Upoznajte Marinu Klarić, ženu s posebnim „radarom“ za životinje u nevolji. Iako po struci magistrica upravljanja ljudskim potencijalima, njezino srce pripada onima na četiri šape. Marina nam pokazuje kako mala gesta – poput jedne šetnje u azilu – može nekome promijeniti cijeli svijet. Otkrijte njezinu priču o odanosti, strpljenju i borbi za svaki život. Danas smo ju ugostili u rubrici Dogloveri gdje nam je pričala o svojim ljubimcima ali i na koji način pomaže napuštenim životinjama, pripremite se za jedan divan intervju.
Lijep pozdrav svima i hvala vam na pozivu. Ja sam Marina Klarić, rođena sam u Rijeci, a posljednjih 12 godina živim u Zagrebu. Po struci sam diplomirana magistrica upravljanja ljudskim potencijalima, no rekla bih da me privatno najviše definira ljubav prema životinjama. Već godinama aktivno sudjelujem u njihovom spašavanju i mogu reći da su me ta iskustva uvelike oblikovala kao osobu. Upravo uz njih sam naučila što znače iskrena ljubav, strpljenje, zahvalnost i dobrota
Sad kad smo tebe upoznali, predstavi nam svoje ljubimce.
Izdvojila bih jednog posebnog borca – mačka Miška, koji je pronašao mene prvog dana mog ljetovanja dok sam šetala ulicama Paga (moje prijateljice me uvijek zezaju da imam neki “radar” za životinje u nevolji). Imao je manje od dva mjeseca i teško oštećeno oko koje, unatoč svim naporima veterinara, nismo uspjeli spasiti, pa je na njega ostao slijep. Danas ima 10 godina i pravi je dokaz koliko ljubav i strpljenje mogu promijeniti život. Tu je i Simba, pomeranac, moja mala srodna duša, koju sam dobila prije šest godina i koja me prati kroz sve životne situacije. Kroz moj život prošlo je zaista puno životinja – neke su ostale kod mene, a nekima sam pronašla zauvijek domove kod divnih ljudi, često i meni bliskih ljudi koji su otvorili vrata svog srca i doma. Neizmjerno im hvala na tome.
Kako je pala odluka da si život obogatiš ljubimcima? Kako se svi slažu?
Rekla bih da to nikada nije bila konkretna odluka, nego nešto što nosim u sebi od malih nogu. Mama mi je u šetnjama uvijek dopuštala da priđem svakoj životinji, dok je djed imao veliko srce za njih, pa smo često s ceste uzimali one kojima je trebala pomoć. Tu sam zapravo i naučila da nikada ne smijem okrenuti glavu od onih kojima je pomoć potrebna. S bakom sam također često spašavala ulične mace, pa je na kraju upravo ona imala najviše brige oko njih – sve te životinjice dolazile su nama doma, a ona je najviše brinula o njima dok sam ja bila mala. Iako svaka životinja ima svoj karakter, kod nas doma se svi super slažu.
Kakvi su karakterno?
Mačak Miško je prava maza kad su u pitanju članovi obitelji, ali prema drugim ljudima je dosta oprezan. U mnogim situacijama ponaša se poput psa – čuva kuću i ne dopušta baš svakome da se približi. Simba je jako privržen i obožava pažnju, a uz to je i poprilično razmažen – ima apsolutno sve što poželi. Dovoljan je jedan pogled i već zna da je pobijedio. Simba je zaista pravi mali pozitivac koji se svima brzo uvuče pod kožu. I oni koji su govorili da nikad ne bi imali životinju danas prvo pozdrave njega kad uđu u kuću – mi ostali smo, logično, u drugom planu.
Kako vam izgledaju zajednički rituali?
Ujutro, popodne i navečer imamo šetnje – to nikada ne preskačemo, a često ih bude i više kad su ljepši dani (ako se njemu da, jer baš i nije neki od hodanja). Potpuno je uključen u moj život i prilagodio se mom ritmu i načinu života – nema mjesta na koje ga ne mogu povesti. Voli ići sa mnom u ured pa ga često povedem, a uživa i u putovanjima i vožnji autom. Maženje nam je, naravno, uključeno kroz cijeli dan – to nam je zapravo najvažniji “ritual”.
Što ljubimci znače u tvom životu? Kako su ti promijenili život?
Ljubimci su za mene obitelj, ali i podsjetnik na to koliko ljubavi i odanosti može stati u jedno biće. Oni su mi u potpunosti promijenili pogled na svijet. Nauče te jednostavnosti, prisutnosti i tome koliko malo zapravo treba da bi netko bio sretan. S druge strane, pokažu ti i koliko boli može postojati iza tih tihih pogleda – koliko pasa i mačaka živi u čekanju, bez sigurnosti i bez svog čovjeka. Kad to jednom vidiš, više ne možeš okrenuti glavu. Svaka šetnja u azilu, svaki pogled koji te prati dok odlaziš, ostane s tobom i to je nešto što se ne zaboravlja.
Mene su naučili odgovornosti, ali i zahvalnosti. I možda najvažnije – pokazali su mi da dom nije samo mjesto, nego osjećaj sigurnosti i ljubavi koji nekome možeš dati. Za mene su oni ravnopravni članovi obitelji koji su me promijenili iznutra – promijenili su način na koji volim i način na koji gledam svijet. I jednom kad to osjetiš, više nikada ne možeš živjeti drugačije.
Imaju li tvoji ljubimci neke smiješne ili totalno neobične navike koje moraš podijeliti s nama?
Uh, imaju ih puno, pa ću morati skratiti. Simba ima svoje male rituale. Hranu iz zdjelice nikada ne jede tamo gdje bi trebao, nego isključivo na tepihu ili u svom krevetiću — uvijek je uzme i u ustima prenese na svoje “mjesto”. I još nešto – čim mi se netko pokuša približiti ili me zagrliti, pretvara se u pravu malu svađalicu. Također ne podnosi riječi „laku noć“ i „idem spavati“, jer to za njega znači kraj maženja i odlazak na spavanje. Mačak ima totalno neočekivanu “opsesiju” — vjerovali ili ne, obožava naše udomljene papige i stalno ih “čuva”. Kad ih preko ljeta stavimo na terasu, ne dopušta nikome da im se približi i gotovo cijelo vrijeme provodi kraj njih.
Spomenula si brigu o napuštenim životinjama. Vidimo da si jako aktivna i u riječkom azilu, na koji način pomažeš napuštenim psima?
Riječki azil uvijek je imao i uvijek će imati posebno mjesto u mom srcu. Kako živim na relaciji Rijeka – Zagreb ne mogu biti tamo koliko bih željela, ali svaki slobodan vikend koristim da odem do azila i barem na kratko budem dio njihovog svijeta. To je emocija koju je teško opisati riječima. U jednom trenutku osjećaš čistu sreću jer znaš da si im barem na tih par sati uljepšao dan – šetnjom, pažnjom, dodirom, a već u sljedećem trenutku dolazi ona druga strana… kada ih moraš vratiti i otići bez njih.
Taj pogled koji ostaje iza tebe nije nešto što se lako zaboravlja.
Azili su, nažalost, mjesta gdje se jasno vidi sav ljudski nemar i okrutnost. Ali istovremeno, to su i mjesta gdje upoznaš onu najčišću, najiskreniju dobrotu. Dobrotu volontera koji im svaki dan dolaze, bez obzira na vrijeme, obaveze i umor – čiste, hrane, brinu i ne odustaju. I njima se zaista ne može dovoljno zahvaliti. Uvijek kažem da ne moraju svi udomiti psa. Ali svatko može učiniti barem nešto. Ovaj intervju želim iskoristiti kao poziv svima koji imaju malo vremena i veliko srce – dođite u Azil Rijeka (Viškovo), prošetajte pse, provedite s njima sat vremena u šumi, odvedite ih na kratki izlet autom ili donirajte ono što možete – hranu, deke, povodce, ampule. Jer njima ono što je vama najmanje znači neizmjerno puno.
Kako se uopće rodila silna ljubav prema psima, kada si počela volontirati i pomagati, i što osjećaj pomaganja u tebi budi?
Silna ljubav prema gotovo svim životinjama, a ne isključivo prema psima, u meni je prisutna od malih nogu. No, volontiranju sam se intenzivnije posvetila nakon što sam 2014. godine morala uspavati svog psa Maxa. Često puta kažem da se njemu treba zahvaliti za toliko spašenih života. U Hrvatskoj je tada još postojao zakon o eutanaziji pasa nakon 60 dana boravka u pojedinim skloništima, pa sam tada, zajedno s jednom dugogodišnjom volonterkom s kojom sam blisko surađivala i koju iznimno poštujem, intenzivno nastojala spasiti sve pse kojima se približavao taj 60. dan. Mogu reći da smo u tom periodu zaista uspjele spasiti velik broj pasa – niti jedan pas u tom razdoblju nije bio uspavan. Dolazili su ljudi iz svih gradova, a neki od tih pasa i danas su kod mojih prijatelja i u mom rodnom gradu, Rijeci. To je bio iznimno težak period, ali i period koji me zauvijek promijenio. Naučio me koliko jedan život može vrijediti i koliko se toga može promijeniti kada se ljudi udruže iz srca.
Što bi poručila ljudima koji razmišljaju o udomljavanju, ali još uvijek imaju strah ili dileme?
Ljudima koji razmišljaju o udomljavanju, ali još uvijek imaju strah ili dileme, uvijek bih rekla da je to potpuno normalno. Nitko ne treba očekivati da je sve lako ili savršeno. Važno je razumjeti što je s druge strane tog straha. To su psi i mačke koji žive u azilima ili na ulici i ne traže ništa komplicirano. Ne očekuju savršen dom niti savršene ljude – samo da ih netko primijeti i pruži im priliku za dostojanstven život kakav zaista zaslužuju. Mnogi od njih godinama čekaju taj isti trenutak – neki ga, nažalost, nikada ne dočekaju. Strah od udomljavanja je razumljiv, ali treba imati na umu da te životinje trebaju samo nekoga tko će im dati sigurnost, dom i vrijeme da se prilagode. Sve ostalo dolazi polako – povjerenje, rutina i ljubav. I zato bih rekla – nemojte se bojati nesavršenosti. Nego razmislite što znači propustiti spasiti jedan život koji vas čeka.
Hvala vam još jednom na pozivu. Nadam se da će ovaj razgovor potaknuti barem jednu osobu da napravi mali korak i pomogne onima kojima je to najpotrebnije. Ako samo jedna osoba nakon ovog intervjua odluči udomiti, doći u azil u šetnju ili pomoći donacijom, bit ću sretna jer znam da je ono što radim – spašavanje i pomaganje životinjama – imalo još jedan mali, ali stvaran učinak.
Draga Marina, hvala ti na divnom i iskrenom intervjuu, ali i toplom zaključku.
Fotografije ustupila sugovornica.
