Izložba Normandija, Žarka Vijatovića je sljedeća izložba iz programa Galerije Principij koju otvaraju u četvrtak, 19. rujna u 19 sati. Ranije ove godine iz ovog programa predstavljeni su – Pietro Millenotti, autora iz italije, Drago Vejnović, profesor fotografije na banjalučkoj umjetničkoj akademiji te međunarodni projekt Treći element – voda.
U listopadu predstavljaju Kyunghee Lee, autoricu iz Južne Koreje, a poslije Vladimira Perića Talenta profesora s beogradske akademije.
Cilj ovog programa je da se u Rijeci predstave važna svjetska imena fotografskog stvaralaštva i time doprinosi kulturnoj sceni Rijeke, a ujedno i riječki kulturni okvir predstavljati u svijetu.
Izložba Normandija ostaje otvorena do 2. listopada i može se razgledati radnim danom 10 – 13 i 17 – 20, a subotom 10 – 13 sati. Nedjeljom i praznikom galerija je zatvorena
Evo kratkog životopisa Žarka Vijatovića:
Žarko Vijatović rođen je 1952. u Washingtonu DC, u SAD-u. Završio je zagrebačku ALU, slikarski smjer, ali od 1987. godine se intenzivno bavi fotografijom. Živi i radi u Parizu. Član je Maison des Artistes francuske udruge umjetnika od 1994. godine. U svojim umjetničkim istraživanjima Žarko Vijatović u početku radi u slikarskim medijima, a zatim postupno uključuje fotografiju kao sredstvo izražavanja. Od samostalne izložbe u Salonu Doma JNA u Zagrebu 1988. godine, do izložbe “Mediteran dodiruje sjever” u Espaceu Paul Boyé, u francuskom gradu Sète, 1995. godine, sve suptilnije povezuje fotografiju sa slikarstvom, te ona postupno postaje njegovo jedino sredstvo predstavljanja realnosti. Priredio je niz samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i Francuskoj.Dobitnik je Nagrade „Ilford“ za crno-bijelu fotografiju 1992. godine. Fotografije Žarka Vijatovića nalaze se u Zbirkama MSU Zagreb i splitske Galerije umjetnina. Trenutno su izložene u Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb u stalnom postavu „Zbirka kao glagol“.
Kustosica izložbe je gospođa Leila Topić, muzejska savjetnica MSU Zagreb, voditeljica Zbirki fotografije, filma & videa, medijske umjetnosti:
GLEDANJE S RAZLOGOM
U zbirci eseja o fotografiji Why Photography Matters as Art as Never Before ugledni povjesničar umjetnosti Michael Fried opisuje neobičan razgovor koji je vodio sa znamenitim fotografom Thomasom Demandom u berlinskoj Novoj nacionalnoj galeriji. Stajali su ispred Courbetove slike, naslikane 1869. u Normandiji. Slika prikazuje lomljenje moćnih valova ispod olujnih oblaka.
Kreste valova naslikane su pastozno, gustim namazima bijele i sive boje. More je, pak, naslikano tamnim nijansama plave, zelene i crne boje dok iznad morske površine teški oblaci pritišću liniju horizonta. Diveći se i komentirajući gusti impasto površine slike, Demand je zaključio: „Ovo mi ne možemo napraviti“ – podcrtavajući nemogućnost fotografije da prenese učinak impasta. Riječ je o stanovitom gubitku – zaključio je Fried, o kojemu fotografi još uvijek razmišljaju.
Promatrajući izbor iz ciklusa fotografija Normandija Žarka Vijatovića fotografiranih unazad nekoliko godina, postaje jasno da autor, važno je napomenuti, formacijom slikar, neprestano razmišlja o posebnostima, zakonitostima i međusobnim preplitanjima slikarstva i fotografije. Posvećeni promatrač slika Gustavea Couberta, Eugène-Louis Boudina, Alberta Marqueta, Georges Seurata, Gustava Caillebota ili Claudea Moneta, opuse koje poznaje zahvaljujući dugogodišnjim i čestim hodočašćima Muzeju Orsay ili Louvreu, Vijatović iskušava mogućnosti fotografskog medija uz iscrpnu upućenost u izvanredne prizore spomenutih slikara kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća koje je privukla Normandija.
Prije nekoliko godina poveo me Žarko u šetnju dugim normandijskim plažama fotografirajući i pripovijedajući mi o povijesti umjetnosti Normandije, odnosno Trouvillea, kojim smo dugo hodali. Saznala sam da je Courbet oduševljen olujnim valovima koje je promatrao i slikao u Etretatu pisao Victoru Hugou da ga oni, u svom bijesu, podsjećaju na čudovište u kavezu no da ga istodobno snažno privlače. Također, Monet je 1885. napravio gotovo pedeset slika obale
Normandije. Pisac Guy de Maupassant opisao je kako je umjetnik “promatrao sunce i sjene, uhvativši u nekoliko poteza kistom zraku svjetlosti koja pada ili oblak koji prolazi.” Nadahnuti jedinstvenim svjetlom, promjenjivim vremenom, slikovitom ljepotom i relativnom dostupnošću iz Pariza, umjetnici i pisci okupljali su se u Normandiji, razmještajući štafelaje od Rouena, Etretata, Honfleura i šire. Vijatović me poveo stepeništem kojima se Margaret Duras spuštala do plaže, kušali smo slatkiš Madeleine spominjući Marcela Prousta, pričali o Gustavu Flaubertu, ostavljali smo otiske u pijesku, gledajući plimu i slušajući vjetar. Prisjećajući se tog dana rekla bih da Žarko Vijatović, izazvan specifičnim osjetilnim pamćenjem koje priziva naslikane normandijske pejzaže, fotografira trenutke vlastitih sretnih osamljenosti koje upisuje u slikarsku memoriju Normandije. Pritom, dragocjena značajka ovakvog pristupa jest inzistiranje na aktivnom promatraču u proizvodnji značenja, onoga koji će imati na umu Vijatovićevo po sve osobno ulaganje u prizore odnosno učitavanju osobnog u normandijske pejzaže.
No što je zapravo osobno u Vijatovićevom normandijskom ciklusu? Prvenstveno je posrijedi Vijatovićeva privrženost geometrijskoj kompoziciji fotografija koja je konstitutivni element gotovo svih predstavljenih radova. Promatramo široki horizont prema kome streme okomiti zidovi zgrada, uličnih svjetiljki ili linija gdje se more spaja s kopnom. Geometrijsko promišljanje i promjena planova od općeg prema krupnom planu je, rekla bih, upravo onaj domišljati supstitut koji nadomješta teksturu fotografije, spomenuti impasto o kojemu su razmišljali Fried i Demand. Geometrijska kompozicija, okomice i vertikale kao i pažljivi odabir suvremenih motiva koji nastanjuju Vijatovićeve prizore učestalo zamućuju geografski i povjesnoumjetnički imaginarij Normandije. Na Žarkovim fotografijama uistinu nema šarmantnih uličica i promenada koje je slikao Pissaro ili Boudinovih dama pod suncobranom, međutim, svojevrstan ostatak osjetilnog pamćenja Courbetovih ili Monetovih slika i dalje rezonira u suvremenim, urbanim, nastanjenim i turizmom pokorenih krajolika Normandije. U raspravi o Poetici prostora, Gaston Bachelard isticao je odnos između iskustvenog, stvarnog i imaginarnog naglašavajući pojam „topofilije“, privrženosti ili ljubavi prema određenom mjestu. Upravo prizori pješčanih kupališta, od kiše vlažnog pijeska, zaštitnih mreža, stupova koji kontrastiraju horizontu, grudobrana i ostale arhitekture koja napučuje normandijske obale potvrđuju autorovu duboku privrženost normandijskim motivima. Fotografije otkrivaju da postoje motivi poput tmastih oblaka iznad linije horizonta i naizgled beskrajnih plaža koji kao da proganjaju Vijatovića a on se, promišljajući i mijenjajući kut snimanja opire konačnom i zaključnom razrješenju privlačnosti pojedinog motiva da bi se, pretpostavljam, vratio i ponovo, još jednom fotografirao upravo tu hrid, taj kamen ili taj žal…
U svom eseju o Istini i pejzažu američki fotograf Robert Adams primjećuje da nam fotografije krajolika mogu ponuditi tri istine – geografiju, autobiografiju i metaforu. Dodaje da je geografija ponekad dosadna, autobiografija često trivijalna, a metafora može biti slabašna.
No zajedno, u oku spretnog fotografa, ističu stanovitu ljubav prema životu. I zaista, Normandija u objektivu Žarka Vijatovića nije tek puko promatranje ili tek činjenično bilježenje.
Promatrajući normandijske plaže moj je pogled bio u neprestanom tijeku dok je Vijatović snimao izolirano stanje jednog jedinstvenog trenutka koristeći različite žarišne duljine kako bi podcrtao osobni pogled. On ne gleda Normandiju doslovno, već ju promatra s namjerom i ljubavi – baš poput njegovih slikarskih prethodnika. To je ono krajnje osobno u čitavom Vijatovićevu opusu – gledanje s razlogom.
Tekst, fotografije: PR
