jedan slučajan susret i jedno „Mogli bismo pobati“. Jedna gaža postala je vjerojatno jedan od najdužih estradnih brakova, a glavni akteri postali su miljenici ne samo svoje generacije već i nekih novih klinaca.
Nekad mladi ljudi koji su dolazili na prve koncerte, danas dolaze s djecom, a trideset godina zajedničkog rada koliko ove godine slave, nije došlo za zasićenja, umora, dapače. Rade više nego ikad prije, uživaju više nego ikad prije, samo što ih sada nakon nastupa ne čekaju samo supruge i djeca već i unuci.
Dodat ću još samo, kad pričaju o unucima oči im najviše sjaje…
Iz tvoje sam kolijevke Rijeko…
„Ljudi nas uvijek povezuju s Kvarnerom, jer tu smo, tu živimo. Znaju nas i pitati sviramo li samo po Kvarneru… Ali, naš je djelokrug od Frankfurta prema Moskvi, od Crne gore prema Maddoni di Campiglio.
Austrija, Italija, Slovenija, gdje nas zovu, tamo idemo“.
Nekako nas to nije iznenadilo, a bilo je perioda kad su puno više gaža imali u Zagrebu nego u Rijeci. „1998. smo jako puno svirali u Zagrebu, povukli su na iz 051 bara i krenulo je, tada nas nije bilo puno po Rijeci.“
Ipak, jako dobro pamte godinu kad se Rijeka pro/budila. „2005. godine počeli smo svirati četvrtkom u El Riu, svaki četvrtak 400 studenata, ludilo, i tako je to bilo pet godina!“
Pozivi svih ovih godina, isprike – desetljeća, stižu iz svih krajeva, traženi su na svim stranima, a kako nam kažu, knjigu bi mogli napisati kakva iskustva i doživljaje imaju. Ne sumnjamo!
Pismo moja leti mi do nje…
Priča ide dalje, malo skačemo s teme na temu, iz godine u godinu, ali kako bi bilo logično i normalno staviti u jedan tekst 30 godina života?
„Jednom smo tri noći zaredom svirali prije velikog Olivera Dragojevića na koncertima u Karlovcu. Ogroman šator. Dvije, tri tisuće ljudi u šatoru, oni čekalju Olivera, a mi izlazimo prije.
Imaš pet do deset minuta da shvatiš što se događa, koga imaš ispred sebe i da ih dobiješ, inače nam leti boca u glavu, jasno nam je. Uspjeli mi to, i spremamo se na binu treću, zadnju večer, zaustavi nas Oliver i krene prije nas, kaže publici večeras sam ja vaš Oliver Mlakar, najavi nas i siđe s bine. To je ludo, ogromna, ogromna čast.“
Uslijedile su godine dobrih svirki, bez marketinških trikova, promocija, znaju ljudi što valja i onda… Covid.
Živote moj, podari mi glas, pjesmama da zagrlim vas..
Sedam mjeseci pauze. Nakon Covida, život se vraća se u normalu i kreće Rijeka, Rijeka je poludila!
„Mi smo imali jako puno nastupa i čak i više otkazanih nastupa jer su isti datumi, jer se poklapalo, sve to imamo zapisano. Odjednom Rijeka, kao da su se ljudi zainatili i sve što se nije izlazilo sve su htjeli nadoknaditi. Ljudi su se prilagođavali nama i našem rasporedu, bilo je ludo!
Tada se Rijeka digla za 30%. 30 godina je trebalo i pretpostavljam da će ova godina biti sjajna. Mi smo od ovoga napravili nešto što ne postoji u Zakonu u radu, ovo nešto naše jednostavno ne postoji!“
Pozornicu su dijelili s velikanima.
„Zdravko Čolić, Parni valjak.. sve najveće face s kojima smo mogli raditi, dijeliti zadovoljstvo što smo mogli dijeliti istu pozornocu s takvim ljudima. Jedina priča je nekad bila prodaja ploča i koliko ljudi ti dođe na koncerte, nije bilo društvenih mreža. Bila su to neka druga vremena.To su ti neki tipovi koje su dobre priče iz onog vremena i nitko ih nije preslikao. Svaka čast svakome danas, ali to su bili ljudi i nevjerojatne priče.“
Uvijek se nakon gaže vraćaju doma, kažu da u ovih 30 godina možda je bilo dva nastupa kad su negdje prenoćili. „Iz Splita smo išli u 4 ujutro, Munchen, Zagreb, Ljubljana u tri dana, ali zadnja svirka pravac doma.“
Najljepši dio razgovora je možda onaj u kojem Robi preuzima riječ i želi nam dati do znanja koliki je glazbeni virtuoz Prco te da se radi o nevjerojatnom glazbeniku, umjetniku. Robi završava, a Prco nastavlja kako je Robi nevjerojatan jer on je taj koji osjeti publiku, animira, određuje smjer večeri i na jedinstven način donosi energiju koju ljudi pamte.
Teško se oteti dojmu kako je talent dio priče, ljubav prema pozivu, drugi dio, ali međusobno poštovanje, razumijevanje i poznavanje treći i usudim se reći najbitniji dio ove priče, ovog jedinstvenog „projekta“.
Čudan momak ti si bio…
Iz rubrike Morala sam pitati, zanimalo me i kad bi njihova suradnja bila pjema, koja pjesma bi bila.. Nekoliko trenutaka pauze i Robi počinje pjevati… – „Pa očito je, Hej, čudan momak ti si bio…“
Na početku im nisu davali velike šanse. „Radili smo nešto što ne postoji, prkosili smo svemu, odlučili smo napraviti nešto na naš način i dali smo jako puno sebe. Ljudi to osjete, narod ne možeš prevarati.“
Točno tako…
A kad mi dođeš ti i osmijeh vratiš mi….
Stotine je ljudi s njima slavilo svoje okugle rođendane, godišnjice, uspješnice. Kad sam trebala proslaviti četrdeseti rođendan, znala sam koga ću zvati, tko želim da svira i gdje želim slaviti. Ostalo mi nije bilo bitno. I da, jedna sam od onih koja je datum proslave prilagođavala njihovom rasporedu.
Sada imamo datum kojem se itekako vrijedi prilagoditi.
Robi i Prco svojih će prvih trideset godina suživota na binama proslaviti 06.10. na Kastvu. Beli pundejak koji jedva čekamo! Pokrovitelj koncerta je Grad Kastav, a naši sugovornici najavljuju spektakl!
Imat će i goste, bit će tu još nekih zanimljivih aktivacija prije koncerta, a kako rado pratimo aktivnosti na Kastvu i Belu nedeju, ovo je i za nas jedan win win!
Dame i gospodo, eto, to nam je to.
Čini mi se da je ovo njihov treći medijski istup u životu! Robi i Prco, Roberto i Nenad, kako želite, ja samo želim da potraju još jako dugo da možemo uživati s ova dva momka i da još puno puta možemo čuti „Prco, daj mi G!“
Teško da će Robi usred nastupa napraviti špagu, ali imajući na umu mladiće koje nam je 1967. godina dala, ništa nije nemoguće.
Hvala na pjesmi, emociji, vidimo se na Kastvu!
Pripremila: Marija Mažar // Fotografije: Ivor Mažar
Zahvala Jadran hoteli Rijeka / Hotel Bonavia na ustupanju prostora za razgovor.
