Inspiracija je svuda oko nas. U lijepom danu na Kvarneru. Na Krku. U knjižnici. Na Korzu. U zagrljaju drage osobe. I najviše i najčešće, u ljudima kojima smo okruženi, a koji u sebi imaju svjetove. Upravo je takva Martina Frka Milotić koju je za Stiluetu intervjuirala Jovana Čutul. Otočanke, Stilueta je samo vaša…
Bok, Martina!
Za početak – što je novo kod tebe? Vidimo da se „Mala Kme“ preobrazila u autoricu, novinarku i poduzetnicu – kako si to doživjela?
Novinarka sam već više od dva desetljeća, poduzetnica posljednjih pet godina a autorica… Pa, iako pišem otkako sam naučila držati olovku, izgleda da mi je trebalo više od 40 godina, tri knjige, više od desetljeće objavljivanja i jedna književna nagrada da samu sebe počnem zvati i autoricom. Iako Malu Kme, moj blog, pišem sad već više od 12 godina, tek nedavno sam se prestala skrivati iza nadimka. Zaista mi je puno trebalo, jel’ da? To je na neki način jako „ogoljujuće“ iskustvo, pogotovo kad uzmemo u obzir da oduvijek pišem bez dlake na jeziku, a to znači vrlo često i kontra općeg mnijenja. Nikad nisam znala šutjeti ni plivati nizvodno, čak ni kada je bilo teško. Vjerujem da je stajati iza svojih stavova jedini ispravan način za živjeti život, ali da je uvijek lako – zaista nije. I još uvijek se privikavam na to „Martina Frka Milotić – autorica“. 🙂
Mala Kme → Martina Frka Milotić
• Tko je zapravo bila Mala Kme, i kako je evoluirala u ovaj novi, viši „status“ kojeg sada nosiš?
Mala Kme je zapravo bio nadimak za moju kćer, moju prvu bebu, koja je u prvim mjesecima svog života bila prilično zahtjevno dijete. Kako se rodila u kasnu jesen i to u kišnoj Rijeci, tako smo nas dvije na par mjeseci zaglavile u naša č̣etiri zida. Bila mi je to ogromna promjena, budući da me moja novinarska profesija do tog trenutka držala u stalnoj akciji, među ljudima. Falio mi je taj šušur, konstantni muving, osjećala sam se neispavano, izolirano i općenito – nikako. Zato sam počela pisati blog, najprije na tadašnjem portalu Mami.hr koji je bila pokrenula Mirna Maras, a kasnije i samostalno na društvenim mrežama. Pisala sam iskreno, nisam uljepšavala stvarnost, i dok je meni to bio ispušni ventil i kontakt sa svijetom, druge mame su se nekako pronašle u mojim tekstovima. Odjednom, stvorila se jedna zajednica žena koje su shvatile da svi prolazimo isto, da je ok biti nesavršen i da nismo same ni u lijepim ni u ružnim i tužnim trenucima. Mislim da je to za sve nas bilo utješno iskustvo.
• Tvoja knjiga Mala Kme osvaja svijet – Majčinstvo bez filtera pokupila je puno srca – što ti je bila glavna motivacija za pisanje te knjige, i koje reakcije čitateljica su te najviše dirnule?
Ne znam znaš li, ali na kraju te knjige nekoliko je stranica prepušteno upravo mojim čitateljicama koje su same napisale koliko im je Mala Kme značila na njihovom mamećem putu. Ono što je originalno bio moj mali ispušni ventil, na kraju je postalo zajednica žena koje si pružaju podršku. Više puta javljale su mi se žene koje su mi priznale da su ih moji tekstovi iščupali iz nekih vrlo mračnih trenutaka, podizali kad su padale ili su im dali utjehu kad su se osjećale same, i to me uvijek iznova ostavlja bez teksta. I kada sam sumnjala u to što radim i u sam smisao Male Kme, uvijek su me podsjećale zašto to sve vrijedi. Kad ti netko kaže da si mu svojim riječima spasio život – a tu osobu ni ne poznaješ i nikada se niste sreli – odjednom sve dobije nove boje, vrijednost i važnost. I odgovornost također.
I Mala Kme kao blog i istoimena knjiga u nekom su me trenutku prerasli i žive neki svoj život. Zahvalna sam zbog toga, neizmjerno.
Novinarka s bogatim iskustvom
• Tvoj put od pravnog fakulteta do novinarstva bio je brz i odlučan – spomenula si rad u Novom listu, Kanalu Ri, Soundsetu, pa čak i Index.hr – možeš li izdvojiti koje su ti bile ključne teme i što si naučila?
Imala sam tu sreću (ili hrabrost?) da sam u ovih više od 20 godina staža u novinarstvu prošla različite redakcije, od tiskanih i web medija do televizije i radija. Zapravo, nema novinarske forme u kojoj se nisam okušala, niti sektora koji nisam pratila. U osnovi mi je najdraža pisana riječ i tiskano novinarstvo koje dozvoljava dugu formu i kvalitetno, ‘sporo’ konzumiranje sadržaja. Svjesna sam da živimo u svijetu koje cijeni sažetost i brzinu i uspješno to primjenjujem na svom portalu Bodulija.net, ali i dalje mi je najveći gušt napisati veliku reportažu ili kvalitetan intervju za duplericu.
• Imaš li zanimljive, dirljive ili ludističke anegdote iz tog razdoblja? Koje su ti bile najveće novinarske lekcije? Koji su bili najdraži, a koji najizazovniji trenuci?
Bilo je svakavih trenutaka, zaista. Upoznala sam veći dio domaće showbizz i političke scene, izvještavala uživo s Londonskog tjedna mode, intervjuirala zaista velike face i pratila neke od najljepših i najtužnijih svjetskih i domaćih događanja.
Kao najkomičniji trenutak svakako bih izdvojila radijski intervju s tadašnjim predsjednikom Republike Hrvatske Ivom Josipovićem. Odradili smo vrlo dobar polusatni razgovor koji se uživo emitirao na nacionalnom nivou, a dok je cijela redakcija bila pozitivno uzbuđena, pomalo napeta i nervozna – jer ne dolazi ti predsjednik baš svaki dan u goste! – ja sam isto bila napeta i nervozna, ali ne zbog predsjednika. Naime, taj dan je Mala Kme, odnosno moja Gita, prvi put išla u vrtić bez pelena. Bila sam nervozna kako će to proći, ali prošlo je super. I intervju s predsjednikom i prvi dan bez pelena 😀
Neki trenuci ostat će mi pak zauvijek u sjećanju kao najpotresniji, poput izvještavanja o migrantima u trenutku kada je na onoj nesretnoj plaži pronađeno tijelo malenog Aylana, dvogodišnjaka koji je iz svoje zemlje s obitelji očajnički bježao u sigurnost a dočekala ga je smrt… Pisati o tome dok ti vlastito dijete spava kraj tebe, dok istovremeno čitaš ogromnu količinu negativnih, napadačkih komentara o izbjeglicama, promijenilo mi je zauvijek pogled na svijet.
Poduzetnica i kreativna žena otoka Krka
• Pokrenula si i uređuješ portal Bodulija.net – reci nam, što te potaknulo na to i kakva je vizija projekta koji si pokrenula?
U jednom trenutku moje karijere valjalo je odlučiti kamo dalje – prema glavnom gradu i velikim, zvučnim redakcijama, ili u nekom mirnijem smjeru. Tada sam već imala nekih 15 godina rada u novinarstvu iza sebe, isprobala sam već većinu toga što me zanimalo i nisam više imala potrebu za dokazivanjem; dapače, privlačio me mirniji ritam i više vremena za obitelj. K tome, bilo je i vrijeme korone, što sigurno nije bila olakotna okolnost za pokretanje bilo kakvog posla – međutim ponovo sam odabrala „plivati uzvodno“. Ideja o otočnom portalu koji bi pokrivao područje otoka Krka rodila se već puno godina ranije. Mislila sam tada, i još uvijek u to vjerujem, da Krk zaslužuje kvalitetnu, profesionalnu news platformu koja neće samo donositi najave i vijesti, nego gdje će svoje mjesto pronaći i ljudi, osobito oni s „velikim Lj“; zaboravljene priče, baština, povijesne crtice i sve ono lijepo što jednu zajednicu čini posebnom. Vjerujem da su mediji dobar korektiv društva i posljednja crta obrane protiv negativnih pojava u društvu, ali i posljednja crta obrane protiv zaborava – ako negdje nije zapisano, snimljeno, zabilježeno, unutar najviše dvije generacije bit će, nažalost, zaboravljeno. Tako da možemo reći i da svoj rad danas doživljavam kao svojevrstan ulog u budućnost. Nadam se da će sve što danas radim nekome jednog dana nešto značiti.
• Kako te je iskustvo u različitim medijima pripremilo za tu ulogu? Što je najteže, a što najnagrađujuće u vođenju lokalnog portala?
Sa svakom novom redakcijom naučila sam nešto novo, a danas mogu reći da sam zahvaljujući tome „one man band“. Osim novinarskog i uredničkog posla tu je i snimanje, audio i video montaža, računovodstvo, marketing… Jedino sam fotografiju prepustila u sigurne ruke svog supruga. Mislim da se odlično nadopunjujemo.
Nije lako samostalno pratiti čitav otok i u idealnom svijetu imala bih redakciju od barem 5 ljudi; ali najljepše od svega je vidjeti da naš trud nešto znači lokalnoj zajednici, malim ljudima koji rade velike stvari. Oni zapravo pokreću svijet, a ja sam sretna kad ih mogu učiniti vidljivima i dati im vjetar u leđa.
Dobitnica književnih nagrada
• Tvoj roman Pripovjedačica (Naklada Fragment, 2021.) temelji se na slavenskoj mitologiji i legendama otoka Krka – možeš li nam približiti tu knjigu?
Pripovjedačica je nastala iz slične želje kao i moj portal – ona je pokušaj da od zaborava otrgnem neke priče, likove iz davno zaboravljenih bajki, neke običaje koji nam već izmiču, neka mjesta čiji značaj se već polako gubi. Ogroman sam lokalpatriot i obožavam naš Zlatni otok. Skriva toliko divne priče i toliko divna, inspirativna mjesta. U nekoj budućnosti, možda, voljela bih voditi i turističke ture otokom i posjetiteljima pričati o bogatoj mitološkoj pozadini otoka. U međuvremenu, za mene to radi Pripovjedačica.
• Nadalje, dobila si nagradu Artefakt 2022 – što ti ta nagrada znači, i kako planiraš nastaviti u tom smjeru?
Nagrada je došla kao veliko iznenađenje, budući da se slabo krećem u književnim krugovima a još se slabije „guram“ u natječaje. Ni dan danas ne znam tko me uopće prijavio za nagradu, tako da kad su mi javili da sam je osvojila, bio je to opći šok i nevjerica. Ta je književna nagrada za najbolji roman u dugoj formi svojevrsna potvrda moje životne premise – samo daj sve od sebe i dobro će se vratiti dobrim. Malo je reći da mi puno znači. Svakako namjeravam nastaviti u tom smjeru, piše se i dalje, i svakodnevno se grizem jer mi dan ne traje barem 48 sati da stignem sve što sam zamislila.
Inače, Pripovjedačica bi uskoro trebala doživjeti i svoje izdanje na poljskom jeziku, budući da je jedna poljska nakladnička kuća otkupila prava i prevela je za poljsko tržište.
Novinarka, ali i edukatorica
• Sudjelovala si na radionicama poput one Žene za otok na temu medijske pismenosti – što najčešće držiš predavanje javnosti i zbog čega je medijska edukacija danas bitna?
Mislim da je cjeloživotno obrazovanje jedini ispravni put, a što se medijske edukacije tiče – ona je osobito važna. Volim svoje znanje i iskustvo prenositi i na neke nove generacije budućih novinara, ili barem upućenih konzumenata medijskog sadržaja. Mislim da je danas, u poplavi često neistinitih i lažnih informacija, više nego ikada važno znati čitati medije. Planiram neke zanimljive radionice u tom smjeru, nadam se odličnom odazivu.
Žena, majka, prijateljica – više uloga u jednoj osobi
• Kako izgleda tvoj svakodnevni dan? Kako balansiraš između uloge majke dvanaestogodišnjakinje i osmogodišnjeg dječaka, urednica, spisateljice, supruge i prijateljice?
Uh, dodajmo tome i još jedan posao koji radim posljednjih godinu i pol – i mogu ti reći da je moj dan uglavnom opći kaos, sve dok se ne srušim navečer u krevet. Voljela bih ti reći nešto mudro poput „organizacija je pola posla“, ali činjenica je da je kod mene više „improvizacija je pola posla“ i „tko preživi pričat će“. Ponekad imam osjećaj da balansiram na tankoj žici iznad goleme provalije jer si zadam previše posla, vrlo sam samokritična i ne dozvoljavam si ništa raditi na pola – ali srećom imam svoju obitelj, moje ljude i moje čitatelje koji me ulove kad se poskliznem i pretjeram. Naprosto imam previše ideja i želja za ova 24 sata u danu.
• Što te najviše puni i kojoj se ulozi najradije vraćaš kad “isključiš posao”?
Imam cijeli popis! Knjiga, dekica i neki topli napitak. Prazan list papira koji čeka da ga ispunim. Šuma, tišina, zvuk vjetra u krošnjama starih hrastova. Stare, zarasle otočne staze i napuštena naselja. U zadnje vrijeme, mimo svih mojih očekivanja, trčanje – s Gunsima u slušalicama, dovoljno glasnim da mi nadglasaju misli. Moji klinci, muž, pas i mace doma na kauču. Trebam bijeg u tišinu, ali najsretnija sam s njima, kad smo svi na okupu. Oni svemu daju smisao.
Pogled u budućnost
• Što je sljedeće – planiraš li novu knjigu, možda nastavak Pripovjedačice ili slikovnicu s legendama Krka, radionicu?
Planiram toliko toga! Odavno sam već počela pisati prequel Pripovjedačice.
Već duže vrijeme je u planu i slikovnica s mitološkim bićima i mitovima otoka Krka. Plan je zamoliti otočne učitelje hrvatskog jezika, učiteljice, odgajateljice u vrtićima da djeca pitaju svoje bake i djedove sjećaju li se priča iz svojeg djetinjstva. Zatim je plan zapisati ih, zamoliti mališane da ih nacrtaju; pretvoriti sve u slikovnicu koja će ostati za budućnost, za neke buduće generacije. Možda je i prevesti na nekoliko jezika – mislim da bi to bio divan suvenir. Naša mitologija nije ništa manje vrijedna ni bogata od grčke ili nordijske. Imamo što ispričati i imamo na što biti ponosni.
Trenutno pišem i sinopsis za jednu kazališnu predstavu – ne odbacujem mogućnost da to naraste u čitav roman, dapače.
Planiram i radionice o medijskoj kulturi, od kojih bi se prva trebala održati ove jeseni.
Ujedno radim na širenju poslovanja svog obrta na kompletan content za web stranice, dakle tekst, fotografiju i video. Svatko tko se ozbiljnije bavi bilo kojim oblikom poslovanja danas treba svoju web stranicu, a mi imamo i znanja i alate da ponudimo gotov, kvalitetan proizvod.
Tu su i još neki kreativni projekti koji su u idejnoj fazi realizacije, ali im se jako veselim. Kako bi rekli današnji interneti, zapratite me za još sulude količine sadržaja u nemoguće malo vremena 😀
Hvala Martina, hvala Jovana. I ovaj razgovor podsjetio nas je da živimo u fantastičnim vremenima, imamo dostupnu edukaciju, resurse i priliku da čitamo odlične priče. U knjigama, na mrežama, na portalima. Samo je bitno dobro odabrati koji sadržaj konzumiramo. Kako ćete znati? Pa ako ste upravo tu i čitate ovo, sve radite kako treba. 🙂
Fotografije: privatni arhiv sugovornice.
