Može jedan intervju bez uvoda, jer su pitanja opsežna i gotovo svako ima svoj neki uvod? Ma može! Jana Bubnič Arčanin, radijska je voditeljica i urednica, kolegica s Radio Korza, naša Isabella već ju divno predstavila, a povodom nominacije za Večernjakovu ružu, sad sam joj s pitanjima u život sletila ja!
Evo lijepog dana, u goste na Stiluetu stigla Jana. Jana, teško mi je uopće početi jer puno toga znam, a voljela bih da ne znam ništa i da te kroz ovaj razgovor upoznajem. Čak malo i zavidim čitateljima Stiluete jer je divno kad shvatiš da oko nas ima divnih ljudi, te spoznaje oplemenjuju dan. Kod nas na Stilueti ništa nije tipično, ma neću krenuti klasično.
Jana, mediji bruje o tvojoj nominaciji za Večernjakovu ružu, daj mi reci, točan trenutak kad si saznala za nominaciju? Koga si prvo nazvala, jesi se smijala, plakala, oboje?
Hvala Marija na ugošćavanju na Stilueti. I drago mi je što krećemo u razgovor atipično i nekonvencionalno. Hvala medijima na doista obuhvatnoj podršci, a već kad pitaš kako sam saznala, bit će mi drago taj trenutak ili bolje rečeno te trenutke podijeliti s vama. Nominacija za Večernjakovu ružu je doista velika stvar, smatram kako sam već nagrađena i samom nominacijom, pogotovo kad se uzme u obzir da dolazim iz lokalnog medija, a svi dobro znamo kako na tim prestižnim dodjelama nagrada upravo takvi mediji nisu previše zastupljeni. Naprotiv.
Moja draga prijateljica Ermina mi šalje neku tamo fotku jedne lijene nedjelje oko 6,30 sati, na kojoj sam ja zaokružena (njenih ruku djelo) i na kojoj se vidi da je riječ o Ruži.
No, nevjerica je u toj mjeri izražena, jer tad pomislih kako je Večernjak zasigurno objavio sve koji su nominirani. I odložim mobitel. Na nagovor supruga, istražim o čemu se radi….kad sam shvatila kako je doista riječ o nominaciji – kreće eufrično vrištanje, poput malog djeteta, a koje sigurno nije naišlo na odobravanje djece koja spavaju, ali nisu njurgali. Shvatili su da je to toliko veliko, pa nije bilo naknadnog prozivanja. Mamu i sestru sam prve nazvala, a onda je krenulo, ipak sam morala, jedva nekako, dočekati normalno doba dana, kako bih obavijestila prijatelje, širu familiju i kolege, naravno. Šok i nevjerica.
Cijela Rijeka se digla na noge i pokazala ono što mi znamo da u medijima mi nismo konkurencija, već kolege. Je li te podrška grada iznenadila? Svi žele tu ružu u Rijeci!
Doista nisam iznenađena reakcijom medija, odnosno kolega, jer sam već doživjela u kojoj mjeri mogu biti kolegijalni i podržavajući. Bez fige u džepu. Smatram to čak i normalnim i volim uzvratiti istom mjerom. Dobro se dobrim…
Isto tako, naišla sam na veliku podršku lokalnih medija u cijeloj Hrvatskoj, ujedinjenih pod krovnom organizacijom HURIN-a, koji me je prije tri mjeseca nagradio s dva Zlatna mikrofona, za najbolju radijsku voditeljicu i najbolju radijsku akciju, i silno vjerujem kako je upravo to otvorilo vrata nominaciji za Večernjakovu ružu. Moramo se podržavati, biti jedni drugima pri ruci, uzajamno se poštovati i veseliti svakom našem napretku. I nagradi.
Bilo bi doista lijepo da Ružu dovedemo u Rijeku, jer one često završavaju na zagrebačkim policama 😉
Sjećamo se ti i ja jednog našeg trenutka. Jedna vožnja vlakom i razgovor koji je krenuo u naše dubine. Život nije samo lijepa slika na Instagramu, nije topao status na Facebooku, nije inspirativna priča na Stilueti, dobra glazba na Radio Korzu.
To je dio, život je puno više. Ovo što vidimo je prekrasna sjajna žarko crvena ruža tvog života. Ali, bilo je i tu i puno trnja, znam. Što te vodi/lo u trenucima koji nisu bili lagani, gdje crpiš snagu kad vrt života nije osunčan?
O da, jedna vožnja vlakom prema Colmaru u Francuskoj. Život ne stanuje definitivno na mjestima koje si ti navela. Život je vrlo često upravo ono što nije vidljivo, izuzev obitelji i šačici prijatelja.
Pitali su me često gdje sam se skrivala do sad? Pomalo, trebalo je postaviti na noge Tjašu, Aleca i Neli, pa taman kad misliš da si to uspješno riješio, život ti postavi jedan pravi problem zdravstvenog karaktera, te moraš riješiti i taj, nazovima ga, izazov, za koji si katkad, u rijetkim trenucima, smatrao neriješivim….
Riješila sam ga, na svu sreću, borila se i pobijedila. Iznenadila mnoge, čak i sebe.
Nije bilo lako, ali u tim trenucima shvatiš u kojoj mjeri pomažu obitelj i prijatelji. Istina, sam si, znaš onu priču, rodiš se sam, umreš sam, kako si sam prostreš, tako ćeš sam leći, svatko je sam kovač svoje sreće i da dalje ne nabrajam. No, bojim se da ne bih pobijedila da sam bila sama. Ne bih, sigurno. Toliko ljubavi, nade, vjere, podrške, tolerancije, smijeha i suza, uz spoznaju kako moram, kako trebam, ako ne već zbog sebe, onda zbog djece. Podvucimo ovaj odgovor. Familija i prijatelji. Sve na svijetu.
Puno je danas informacija, komunikacija, upleta i zapleta… Kako se stabiliziraš, ja koristim jedan izraz – moram se usidriti, koji je tvoj trenutak samo tvoj?
Previše je svega, do te mjere kako se katkad pribojavam da postajem senilna. Treba svu tu količinu informacija negdje i uskladištiti. Ili ne treba. Selekcija čini čuda. Volim tvoje sidrenje nazivati bijegom. Nakon svega, izrazito počinješ cijeniti mir. Svoj mir. U toj mjeri da često djeluješ po principu “bolje biti u miru, nego u pravu”. Čemu sva ta svakodnevna i opetovana dokazivanja kako smo u pravu? Često nevažnim ljudima. Nepovratan gubitak energije i živaca.
Vratimo se na moj bijeg – izlet, šetnja, druženje s familijom ili prijateljima, dobra čaša vina, čitanje, kauč i dekica, izrada rukotvorina….volim te moje trenutke kada se družim sama sa sobom.
Sad razmišljam koje iduće pitanje postaviti i u glavi mi dođu stihovi „Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela…“, super mislim si, glava mi javila pitanje. Glazba i Jana, to je to. Koje pjesme možeš slušati svaki dan, iznova i iznova…?
Baš gađaš 😉 Stijene i Ima jedan svijet, jedna od najdražih domaćih pjesama. Ta je pjesma, negdje 90-tih u mom “Uniću”, svirala opet i opet. Izdvojit ću ti ih još nekoliko. Ako tražiš nekoga – Prljavo kazalište, Noć je prekrasna – Daleka obala, Pravo – Jinx, Ako se napijem do smrti i Najmanja od najmanjih – Urban….od stranih cijeli repertoar Paola Nutinija, pa Black Pumas, Ray LaMontagne, The Coral, Michael Kiwanuka. Soul retro je u pitanju, kao i brit pop rock.
Glazba koja umiruje, ima doista ljekovita svojstva….
Znam i da čitaš, koje knjige su na tebe ostavile snažan dojam, ostavi nam par bezvremenskih naslova…
Volim čitati, ali ne čitam onoliko koliko bih htjela. Nema se vremena, a navečer se hvatam knjige i naravno, vrlo brzo utonem u neke druge svjetove. Ali, kao iz topa izbacujem: Valerie Perrin i njene dvije knjige Svježa voda za cvijeće i Troje, sve od Hosseinija, Anđeoska igra i Sjena vjetra od Ruiz Zafona. Obožavam i trilere. Fitzek, Carrisi, Sager, Jane Harper, Michaelides, te za kraj ovog nabrajanja knjige koje sam pročitala dvaput – Došla žena doktoru, Raya Kluuna i Huzur, Martine Mlinarević.
Ako su i čitateljice Stiluete pročitali obje knjige, znaju kako je glavna tema karcinom dojke. Odnosno, žene su u fokusu, njene borbe, preživljavanja i njihov izrazito optimističan i šaljiv način suživota s rakom. Divne priče. U slučaju Martine i istinite….
Hvala Jana. Tko je Jana kad nije u eteru, evo recimo najbolje ćemo te doživjeti ako nam opišeš jednu savršenu nedjelju po svojoj mjeri. Naravno, da me na pitanje nagnao moj dio nedjelje kad se budim prije svih i uz kavu u miru radim kreativni dio mog posla.
Ha, više volim petke, više volim uvertire i predigre, znajući da tek započinje onaj najbolji i najljepši dio tjedna. Vikend. Jedna od mnogih uloga koje živim jest i ona majčinska. To je najvažnije i najljepše, te svakako nastojim što više vremena ugrabiti s mojim klincima, koji su sad već toliko odrasli, pa ne dijelimo baš iste interese ;))
Jutarnji mir, ručak s familijom, posebice nedjeljom s mojim roditeljima, sestrom i nećakinjom, obavezna šetnja, druženje s prijateljima….ili kad su ljepša vremena odlazak na izlet, jedrenje sa suprugom i opet šetanje….
Dovrši nam rečenice…
Obitelj je… sve. Tu i sada. Volim misliti kako se danas piše povijest sutrašnjice. I nastojim tako živjeti. Iako zna biti izazovno.
Sretna sam… kad uživamo jedni s drugima. Zdravi i mirni.
Uspjeh u životu... je voljeti i cijeniti sebe. Tada možeš voljeti i cijeniti druge. I oni tebe. Zatvoreni krug.
Volim žene koje su… smjele, koje znaju što žele i koje se bore za ono što žele.
Jednom je netko rekao kako svaka žena treba nastojati biti heroina vlastitog života, a ne žrtva.
Pitanje za kraj: Došla Večernjakova ruža u Rijeku ili ne, ti si već pobjednica. Iduće godine slaviš trideset godina posvećenih radijskih minutama i trenucima. Imaš krasno posloženu obitelj. Nagrade i priznanja počele su dolaziti tek u zadnje vrijeme… Kad bi tvoj život bio vrt ruža koji upravo cvate, što bi rekla što je svih ovih godina bilo potrebno da bi ruže tvog života konačno procvale u ovako divnom izdanju?
Optimizam. Upornost. Vjera. Želja. Mrva sreće….i ljudi oko tebe. Familija, prijatelji i kolege. Svima hvala što su vjerovali u mene, čak i kada ja nisam.
Jano, hvala ti, a vi dragi čitatelji, ostanite u toplini razgovora, ali u ruke uzmite mobitel i otipkajte taj jedan broj koji će na stol Janinog života donijeti jednu zasluženu – sjajnu – ružu. Večernjakovu ružu.
Pripremila: Marija Mažar // Fotografije: Ivor Mažar
