Danas smo u intervjuu ugostili našu kolegicu, čiji ste glas zasigurno već čuli, a i možda ste i vidjeli lice, mi smo ju imali priliku upoznati na nedavnoj konferenciji na Krku – radijska voditeljica, TV lice, moderatorica – sve je to mlada Riječanka Matea Krmpotić. Razgovarali smo o medijima, poslu, novinarstvu, izazovima posla…
Draga Matea, dobro nam došla, za one koji te ne znaju (već samo te slušaju) – predstavi nam se!
Hvala ekipa Stiluete, pozdrav svim vašim čitateljima. Imam 32 godine, rođena sam Riječanka – živim u Rijeci cijeli život, s iznimkom godine dana u Zagrebu. Po struci sam profesorica Hrvatskog jezika i književnosti s nula dana radnog staža u struci. Još dok sam studirala sam počela raditi na Radio Rijeci, tako da sam otprilike već tada znala da to želim raditi. Završila sam osnovnu i srednju riječku Glazbenu školu, tako da sam i (bivša) klaviristica, što mi je obilježilo život jer sam još kao dijete naučila što je disciplina i vježba. Inače – duhom spontana djevojčica, a zbog životnog ritma i zdravlja – rutiner i pomalo control freak. Znatiželjna novinarka u duši. Velika lokalpatriotkinja. Kažu da se znam dobro zezati i da se glasno smijem. Stara duša, ponekad cinična, ali s vjerom u bolje sutra.
Koliko dugo si već u svijetu medija i novinarstva?
U novinarstvu sam ravno 10 godina, početkom rujna je bilo točno desetljeće od prve odrađene „šihte” na Radio Rijeci i sad kada to napišem djeluje mi nestvarno. Kad se osvrnem, shvatim da sam tad bila klinka, zelena u novinarstvu, pomalo naivna. Radila sam za neki mizerni honorar i teglila knjige u studio da bih učila u pauzama. Uglavnom su tada svi govorili da je nemoguće lako „upasti” u svijet novinarstva i u neku veliku medijsku kuću, ali zbog svog karaktera (koji je ponekad plus, a ponekad minus) – meni je bilo dovoljno da čujem „ne možeš”. Sve ostalo je povijest 🙂 U ovih 10 godina sam puno učila, „rasla” kroz posao, gradila se malo po malo izgradila neke temelje za dalje.
Kada si osjetila da je novinarstvo tvoj poziv, i kako si se zaljubila u radio kao medij?
Nisam znala jer mi nitko to nije tada znao reći i usmjeriti me. Prijatelji su mi već s 14,15 godina rekli – „daj, odi u politiku, svakom si loncu poklopac, uvijek nešto komentiraš, uvijek imaš nešto za reć…” Sad mi je to smiješno, kako su oni to doživjeli kao politiku, a ja sam se nadala da to nije to i da ću u budućnosti naći neko mjesto ispod sunca za sebe. U Rijeci nema studija novinarstva, pa su se tada čelni ljudi Radio Rijeke spojili s riječkim Sveučilištem i oformili „Radio Sovu” – studentski noćni program Radio Rijeke, kako bi pružili mladim ljudima da se upoznaju s novinarstvom. Kad se osvrnem na taj period – iako smo radili do 1 ujutro i sutradan izlazili na ispite, beskrajno sam zahvalna na tome – jer da tada nisam otišla na audiciju i sjela u „vruću stolicu”, tko zna gdje bih sada bila. Vjerojatno bih – umjesto da odgovaram na vaša pitanja – križala neki kontrolni 🙂
Kako sam se zaljubila u radio? Sjela sam u studio, upalio se „semafor” – crveno svjetlo koje označava da smo „vani” u eteru i vjerujte mi – to je to.
Znala sam prvi dan da to želim raditi. Čim sam improvizirala prvu smotanu najavu. Zaljubljena dan danas, ne možda kao u početku veze :), ali ljubav, volja i želja su tu.
Koja ti je najveća prednost, a što najveći izazov rada na radiju?
Najveća prednost mi je to što sam brbljava, opuštena, ali ozbiljna kad treba. Volim improvizirati – a to traži (dobar) radijski program. Obožavam adrenalin, volim kad u eteru nije „sve po špagi”, i moram priznati – volim stresne situacije i dobro se u njima snalazim. Najveći izazov mi je možda – ostati kompletno novinarski objektivna. Volim se baviti angažiranim i provokativnim pričama, tako je nekako i počela moja radijska priča, a u takvim sam emisijama vrlo strastvena i teško mi je ponekad prešutiti. Nedavno sam imala prilike opet čuti jednu sjajnu arapsku poslovicu: „Gospodar si riječi koje nisi izrekao i sluga onih koje si izgovorio”. Time se pokušavam voditi i biti toga svjesna. Trebala bih si ju zalijepiti u studio kao podsjetnik, haha!
Radiš i na televiziji, kakav je osjećaj bio stati i pred kamere? Postoji li i danas trema kada ideš live?
Radijsko iskustvo i program koji je uvijek uživo mi je omogućio da se snađem pred kamerom. Televizija je drugi svijet – u početku mi je bilo teže pojmiti da moram mirno stajati i kontrolirati gestikulaciju, ali i gledati točno u kameru. Zaista nemam tremu u ni jednom segmentu posla, bilo bi možda čak i malo čudno da imam. Volim televizijska javljanja. Ono što mi je malo stresnije i izazovnije kod te forme je što moram samu sebe skratiti i oblikovati – ako je riječ o javljanju u informativnu emisiju, najčešće imam minutu i pol do dvije. Treba biti vrlo koncentriran i fokusiran da nešto suvislo i konkretno kažeš uživo u tako malo vremena. No, upravo zbog tog izazovnog momenta i volim javljanja uživo.
Osim radija, TV-a, moderiraš i evente i panele. Kako si krenula u moderiranje? Možeš li izdvojiti neki poseban događaj ili panel koji ti je ostao u pamćenju?
Prvi put sam mikrofon uzela i na pozornicu stala tamo negdje 1999. godine, haha! Imala sam 6 godina i trebalo je voditi neku školsku priredbu. Još sam u školi bila jedna od onih koja uvijek čita naglas, recitira ili vodi. Ozbiljnije moderacije krenule su paralelno s mojim radijskim poslom – u početku neka manja događanja, a sad su to već i ozbiljnije konferencije, tematski paneli ili večernji eventi. Zadnje što pamtim je događaj koji je išao dvojezično – hrvatski i engleski – simultano sam se prevodila i nakon 2 sata bila sam u stanju kao da sam radila težak fizički posao. Od događanja bih izdvojila možda panele koji se slažu s temama kojima se bavim u novinarskom poslu – onda volim dati neki svoj „touch” – postavljati pitanja i očekivati odgovore za koje pretpostavljam da publika želi čuti. Ponekad i isprovocirati neki škakljivi odgovor.
Usporedi nam osjećaj kada je publika ispred tebe i imaš odmah feedback, a kako kada si u eteru.
Odlično pitanje! Iako je meni mikrofon – mikrofon, to su dvije kompletno različite stvari. Sigurna sam da znate da mi u studiju, najčešće, pričamo sami sa sobom. Kada ispričamo neku foru, nemamo pojma je li se netko nasmijao ili okrenuo stanicu. Ali cijelo vrijeme smo svjesni da je netko UVIJEK tu, sluša, važe riječi, ili polovično sluša. Kad sam na pozornici, uspostavljam kontakt s ljudima, vidim je li nekome dosadno, jesam li zaslužila njihovu pažnju, jesu li se nasmijali nekoj šali. Pazim na govor tijela i položaj ruku. To je možda malo više „zastrašujuće”, jer te cijela dvorana gleda, ali iskreno – svakako je izazovnije pričati sam sa sobom.
Ako moraš birati – eter ili moderiranje?
Uf… Još jedno dobro pitanje, ali teško. Vjerojatno ću dati neki diplomatski odgovor. Radio je moja prva ljubav – to je medij koji te zarazi. I taj osjećaj je teško prenijeti. Moderiranje je izazovnije utoliko što ne radim to svaki dan – odlazi se na teren, sređuješ se, upoznaješ nove ljude i umrežavaš se. To mi donosi dinamiku i promjenu okruženja. A i unosnije je, haha. Da zaključim – ne mogu izabrati. I u jednom i u drugom segmentu imam isti moto – dobar govornik ne traži pažnju, on je zaslužuje.
Kada se ugase mikrofoni – čime puniš baterije?
Šta se mikrofoni ikad gase? 🙂 Kad se ugase mikrofoni ili kamera, prvo razmišljam kako ću dobro ubiti oko ili biti u tišini, bez šminke i u pidžami. Nakupljene (loše) informacije, vijesti ili stres već duže vremena rješavam u teretani, sport mi je važan dio života, a najdraži mi je dobar i teški težinski trening – to smatram vrstom psihoterapije. Obožavam putovanja i izlete u prirodu – pogotovo ako ću nešto dobro pojest i popit, haha, a ponekad trebam kompletni reset – tu na red dolazi glazba – meni najvažnija sporedna stvar u životu. Ili ju slušam ili sviram.
Imaš li neki neostvareni san ili projekt vezan uz medije koji bi voljela realizirati?
Puno sam želja u ovih 10 godina već ostvarila i prošla gotovo sve novinarske forme koje se tiču radija i televizije. I dalje imam puno želja, a prvo mi pada na pamet to što želim ući u psihijatrijsku bolnicu i razgovarati s pacijentima koji su za to sposobni i voljni podijeliti svoje priče. Isto tako i u zatvor – s optuženima za teža kriminalna djela. Voljela bih nekada u karijeri odraditi veliko političko sučeljavanje s puno kandidata različitih političkih opcija, evo, to još nisam radila. S obzirom da guštam biti prezenter – voljela bih se nekada u životu okušati u kadru televizijske emisije kao voditeljica.
Što bi poručila mladima koji žele ući u svijet novinarstva i radija?
Teška su vremena za biti novinar. Društvo je vrlo podijeljeno, svatko, kao i uvijek, ima svoje istine, a javni je prostor pod povećalom. Etikete se vrlo brzo lijepe, ako javno govorite morate biti spremni da će vas kad tad „strpat” u neku ladicu ili ćete završiti na nekoj „crnoj listi”. Promijenit svijet, vrlo vjerojatno – nećete, ali u tišini se ne stvaraju promjene i ne rađaju ideje. Ako imate što za reći, ako osjećate da imate pitanja za koja želite da ugledaju svjetlo dana, grizite, budite glasni i strpljivi, možda vam se isplati.. Ovo je predivan posao, dinamičan, zabavan, drugačiji. Ali i stresan i ponekad neposložen. Nije unosan, najčešće nemate neko fiksno radno vrijeme i ponekad imate osjećaj da ne vrijedi davati toliko sebe u jedan posao. Ako ste se baš zaljubili u radio, razumijem vas. Ako želite unosan posao koji će biti samo posao i kojem se ne trebate posvetiti – ovo nije za vas. Dobro razmislite 🙂
WOW Matea, kakav zaključak. Nemamo ništa za nadodati. Mi tebe nastavljamo slušati, ti nas čitati i to nam je to! Hvala ti!
Fotografije ustupila sugovornica.
