13.8 C
Rijeka
Četvrtak, 4 lipnja, 2020

Stilueta beauty recenzija by Marina: L`Oreal Infaillible 24h Fresh Wear puder

Tko ne voli dobar puder i bolju verziju kože lica? Ja svakako potpisujem i to je svakako nešto čemu težim. Svatko ima svoj ukus,...
Naslovnica Blog Stranica 3

FOTO & VIDEO: Larisa Todić Drača i Nikolina Matković spremne su za „Novi početak“

Ponekad nam treba okidač koji nas pokrene u toliko željenom smjeru i koji učini da konačno uzmemo život u svoje ruke. Tako započinju priče Larise Todić Drača I Nikoline Matković koju su odabrane kao kandidatkinje 21-dnevnog programa “Novi početak”.

Kroz promjenu navika koja vodi i ka promjeni životnog stila Larisu I Nikolinu vodit će mr. sc. Iva Brozičević Dragičević, prof. klinički i sportski psiholog i voditeljica programa mršavljenja Poliklinike Terme Selce i dr. sc. Martina Linarić, dipl. ing., nutricionist.

Martina Linarić, Iva Brozičević Dragičević,, Marija Mažar

Kandidatkinje kroz 21 dan trajanja projekta očekuju edukacije i workshopovi na temu zdrave prehrane, indiviualizirani jelovnici i savjeti za vježbanje, psihološko savjetovanje, stalni monitoring i potpora uz mjerenja. Cilj je u kandidatkinjama potaknuti želju za promjenom, jer motivacija i rad dovode do čudesnih rezultata.

„…Željela bi se pokrenuti… promijeniti način prehrane i krenuti sa životom ispočetka… kao što kažete… želim “Novi početak ” svog života s redovitom vježbom i zdravim obrocima i prehranom…”

Iz motivacijskog pisma Nikoline Matković

Nikolina Matković

“…Onda je u moj zivot ušla Vaša mama, Vi, Marieta i svo drugo osoblje Termi (op.a Poliklinike Terme Selce) koje nosim u divnom sjecanju. Ljeto 1999. promijenilo je moj život kao nikada prije ili kasnije jer sam uz pomoć svih vas izgubila skoro 30kg i uživala u mladosti kako i treba, bez dodatnih opterećenja. Potrajalo je to tako sve dok nisam ostala trudna…”

Iz motivacijskog pisma Larise Todić Drača

Larisa Todić Drača

Iva i Martina projektom žele osvijestiti rastući problem debljine i pretilosti kod djece i odraslih te pritom učiniti nešto za našu zajednicu. Želja im je da transformacija odabranih kandidatkinja inspirira djecu i odrasle koji se bore s problemom debljine i potakne ih na pozitivnu promjenu.

Martina Linarić, Nikolina Matković, Larisa Todić Drača, Iva Brozičević Dragičević
Iva Brozičević Dragičević
Martina Linarić

Larisa i Nikolina pune su optimizma, a za projekt imaju samo riječi hvale, svjesne da je ovo prilika koju su dugo čekale, u Ivi i Martini pronašle su stručno vodstvo i potporu, a i međusobno su odmah kliknule i prepoznale priliku da jedna drugoj budu oslonac u prilici koja njihov život mijenja iz temelja.

POGLEDAJTE VIDEO PRILOG:

Kandidatkinjama želimo puno sreće, u odličnim su rukama i jedva čekamo naš idući susret i priliku da čujemo kako se osjećaju!

Vrijeme je za Novi početak.

Pripremila: Stilueta/ u suradnji s TERMAMA SELCE

U ZTC-u vas čekaju popusti povodom Zadnjeg petka u mjesecu i Sretna vrata!

Zadnjih dana svjedočimo dobroj epidemiološkom slici na razini cijele države, pomalo i sigurno vraćamo se životu kao nekad, više brinemo i zdravlju, a maštamo i o ljetnim danima koje ćemo sigurno iskoristiti za upoznavanje ljepota Lijepe naše.

Ipak, za ljeto se treba pripremiti, nabaviti sve potrebno, a ako nas počasti dobro vrijeme već i ovoga vikenda možda uspijete uživati u osjećaju ljeta, na nekoj od prekrasnih plaža ili negdje drugdje u prirodi.

Povratak u normalu znači i povratak popularnog projekta u riječkom Zapadnom trgovačkom centru koji iznimno ima Zadnji petak u mjesecu jer je subota, 30.svibnja, Dan državnosti, neradan dan (centar neće raditi, bit će otvoreni ugostiteljski objekti koji će raditi od 9 do 17 sati).

Donosimo tablicu popusta koja su pripremila prodajna mjesta povodom Zadnjeg petka u mjesecu:

Dodajmo i da će zvoniti Sretna vrata i da će kupci imati priliku osvojiti poklon bonove, čini nam se da imamo jako dobru ideju kako provesti dio dana. Uživajte u kupovini!

Pripremila: Stilueta

Grad znanosti: Kava, kolač, filozofija Elvia Baccarinia

Elvio Baccarini nakon Centra za obrazovanje na talijanskom jeziku u Rijeci upisuje  Filozofski fakultet u Trstu studij filozofije. Od prvog predavanja, zavolio je filozofiju politike i filozofiju morala te je to, kasnije, postala i njegova uža specijalizacija. Zadnjih godina su u fokusu njegovog interesa etička pitanja suvremenih i mogućih budućih primjena biotehnologija kao i teorija demokracije i egalitarnog liberalizma. Danas je zaposlen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Trenutačno je aktivan na dva projekta. Jedan se tiče društvenih odgovora na antisocijalne poremećaje (Hrvatska zaklada za znanost), a drugi ljudskih prava i spoznajnih vrlina u demokratskim procesima (Sveučilište u Rijeci). Uz ostala sudjelovanja na međunarodnim konferencijama bio je pozvani predavač na kongresu Europske udruge centara za medicinsku etiku u Oslu te na kongresu Talijanske udruge za analitičku filozofiju. Održao je gostujuća predavanja na Sveučilištima u Oxfordu, Pompeu Fabra u Barceloni, Freie Universität u Berlinu, na Islandskom sveučilištu u Reykjaviku, u Milanu i na drugim sveučilištima. Održavao je nastavu u sklopu Erasmus razmjene na Sveučilištima u Berlinu, San Raffaele u Milanu i Hannoveru. Više o Elvijovu radu možete saznati na: academia.edu

Kako je sve krenulo?

Imao sam namjeru upisati studij književnosti u Trstu. Međutim, zbog ondašnjih pravila pri služenju vojnog roka, nisam mogao biti na upisu. Administrativne radnje je, za mene, obavila prijateljica. Zbog određenih okolnosti, upisala me na studij filozofije, umjesto književnosti. Iako je izbor bio slučajan i nenamjeran, zavolio sam taj studij i bio jako uspješan. Tako je počelo moje bavljenje filozofijom koja je kasnije postala moja profesija.

Vaš znanstveni rad danas?

Danas su u fokusu mog interesa etička pitanja mogućnosti primjene biotehnologija na promjenu ljudskog ponašanja prvenstveno u slučaju psihopata i počinitelja teških kaznenih djela koji odbijaju rehabilitaciju. Ukratko, zamislite da raspolažete tehnologijom kojom možete poništiti agresivnost kod počinitelja teškog kaznenog djela koji odbija rehabilitaciju. Smijete li mu nametnuti primjenu takve tehnologije? Vodi li to prema napretku ili prema represivnom društvu? Pored toga, u središtu mog rada su i problemi legitimiteta demokratskih odluka posebice imajući u vidu mogućnosti kršenja ljudskih prava i zanemarivanja znanstvenih i drugih pouzdanih spoznaja većinskim odlučivanjem. Razvijam interes i za pitanja pravednosti u zdravstvu.

Kako je to držati predavanje na Oxfordu?

Bio sam gost na seminaru kojeg vodi kolega Tom Douglas sa svojom grupom istraživača. Oni se bave etičkim promišljanjima primjene biotehnologija sa svrhom modificiranja ljudskih ponašanja što je i jedna od tema u mom istraživačkom fokusu. Imao sam priliku prezentirati rad grupi kolegica i kolega i slušati njihove komentare i prigovore koji su mi uvelike pomogli unaprijediti taj isti rad. Po takvim vrstama diskusija smo mi filozofi, i vjerojatno još neke struke, specifični. Sjećam se zanimljive diskusije na ručku kada me kolega Tom Douglas upoznao s kolegom koji je istraživač u području prirodnih znanosti. Kolega Douglas mu je opisivao svoje iskustvo kada je bio kod nas u Rijeci. Prepričavao je da je kod nas upoznao kolegice i kolege koji rade na visokoj razini te kako je imao dugu diskusiju i puno komentara i prigovora na njegov rad. Kolega s prirodnih znanosti je bio pomalo iznenađen pa mu je kolega Douglas objasnio da je diskusija s puno prigovora i komentara, kod filozofa, znak da je izlaganje odlično prihvaćeno. Pa eto, to sam i ja doživio u Oxfordu. Tamo su svi stalno koncentrirani na rad. Vidio sam to i na ručku kada su kolege koji su me ugostili mojoj supruzi jednostavno dali savjete za razgledavanje Oxforda, a mene pozvali na ručak. Razlog je u tome što se očekuje da će na ručku svaki minut biti iskorišten za razgovor o struci.

 

Kakvi su naši studenti, oni koje ste upoznali kroz Erasmus te oni s Oxforda?!

Naši su studenti motivirani i poticajno je raditi s njima. U Oxfordu nisam upoznao studente obzirom da sam gostovao na istraživačkom seminaru i izlagao sam kolegicama i kolegama. Najmlađi koje sam upoznao bili su doktorandice i doktorandi. Osjetno je da su izuzetno fokusirani na rad baš kao i njihovi nastavnici i nastavnice. Rad na toj razini ne dopušta nikakav pad koncentracije. Na Erasmusu sam imao divna iskustva i jedva čekam novo Erasmus iskustvo. Imao sam uvijek prilike raditi s manjim grupama, seminarski, i to je način rada koji mi se najviše sviđa jer može jako detaljno i temeljito biti organiziran mentorski, oko seminarskih radova. To je najkreativniji oblik rada. Tako radim i sa studentima i studenticama u sklopu Erasmus razmjene koji dolaze kod nas. Jako je poticajno raditi u raznolikosti koja je karakteristična za Erasmus iskustva. Vidite kako znanost može zbližavati ljude i dati doprinos tome. Tako je i na ljetnoj školi političke filozofije koju organiziramo u Rijeci svake godine. Imali smo vodeće svjetske stručnjake, a polaznike od SAD, Kolumbije, Norveške, Turske i Libanona do Kine.

Recite nam nešto više o ljetnoj školi političke filozofije i kome je ona namijenjena? Je li namijenjena i za naše političare?

Ljetna škola je namijenjena prvenstveno doktorandima i poslijedoktorandima iz područja filozofije politike i političke teorije, ali i drugih disciplina s kojima su mogući interdisciplinarni susreti poput sociologije i ekonomije. Način rada je posebno poticajan. Naime, ne održavaju se klasična predavanja, već izlaganja o radovima glavnih sudionika na koja oni odgovaraju u diskusiji. To su uistinu vodeći svjetski stručnjaci sa sveučilišta poput onih u Oxfordu, Cambridgeu, Tucsonu (gdje je jedan od glavnih svjetskih centara za političku filozofiju), London School of Economics  i s drugih sveučilišta sličnog prestiža. Političari su dobrodošli, naravno, ako žele politici pristupiti sa stajališta teorijski utemeljenog promišljanja. Glavna je intencija ljetne škole, međutim, pružanje doktorandima i poslijedoktorandima mogućnost izravnih susreta s autorima čije radove raspravljaju u svojim istraživanjima. Naravno, to je izvrsna prilika za slične diskusije i za nas, iskusnije istraživače, koji se duže bavimo tim temama.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Najsretniji sam kada slobodno vrijeme provodim sa suprugom Gogom, na putovanjima, izlascima u kazalište, na jazz večeri i u kino, ali i, naravno, kući. Općenito, sretan sam kad vrijeme provodim obiteljski. Imam puno prijateljica i prijatelja i jako mi je lijepo u njihovom društvu. Naravno, tu su i utakmice nogometnog kluba Inter za koji navijam. Volim filmove, posebice u Art kinu i na Trećem. Premda, pojam „slobodno vrijeme“ za mene je neuobičajen,  obzirom na prirodu istraživačkoga rada i stalnu potrebu i želju da čitam ili pišem znanstvene radove. Ritam objavljivanja je, danas, takav da praćenje literature zahtijeva uistinu jako puno vremena koje se provodi čitajući nove radove. Zapravo, toliko volim svoj posao da, teško razlikujem slobodno vrijeme i rad. Prekrasno mi je na nastavi naročito na doktorskim studijima. Često se družim s kolegicama i kolegama i razgovaramo o našim znanstvenim radovima.

 

Trudim se u svom radu, a i u životu općenito, slijediti načelo koje kaže da je razlika između nemogućeg i mogućeg u tome što je za rješavanje onog prvog potrebno više vremena i angažiranja. Tu je misao izrekao Helenio Herrera, trener koji je dva puta bio europski prvak s Interom.

Pripremila: Maja Vizjak

Fotografija: Petra Šporčić

Zahvala: Studentski centar Rijeka

Upoznajmo Hrvatsku: Kotli i Zarečki krov očima Ivane Brkljačić

Korona nas je svih zatvorila u svoje domove. Sad kad su epidemiološke mjere popustile, život se ponovo vratio u normalu, točnije ˝novu˝ normalu. Priroda se koliko toliko odmorila od nas ljudi, a vrijeme je da joj se sad ponovo vratimo. Ovaj put puno odgovorniji i svjesniji da moramo brinuti o njoj kako bi je sačuvali. Srećom, briga o okolišu je besplatna i ne iziskuje od nas posebne napore, a priroda nam onda to svakako zna vratiti na svoj način. Svojom ljepotom, krajolikom, biološkom raznolikošću, florom i faunom…Budimo joj zahvalni i čuvajmo je za buduće generacije kako bi i one mogle uživati u njoj.

Ovaj put odlučila provesti dan u prirodi s dečkom i našim prijateljima iz Zagreba.

Naša zemlja je toliko prelijepa, da ne moramo daleko putovati kako bi uživali u prekrasnoj prirodi. Neke od atrakcija koje bi svakako morali posjetiti, nalaze se na manje od sat vremena vožnje od naše drage Rijeke. Jedna od njih je i Zarečki krov.

Zarečki krov se nalazi na 3 kilometra udaljenosti od Pazina,  prostrana pećina podsjeća na krov iznad koje rječica Pazinčica u svom toku stvara desetak metara visok vodopad i jezero skoro deset metara dubine. Ova zanimljiva prirodna atrakcija je ujedno i jedan od najviših slapova u Istri.

Sigurno se pitati kako doći do njega? Najlakše je upisati lokaciju u Google karte i dopustiti mobitelu da vas sigurno dovede do nje. Mala napomena. Kada dođete u naselje Zarečje možete doći autom do jednog dijela gdje imate mali parking, a onda se pješke spustiti otprilike 300 – 400 m strmom stazom do Zarečkog krova (put je bez obilježja jer su Pazinjani željeli sačuvati svoju prirodu od masovnog dolaska turista).

Ovo je mnogima drago mjesto za kupanje, skokove u vodu, šetnje i piknike, penjanje… a dovoljno je i uživati u pogledu te osluškivati žubor vode/slapa.

Nakon Zarečkog krova, zaputili smo se prema Kotlima. Ovo mjesto nalazi se istočno od poznatog nam Buzeta, a u blizini najmanjeg grada na svijetu – Huma.

Kotli su nekada bili jako gospodarsko selo s nadaleko poznatim mlinarima. Danas tamo više nema stanovnika, već isključivo nekoliko vikendaša.

Od 2002. godine, kao djevojčica, do danas, tamo sam bila nebrojeno puta. Kotle sam doživljavala na razne načine ovisno o godišnjem dobu, vremenu, ljudima s kojima sam bila… i Kotli su me uvijek iznova oduševljavali.

Ovaj put sam odlučila svojim dragim prijateljima iz Zagreba pokazati što nudi ovo prekrasno mjesto.

Kroz selo protječe rijeka Mirna, padajući u slapovima preko stijena. Na taj način se stvaraju  kotlaste udubine po kojima je selo i dobilo ime.

Najbolje vrijeme za posjetu je upravo proljeće. Ljeti, za velikih suša, korita znaju nažalost biti suha.

U jedinoj konobici s prigodnim imenom Kotlić mogu se kušati izvrsna autohtona jela. Pravi istarski sir i pršut, domaći njoki ili fuži s gulašom, kupus, ombolo i kobasice te nezaobilazni fuži s tartufima.

Processed with VSCO with preset

Nadam se da sam vas s ovom pričom potakla da i vi sami istražujete lijepu našu. Istra nam zaista u svakom svom kutku ima mnogo toga za ponuditi. Pripremila: Ivana Brkljačić

Recenzija Tamare Štiglić Vodopić: “Opsidijan”

Za mene je veliki izazov uhvatiti se žanra koji inače ne čitam, već prvenstveno gledam. Nije tajna da obožavam romantične filmove, ali također nije tajna da ih u pisanom obliku jednostavno zaobilazim. Nije da nisam pokušavala i nisam svaki put naletila na nešto što mi se ne sviđa, ali previše puta bih zatvorila knjigu na zadnjoj stranici i zapitala se: Što mi je ovo trebalo? Je li stvar u klišejima, često sličnim, predvidljivim zapletima, nedostatku mašte i originalnosti? Ne znam, ali nažalost često dobivam takav dojam tijekom i nakon čitanja. Možda je do mene 🙂

Još je veći izazov napisati recenziju za jedan romantični roman. Ali malo je manji kada mi se takav roman napokon i svidi. Bravo Marilena, uspjela si, svaka čast. Neću reći da nije predvidljiv ne trenutke, možda sam zaista i pogledala previše tih romantičnih komedija/ drama pa me malo što može iznenaditi. Neću reći ni da je lišen klišeja, jer, vjerujem, trebaju postojati. Ali prepun je još nečega, a to je duh. Humorističan je, zanimljiv, intrigantan i tako primorski (ispričavam se, ali malo sam subjektivna, priznajem). Autorica je uspjela uhvatiti taj mediteranski štih, iako većina likova uopće ne dolazi s mora. Ali glavni lik dolazi, a i jedan sporedni koji je skoro i ukrao cijeli roman. Nona je nona, jedna i jedina, takva, tipična primorska. Ona romanu daje tu neku starinsku, simpatičnu notu koja ga izdvaja iz ostalih pripadnika istog žanra. Oduševljena sam korištenjem ližnjanskog dijalekta, čakavskog narječja koje je toliko slabo zastupljeno u našoj književnosti, barem onoj koja se čita u cijeloj Hrvatskoj.

“Sve sam usrala. Što mi je? Zar samo zato što sam sama nesretna želim unesrećiti sve oko sebe? Povući ih pod svoj teret i ugušiti svojim brigama umjesto da dozvolim da me njihova pozitiva razveseli i izvuče iz ovog stanja u kojem se nalazim.”

No, ajmo mi malo i na radnju. Upoznajemo grupicu kolega koji odlaze na Tenerife kako bi svoj najnoviji projekt odradili na malo drugačiji način, daleko od gužvovitog Zagreba i toliko predvidljivog ureda. Zaposlenici su to jedne uspješne informatične tvrtke, sa šefom kakvog samo mogu poželjeti te kolegama koji se rijetko susreću u takvim i sličnim firmama. Ali nije sve baš onakvo kakvim oni to smatraju. Naravno da nisu svi odnosi idealni, naravno da se i među takvim prijateljima mogu pronaći tajne, čak i spletke. Glavni lik je mlada, inteligentna, pomalo nesigurna žena koja ne može pobjeći od procjenjivanja ljudi, većinom jer sama sa sobom ne može doći na kraj. Njen je život oduvijek pomalo turbulentan, uz nesređenu obitelj, oca preljubnika i majku koja ju je zbog bolesti napustila prije nego što je smjela. Nona i njen najbolji prijatelj, ujedno i kolega, oni su na koje se oduvijek mogla osloniti. Ali taj kolega odjednom postaje nešto i više od kolege. Je li krivac topli španjolski zrak ili je uvijek postojala nekakva vatra koja je samo čekala svoju iskru? Naši se glavni likovi odjednom nađu u situaciji na koju nikada nisu ni pomislili. Osim njihovih nedaća, dobro upoznajemo i probleme njihovih dragih i manje dragih kolega te se vrtlog uzbuđenja nastao na Tenerifima pomalo seli u njihov radni Zagreb te maleni istarski Ližnjan u kojem ništa ne može ostati skriveno, posebno pod budnim okom lukave i simpatične none.

“Nona je nabrijana na sve što nije po starini, premda je u nekim stvarima vrlo prilagodljiva. Na primjer – mobitel. Mobitel je izum za koji sam mislila da ga nona nikad neće željeti te nikad uspjeti savladati. Međutim, vidjevši slanje slika, poruka i Viber, nona ga je poželjela.”

Ovaj je roman pravo osvježenje, kombinacija zanimljivih likova i situacija, predivnih opisa krajolika, ali i smjelih i paprenih ljubavnih scena. Marilena Dužman jako dobro poznaje žanr koji piše. Ona izvrsno dozira, ne pretjeruje, ali vam opet zagolica maštu te vas ponekad čak natjera da se zahihoćete i zarumenite. Odmjerena je, dovoljno hrabra, ali i razumna, ostavlja čitatelju da uključi maštu i predoči si ono što je pročitao. Likovi su jako dobro razrađeni, pomno i detaljno, što ih čini toliko opipljivima i bliskima čitatelju. Sporedni likovi nisu samo nevažne figure koje prate glavne likove, već neizostavan dodatak ovoj lijepoj priči. 

Nakon Marileninog prvog romana Gdje mi je psihijatrica?, kod Opsidijana se vidi veliki pomak, posebno jezično. Roman se tako jednostavno čita, iako nije prejednostavno pisan. Uz ovakvo uredništvo i ideje same autorice, uvjerena sam da će svaki njen sljedeći roman biti još bolji. Krasi je ta neka prirodna duhovitost, ljubav prema svome kraju te iznimno dobra upoznatost s onime što ljubitelji ovog žanra vole i žele čitati.

P.s. Čak joj opraštam i usporedbu Opatije s Ližnjanom 😉

“Stube života teške su. Ponekad se uspinješ jednu za drugom i kad pomisliš da si nadomak vrhu, netko te sruši i baci na početak. Treba smoći snage i opet se uspeti s one prve. Ta je najteža.”

Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić

 

 

PRATITE NAS...

21,580ObožavateljiLajkaj
6,295SljedbeniciSlijedi
20PretplatniciPretplatiti