Jelena Biondić svoj je dom otvorila dvjema udomljenim kujicama, Beli i Sisi, koje su iza sebe ostavile teške početke, ali su zahvaljujući ljubavi, strpljenju i brizi pronašle sigurno utočište. U razgovoru nam je otkrila kako su ove dvije posebne njuškice promijenile njezin život, kakve su njihove svakodnevne avanture i zašto su upravo psi njezina najveća životna radost.
Dobar dan, predstavite mi se!
Dobar dan, imam moje ime, Jelena Biondić. Imam dvije male mješankice, jedna je manja, a jedna srednje veća – ajmo to tako reći. To su udomljene curice, Bela i Sisi. Bela nam ima 10 godina, a Sisi ima 5 godina.
Bela nam je bila bačena u smeće, njih petero je bilo pronađeno. A Sisi nam je Bela vezana u lancima, pa joj je i nogica na tri mjesta bila slomljena i krivo zarasla. Kada je došla kod mene, došla mi je sa atrofiranim mišićem, ali bez obzira na sve ona je super cura.
Iako su prošle traume, one su sada dobre, velike, bucmaste, narasle su i oporavile su se od svih šokova koje su prošle. One su dva jako vesela psa.
Jesu li one od početka s vama? Od kako su bile štenci?
Bela kad je bila štenac, međutim Sisi, mi je došla kada je imala godinu i pol.
Kakve su karakterno?
Sisi recimo, kad zagrmi, osjeća se taj strah, stisnuta je dosta, ona ne voli biti sama, ali zato ima stariju sekicu, tako da su one najbolje prijateljice.
Kako ste odlučili obogatiti život s njih dvije?
Zapravo cijeli život odrastam sa psima. Kad sam bila dijete živjeli smo u Kostreni i imali smo tri tibetanska mastifa. I onda imam slike, međutim onako velike, ja imam slike gdje ja njih jašem, gdje ja njima poziram. Oni bi meni sve to dozvolili.
Tako da prvo su nam bili tibetanci, onda njemački ovčar i nakon toga engleski buldog. I onda kad sam ja sama otišla živjet, kad sam se odlučila osamostaliti, tad sam shvatila da ne mogu živjet sama, jer cijeli život živim sa psima i da mi je potrebna pas, odlučila sam – idem pomoć i udomit psa. Kada sam već krenula u tom smjeru i gledala sam kome je najpotrebnija pomoć, moja mama je vidjela oglas o napuštenim štencima. Pronađeni su na moj rođendan, 17.10., i iz tog legla sam uzela Belu – divnu bijelu mješankicu.
Kako vam gledaju rituali? Kako se njih dve slažu? Kako su prihvatile jedna drugu?
Bilo je malo teže. Bela je već bila starija, imala je pet godina kada je Sisi došla. Tako da, iz početka, smo se prilagođavali dosta.
Imali smo odvojene krevetiće, imao je svako na svojoj strani i posudice s hranom i vodom. Malo po malo sam ih počela zbližavati, na način da se im približavala krevetiće. To je bio proces od dobrih, ja bih rekla, čak i dvije godine. To su bile dvije curice, kažem, ova je već formirana, velika je, već ima svoj prostor, to je njezino mjesto, tako da nije nam to baš iz početka bilo glatko.
Ali, malo po malo, puno strpljenja i evo ga! Sada spavaju skupa, maze se.
A rituali su nam takvi da mi se jutro dignemo pet i pol. Živimo na mjestu gdje ima jako puno zelenila, tako da mogu biti puštane s povodca, one se istrče. Ujutro se obavezno mazimo, to nam je prvo, spavamo svi zajedno! E, onda kad se vratimo sa posla, imamo opet jednu dugačku šetnjicu.
Mi volimo iskoristiti ta lijepa popodneva da odemo do Kostrene, Opatije, Kastavsku šumu, Krk.. Belica se jako voli kupati, pa sad bilo koje da je doba godine, ona skače u more. Nju ne zanima može biti prvi mjesec, ona skače. Sisi se i dalje malo boji. Znači ako je more mirno, onda se približi i samo smoči šapice. Međutim čim krenu malo valovi, pa se čuje onaj zvuk kamenčića, nju to prestraši pa se povlači. Tako da zainteresirana je, ali još uvijek malo prestrašena.
I koje su vam najljepše uspomene s njima?
U, pa meni je svaki dan najljepša uspomena s njima. Ne mogu uopće zamisliti dan kad ćemo ostati bez svega toga. To me jako rastuži, onda pokušavam svaki naš zagrljaj zapamtiti. Tako da i grlim ono svjesno u trenutku, ljubim, mirišem. Na žalost, one su nam kratkog životnog vijeka i kraćeg nažalost od nas.
A trebali bi, po meni, su puno bolji nego ljudi. Mislim da su zaslužili živjeti puno dulje od nas. Tako da stvarno koristim svaki trenutak da zapamtim.
Tako da ja ne mogu izdvojiti jednu uspomenu – od skakanja, grljenja, tih prvih koraka, tih padanja… Ne znam, kad se popila prvi put sama na kauč ili tako neke stvari. Meni su sve te uspomene prekrasne.
Draga Jelena, hvala na divnom razgovoru.
