U novom izdanju rubrike Dogloveri upoznajemo Ivanu i njezinog četveronožnog suputnika Lokija – simpatičnog i pomalo nestašnog bigla koji svakodnevne šetnje pretvara u prave male avanture. Njihova priča puna je humora, ljubavi i onih sitnih trenutaka koji život s psom čine posebnim.
Predstavite nam se!
Pozdrav svima, ja sam Ivana Sudan – po struci prevoditeljica, a u duši pasionirana čitateljica knjiga, gledateljica filmova i serija, slušateljica dobre glazbe, amaterska pjevačica pod tušem, zaljubljenica u strane jezike, notorna obožavateljica ljeta, sunca i mora te lovkinja na jeftine Ryanair letove.
Sad kad smo Vas upoznali, koga ste doveli sa sobom?
Sa mnom uvijek u tandemu dolazi Loki, četverogodišnji bigl koji je zadužen za zabavu, njuškanje i svakodnevne avanture. Ime je dobio po nordijskom bogu nepodopština, što je vrlo znakovito.
Kakav je Loki karakterno?
Loki je jako privržen, pomalo plah, ali istovremeno i izrazito znatiželjan. Najviše voli njuškanje u šumi, gdje mu ništa ne može promaknuti. Jako je vokalan i svi se iznenade kako iz tako malog psa može izaći tako prodoran lavež.
Kažete da je nestašan – koja je njegova najluđa ili najsmješnija nepodopština?
Najviše nepodopština doživjeli smo dok je bio štene. Stradale su brojne tenisice i nekoliko otirača. Dvaput je pojeo najlonku, što nije bilo nimalo zabavno i skoro sam umrla od brige da će mu se nešto dogoditi, a na kraju ju je oba puta – srećom – izbacio. Neću reći kroz koji tjelesni otvor, ali možete pretpostaviti (hint: vjerojatno nije onaj na koji ste prvo pomislili).
I danas ima svojih „bisera“, a najdraže mu je uvaljati se u nešto nevjerojatno smrdljivo. Znate ono kad se psi simpatično valjaju u travi? E pa kad Loki to radi, možete biti sigurni da je riječ o nekoj lešini. I to, naravno, najčešće dan nakon što sam ga okupala.
Dakle s njim nije dosadno! Kako je pala odluka na Lokija? Zanima nas vaša priča.
Budući da je priroda mog posla takva da puno vremena provodim za računalom, počela sam svakodnevno ići u šetnje kako bih uhvatila malo zraka i razbistrila glavu. S vremenom sam shvatila da mi u tim šetnjama nedostaje društvo, pa se rodila ideja o psećem suputniku.
Znala sam da želim aktivnog psa koji može pratiti moj tempo i uživati u dugim šetnjama, pa je na kraju odluka pala na bigla. Tako je Loki ušao u moj život i učinio ga neizmjerno boljim i zanimljivijim.
Kako je Loki promijenio vaš život? Kako je utjecao na vas?
Definitivno sam postala puno aktivnija. U šetnje idemo svaki dan – i po suncu i po kiši, bez iznimke. Jedino ako su uvjeti baš ekstremni, skratimo šetnju ili je preskočimo.
Zahvaljujući Lokiju upoznala sam puno ljudi tijekom naših svakodnevnih šetnji, a neki od njih postali su mi i dobri prijatelji. To je velika stvar za jednu kroničnu introverticu poput mene.
I naravno, naučio me što znači bezuvjetna ljubav – njega nije briga kako izgledam, koliko kilograma imam, jesam li bogata ili siromašna, glupa ili pametna, kakve sam volje. Uvijek me voli i uvijek mi se beskrajno raduje, bez obzira na to jesam li izbivala deset minuta ili deset dana.
Poznata nam je njihova radost kad se vratimo kući. Kako danas izgleda jedan njegov tipičan dan?
Svi su me plašili da ću se morati dizati u 6 ujutro kad nabavim psa, no Loki je velika spavalica, što mi savršeno odgovara jer definitivno nisam jutarnji tip. Zapravo se psi vrlo brzo prilagode rutini svojih vlasnika – kako ih naučite, tako će i biti.
Dan započinjemo buđenjem, kratkom jutarnjom rutinom i doručkom (prvo on, pa ja, naravno). Dok ja radim, on ili spava pokraj mene ili se zabavlja u dvorištu.
Popodne kreće naša mala avantura – oprsnica, povodac, poslastice i idemo u dugu šetnju. Zimi to bude ranije, odmah nakon ručka, dok se s duljim i toplijim danima šetnje sve više pomiču prema večeri. Ljeti su šetnje gotovo uvijek večernje, a ponekad ubacimo i odlazak na more.
Nakon šetnje slijedi večera, a ostatak večeri rezerviran je za opuštanje uz dobru seriju ili knjigu. Budući da Loki još ne zna čitati, a ni televizija mu nije baš napeta, za njega to znači – još malo spavanja. Potom brza kasnovečernja piš-pauza u dvorištu i sve završavamo, pogađate, spavanjem.
Gdje najviše volite provoditi vrijeme zajedno?
Obožavamo šetati po našem Grobniku! Često kažem da, u kojem god smjeru krenemo od kuće, za nekoliko minuta stižemo do neke livade ili šume. Okruženi smo zaista predivnom prirodom i trudimo se to maksimalno iskoristiti.
Rijetko idemo dva dana zaredom na isto mjesto – imam nekoliko „standardnih“ lokacija koje rotiramo kako ne bi dosadilo ni njemu ni meni: šetnje Grobničkim poljem, šetnica uz Sušicu, razne skrivene livadice, a često se zaputimo i do Rječine.
Vikendom volimo uskočiti u auto i istraživati druge dijelove Primorsko-goranske županije. Kad se zaželimo mora, odlazimo u Kraljevicu, Bakarac ili Crikvenicu, a često svratimo i na otok Krk. Rado idemo i u Gorski kotar ili na Platak, posebno zimi kad smo u potrazi za snijegom.
Ukratko, prave smo posvuduše.
Kakvi su vam zajednički rituali?
Imam tu sreću da smo Loki i ja stalno zajedno, budući da radim od kuće. Gdje sam ja, tu je obično i on, pa smo s vremenom razvili puno malih zajedničkih rituala. Ipak, najdraže su mi naše večeri kad se sklupča uz mene dok gledam televiziju. Uvijek se ugnijezdi između mojih nogu, u svom malom sigurnom kutku. Tada mi je srce puno jer znam da je to malo biće sito, voljeno i zdravo i da se najsigurnije osjeća upravo uz mene.
Koja je njegova omiljena hrana i poslastica?
Loki je veliki „požeruh“ i, kad bi se njega pitalo, jeo bi stalno – bez prestanka, uvijek i zauvijek. Budući da su biglovi skloni pretilosti, moram jako paziti na njegove porcije (kad bi mogao nešto promijeniti kod mene, mislim da bi to bilo upravo to, haha).
Vrlo brzo sam naučila da ne smijem ništa ostavljati na stolu ili kuhinjskoj ploči nadohvat njegovih zubića i šapica jer će to „nestati“ prije nego što uspijem zaustiti „Loki, neee!“
Što se tiče omiljene hrane i poslastica – odgovor je zapravo: sve. Pseća hrana, ljudska hrana, ubrusi koji mirišu na hranu, omoti, ostaci smrdljivog sendviča ili bilo koje druge hrane koju je netko bacio, pa čak i konjska ili jelenja kakica na livadi – sve su to delicije kojima teško može odoljeti.
Vaš profil na društvenim mrežama prati Lokijeve avanture – kako je sve počelo?
Sve je počelo vrlo jednostavno – nisam htjela zatrpavati svoj privatni profil milijun i jednom Lokijevom fotografijom u raznim pozama. A budući da je Loki stvarno fotogeničan i zna pozirati, bilo mi je žao da te trenutke nigdje ne podijelim.
Zato sam otvorila profil na njegovo ime, s idejom da tamo dokumentiram njegov život i naše svakodnevne avanture – pa tko želi, neka prati. Nisam ni slutila da ćemo okupiti tako lijep broj pratitelja i da ću postati dio jedne stvarno krasne zajednice ljubitelja pasa.
U današnjem svijetu, gdje smo često okruženi lošim vijestima i teškim temama, ponekad zaista samo želim gledati lijepe fotografije i snimke slatkih životinja – i njihovih dvonožnih „podanika“.
Stvarno je fotogeničan! Što najviše volite dijeliti s pratiteljima?
Volim dijeliti svega pomalo – dogodovštine iz šetnji, smiješne situacije, druženja sa psećim prijateljima, lijepe krajolike i zvukove prirode. Profil imamo već četiri godine i zaista sadrži mnoštvo uspomena, kao jedan simpatičan pseći dnevnik.
Posebno mi je drago prisjećati se našeg obiteljskog psa Tobija, kojeg smo, nažalost, nedavno izgubili. Bio je s nama gotovo 15 godina, a dijeljenjem njegovih fotografija i interakcija između njega i Lokija imam osjećaj kao da na neki način i dalje živi s nama.
Tu je i naš mačak, s kojim Loki ima poseban odnos – ne zna se tko koga više izaziva, ali zabave nikad ne nedostaje.
Kako se ponaša na izletima – je li istraživač, trkač ili više voli biti uz vas?
Iako su biglovi poznati po tome da znaju „zbrisati“ kad ih nos povuče za nekim mirisom, Loki je po tom pitanju dosta discipliniran. Jako je vezan za mene i uvijek prati gdje sam tijekom šetnje. Imamo te svoje „check-in“ trenutke – često me pogleda da provjeri gdje sam, a ja ga nagradim, što je postala neka vrsta naše male komunikacije. Nikad neću prestati nagrađivati takve trenutke kao ni njegove dolaske na poziv jer mi je važno da zna da se dobre stvari događaju kad dođe k meni i da opoziv nije kazna.
Ako nam putom odjednom istrči neka životinjica, probudit će se njegov lovački nagon pa će, ako ga ne uspijem spriječiti na vrijeme, potrčati za njom uz glasno lajanje – što je zapravo tipično za biglove jer na taj način daju do znanja gdje se nalaze, odnosno gdje je njihov „plijen“. No, bez obzira na to, uvijek se vrati u roku od minute ili dvije.
A i ja sam postala poprilično dobra u prepoznavanju Lokijevih suptilnih signala i govora tijela koji mi ukazuju na to da je nanjušio ili vidio nešto opako dobro te da imam otprilike dvije i pol stotinke da reagiram i stavim ga na povodac prije nego što nastane kaos.
Osim toga, u šetnji uvijek nosi GPS – kao neku vrstu sigurnosnog pojasa, za slučaj da se na svom lovačkom pohodu ipak malo previše ne zanese.
Kako se slaže s drugim psima i ljudima?
Loki je zapravo dosta suzdržan i samozatajan. Ljude voli i uvijek ih pozdravi veselim mahanjem repića, ali nije nužno uvijek raspoložen za maženje.
Što se tiče druženja s drugim psima, sa ženkama se uglavnom lijepo slaže i ima puno „prijateljica“ s kojima se rado igra. S mužjacima je ipak nešto oprezniji, pogotovo ako su puno veći od njega. Budući da je po prirodi pomalo plašljiv, ponekad zbog toga reagira burnije, pa nastojim izbjeći nepotrebne pozdrave s nepoznatim psima.
Postoji li neka njegova osobina koja vas svaki put iznova iznenadi?
Njegova opsesija njuškanjem. Uvijek me fascinira koliko toga može „pročitati“ iz mirisa koje ja uopće ne primjećujem. Ponekad imam osjećaj da živi u nekom potpuno drugačijem, mirisnom svijetu. Upravo zato svakodnevnom pobjedom smatram činjenicu da se iz svake šetnje vratimo zajedno, haha. Svi vlasnici biglova znaju kakav je to izazov. Uz sve te mirise koji ga zovu, on ipak svaki put odluči da mu je mjesto uz mene – i to mi je baš lijepo.
Što vas je Loki naučio?
Loki me naučio strpljenju – i to na način koji nisam mogla naučiti ni iz jedne knjige. S njim sam shvatila da ne ide sve po planu i da je ponekad jednostavno potrebno stati, udahnuti i pustiti da stvari idu svojim tempom (ili njegovim tempom njuškanja).
Naučio me i koliko je važno kretati se, biti vani i uživati u malim stvarima – bilo da je to šetnja šumom, sunce na licu ili trenutak tišine u prirodi.
A možda najviše od svega, naučio me živjeti u trenutku. Za njega ne postoji jučer ni sutra – postoji samo sada. I mislim da bismo svi mogli naučiti nešto iz tog njegovog jednostavnog i iskrenog pogleda na svijet.
Koja je ona mala svakodnevna stvar koju radi, a koja vam uvijek izmami osmijeh?
Najdraže mi je kad se onako izvali na leđa i izloži trbuščić – tada znam da je potpuno opušten i sretan.
Uvijek mi izmami osmijeh i to kako dođe „provjeriti“ me dok radim. Ako je u dvorištu ili u drugoj prostoriji, a ja sam za računalom, svako malo proviri da vidi što radim i je li možda vrijeme za šetnju. Ponekad nakon toga opet ode svojim putem, a ponekad ostane spavati uz mene – sve dok ne izgovorim onu čarobnu riječ „šetnja“.
Moram spomenuti i ono slatko nakrivljivanje glavice kad čuje neku riječ koju prepoznaje. Najčešće reagira na „Gremo?“, „Ćemo poć?“, „Biš šal?“ (Loki je naime pravi čakavac), kad čuje ime svoje najbolje prijateljice, biglice Zoe, ili kad spomenem njegovog polubrata Rockyja, koji također živi na Grobniku pa se ponekad družimo.
Kako biste opisali vašu vezu u jednoj rečenici?
On ide za mirisima, ja za njim – ali uvijek se na kraju nađemo na istom mjestu.
Koju biste poruku poslali svima koji razmišljaju o životu s aktivnim i “nestašnim” psom poput Lokija?
Dobro razmislite prije odluke i budite spremni na to da takav pas traži vrijeme, strpljenje i dosljednost. Lovački psi nisu za svakoga – trebaju puno kretanja, njuškanja, mentalne stimulacije i angažmana. Bit će dana kad će vam možda uništiti dio namještaja, ignorirati vas jer je našao zanimljiviji miris ili vas dovesti do ruba živaca neprekidnim lajanjem.
Ali, ako ste spremni uložiti trud i prihvatiti ih takve kakvi jesu, dobit ćete nevjerojatnog suputnika koji će vam svakodnevno uljepšavati život. Jer uz svu tu energiju i tvrdoglavost dolazi i ogromna količina ljubavi, odanosti i veselja koje je teško opisati riječima.
Važno je naglasiti da pas – bio to bigl, njemački ovčar, border collie, staford ili mješanac – nije plišana igračka koju možete vratiti kad vam dosadi ili kad shvatite da ipak niste dorasli zadatku. Psi se vežu za svoje ljude i strašno im teško pada kad ih ti isti ljudi odluče vratiti ili “pokloniti u dobre ruke zbog promjene životnih okolnosti”.
Zato prije takve odluke treba uzeti u obzir sve varijable, razne životne scenarije i moguće promjene, a zatim donijeti čvrstu odluku da će taj pas, u svim predvidivim i nepredvidivim situacijama, ostati vaš sljedećih deset do petnaest godina.
Ako na to niste spremni, radije nemojte nabaviti psa. A ako jeste i želite mu se u potpunosti posvetiti, dobit ćete vjernog prijatelja kakvog još niste imali.
Draga Ivana, hvala vam na divnom razgovoru, želimo vam još puno divnih uspomena – šetnja prirodom, istraživanja, njuškanja, i spavanja.
Fotografije ustupila sugovornica.
