Travel priča by Danijela Lončarić: Camino de Santiago je putovanje transformacije i otkrića

T

Danijela Lončarić, transformativni coach i mentor, dijeli svoju inspirativnu priču o prelasku iz korporativnog svijeta u rad s ljudima, vođena unutarnjom potrebom za autentičnim životom. Nakon godina stresa i burn out-a, odlučila je proći Camino de Santiago, hodočasničku rutu koja je u potpunosti transformirala njezin život. Saznajte sve detalje ovog putovanja u Travel preporuci! 

Ukratko nam se predstavite

Danijela Lončarić, transformativni coach i mentor po profesiji koju sam spontano prigrlila nakon više od dvadeset godina rada u korporativnom svijetu gdje sam minglala između visoko selektivne kozmetike, izdavaštva i fasion-a radeći za neke od najpoznatijih svjetskih brandova. Rekli bi mnogi, idealan posao za ženu, posebno na managerskim pozicijama koja radi sa finim stvarima, ljudima, putuje i uživa u tome, no nažalost nije uvijek bilo tako. Ponekad gurnuta u ralje nemilosrdnog korporativnog svijeta koji tada još  nije poznavao empatiju ili iskazivao podršku i suosjećanje, prihvatila bih zadanu igru i igrala po njenim pravilima, no ne zadugo, jer me uvijek nešto iznutra sputavalo da radim poteze koji nisu bili u skladu sa mnom i vrijednostima kojima sam težila.

Ta dinamika naprijed nazad, stres, potraga za balansom, kontrola, plan, bijeg, vraćanje, zablude bili su redovni suputnici koji su vodili iz jednog do drugog burn out-a. To je djelomično i dovelo do razloga zašto sam napustila korporativnu karijeru i posvetila se radu s ljudima, kojima želim prenijeti ideju življenja bolje kvalitete života koju svi zaslužuju, bez obzira odakle potječu, gdje i za koga rade, i koji im je konačni cilj.

U privatnom životu majka sam četvero  predivne odrasle djece kojima sam zahvalna da su baš mene odabrali za svoju mamu.

Odradili ste Camino de Santiago, recite nam nešto o tome! 

Još 2016 godine, pred Uskrs kada sam prvi puta čula za Camino, odnosno gledala film PUT, nešto se u meni prelomilo, potaknulo moju znatiželju na jedan neobjašnjiv način i osjetila sam poziv da tamo moram otići. Zapisala sam datum 28.03.2016. na moj vision bord i obećala sebi da ću jednom prohodati taj put, otići to istražiti no uvijek je nešto bilo važnije, naravno oko posla i obveza, a i tko bi mi dao godišnji u trajanju od 35 dana koliko taj put obično traje. (za one koji mogu držati tempo hodanja, a za neke sporije to bude i više od 40 dana). Sedam godina kasnije kad sam dala otkaz u korporacijama i zahvalila se na tome dijelu života, prva stvar koju sam napravila bila je kupnja avio karte do Bordeuxa da sama sebi postavim zadatak od kojeg ne mogu odustati.

Camino je je ruta koju prelaze hodočasnici iz Španjolske i cijele Europe koji vodi u Santiago de Compostelu, grad u kojem se nalaze moći svetog apostola Jakova. Zbog toga se naziva još i Putem Svetog Jakova. Tijekom cijelog Srednjeg vijeka, Santiago de Compostela je bilo vrlo popularno hodočasničko odredište, te je na ovoj trasi izgrađeno oko 1.800 građevina, vjerskih, ali i svjetovnih, od velikog povijesnog značaja. Vijeće Europe mu je 1987. god. dodijelilo titulu “Glavne ulice Europe”. UNESCO je 1993. god. proglasio španjolski i francuski dio puta za Santiago UNESCO-ovom svjetskom kulturnom baštinom. Ako vas privlači gotika, crkve i povijesno bogatstvo, ovo je pravi put za vas.

Kako je utjecao na vas? I koji je bio povod?

Jednom riječju koju će svatko doživjeti na svoj način, rekla bih. Ovo je MAGIJA, koju želite ponoviti! 

Splet emocija koje se ovdje pojavljuju, jer naglasak bih stavila ponajprije na emotivno mentalni sklop koji na ovome putovanju sjeda na vrtuljak koji se ne prestaje vrtjeti, izlažući Vas svim zakopanim sjećanjima, proživljenim situacijama, ljudima koji su bili ili još jesu dio vašeg života, te odnosa koji su vas definirali, pripremali za sve ovo danas, mijenjali vas i nadograđivali. Sve to se odjednom budi, izlazi na površinu, trese iz vas sve ono što biste htjeli potisnuti, zaboraviti, maknuti u Pandorinu kutiju koja će čamiti negdje na dnu ormara.

Camino vam to neće dozvoliti, u to budite sigurni! Camino će iz  vas izvući sve, a fizička bol koja je neminovna na ravnim i/ili neravnim terenima, nepredvidivim vremenskim uvjetima, dugim rutama koje vam se čine da traju zauvijek, gdje nema nikog, pa pomislite da ste sami na svijetu, baš kao mali Pale u dječjoj slikovnici, dat će dodatni stimulans da u vama sve provrije. Terapija na najjače, rekla bih bez ustručavanja.

Sve ono što sam očekivala, Camino je dao više, i još više, neprocjenjivo, zauvijek integrirano u novu mene, koja se transformirala i stvarala u 28 dana koliko mi je trebalo da pređem 970 kilometara.

Transformacija koju ovdje dobijete ne može biti željena, očekivana, tražena, jer tako nešto ne možete zatražiti iz stanja svijesti gdje ni ne znate da tako nešto postoji. Ovakvu transformaciju morate spoznajno doživjeti i vjerujte mi, bez obzira na trud, muku, jad, ljutnju, suze, bijes, sve što iz vas izvire, htjeti ćete još, i ponoviti opet i opet, jer to što dobijete vrijedi tu cijenu Truda. Oni koji su bili, znati će o čemu se ovdje govori.

O kakvom je hodanju riječ?

Francuska ruta ili klasični Camino Francés počinje na Pirinejima u francuskom gradu Saint-Jean-Pied-de-Port udaljenom oko 800 km od Santiaga. Kako su se kroz vrijeme otvorili još mnogi drugi putevi, kroz druge gradove, želeći dobiti popularnost zbog Camina, često će Vas put navesti da skrenete sa ucrtanog puta i prođete kroz neko selo koje vam je netko preporučio ili jednostavno promašite  žutu strelicu koja vas vodi tokom cijelog puta. Naravno, i meni se to dogodilo nekoliko puta, ponekad namjerno, želeći vidjeti i  istražiti nešto, no nekoliko puta sam se  iz nepažnje, jednostavno malo izgubila. Od tud dodatni kilometri koje napravite, ni ne razmišljajući, ali neka ih.

Kako sam već spomenula, dok sam hodala francusku rutu, odlučila sam istu produžiti za dodatnih cca 100 kilometra, želeći od Compostele doći do kraja svijeta, popularne Finisterre, za koju se do prije otkrivenja Amerike smatralo da označava kraj svega što od zemlje postoji.

Inače, za dobivanje Compostele-potvrde ili diplome o prohodanom putu dovoljno je proći trasu od minimalno 100 kilometra, što mnogi hodočasnici i rade, započinjajući tako najčešće put iz gradića Sarria, gdje sve vrvi turističkim autobusima koji iskrcavaju turiste željne isprobati što je to Camino i osjetiti barem djelić iskustva o kojem se sve više i više govori. Nadam da i ti ljudi koji krenu prohodati barem 100 km kako bi dobili Compostelu osjete nešto od onog neopisivog duševnog bogatstva koje sam na ovome putu ja dobila.

Što ste sve doživjeli?

Doživljaji ovakvog  puta trebaju knjigu (koja je u nastajanju) da bi se moglo opisati sve što se ovdje događa, jer ne pretjerujem kada kažem, da je ovo jedan drugi svijet, i kad uđete u njega, ne želite više van. I sada nakon 4 tjedna kako sam doma, još mi se teško priviknuti na način kako „ovdje“ sve funkcionira drugačije. Nekoliko crtica želim istaknuti kako bi čitatelji mogli dobiti osjećaj koliko je to drugačije od ovoga gdje smo svi danas.

Vrijeme kao pojam, tamo ne postoji! Već nakon 5-6 dana, ta stavka u vašem životu gubi značaj, jer jedino za što vam koristi je kod rezervacije mjesta za spavanje, ukoliko to želite napraviti unaprijed. Ja jesam prvih par dana, a onda sam shvatila da je to dio mene koji traži organizaciju i kontrolu i koji kao radoholičar želim naučiti otpustiti i vidjeti što se tada događa sa  mnom i mojim životom. Kakvo olakšanje, koja Sloboda, koji mir, shvatiti da vrijeme zapravo ne postoji, barem ne onako kako ga mi doživljavamo i koju mu vrijednost dajemo.

U našem svakodnevnom životu mi sve mjerimo pa tako i vrijeme i postajemo robovi vremena što je u Camino svijetu  potpuno nevažno, suludo I nepotrebno jer nema mjesta ili obaveze ili bilo čega drugog kamo bi mogli zakasniti. Sve je uvijek u pravo vrijeme.

Druga važna i drugačija stvar je da ovdje materijalno nema nikakvu vrijednost.

Osim što simbolično plaćate smještaj-krevet nitko  vas ne pita tko ste, čime se bavite, a najmanje ne na kojoj ste poziciji, poslovno ili privatno  ili što posjedujete. Takva pitanja jednostavno ne postoje! Najnormalnije je  da vas nitko ne gleda, ne ocjenjuje, jer zapravo, ni nema po čemu.. Svi ste jednaki, hodočasnici, s ruksakom I cjeloživotnim teretom na svojim leđima, nimalo drugačiji od ikoga pored vas, nasmijani, u suzama, jednostavno samo “ljudi”.

Treća, meni osobno najdraža stvar je da su vam ovdje svi spremni pomoći, kao da vas znaju godinama, kao da ste najdraže biće koje znaju, kao da ste bas vi SVE.

Ukoliko stanete uz cestu, kao ja npr dok sam se prezuvala u suhe merino čarape, kako bih izbjegla žuljeve (bilo ih je ipak), potpuni stranci bi zastajkivali I pitali: što se dogodilo, zašto sam stala, da li mi nešto treba, imam li sve potrebno, kiša pitanja koja traži odgovore za moje eventualne potrebe. Potpuno je normalno da nekome pored vas platite račun ako nema dovoljno, (ili ne primaju kartice, a ostali su bez gotovine-nije da je bankovni automat na svakom koraku u divljini) darujete svoju odjeću ili higijenski pribor, dijelite hranu, i ne  pitate , niti mislite na vraćanje ili da to ima neku  izraženu cijenu. 

Ovdje svi žive solidarno, u empatiji i maksimalnoj podržanosti jedni s drugima, bez obzira na godine, status, vjeru, rasu, religiju, pripadnost ili  bilo kakvu opredijeljenost, barem za vrijeme dok su na putu.

Kome bi preporučili ovakav put? 

Svatko od nas, vjerujem da ima neka pitanja koja nam u životu dođu kao nešto važno, kao nešto na što moramo dobiti odgovor, kao nešto  na što više ne možemo čekati. Rekla bih da je Camino zasigurno jedan od najboljih izbora za dobivanje takovih odgovora. Uz buku života, žurbu kojoj ovdje ne možemo pobjeći koliko god bili organizirani, isplaniranih obveza i u jasnom postavljanju granice između posla, obitelji i  ostalih obveza, teško se isključiti, biti u dubokom kontaktu sa sobom, u miru i tišini koja je nužna da bi čuli svoj vlastiti glas, onaj koji se godinama pokušava probiti do nas, da ga čujemo, da oslušnemo i osjetimo kamo nas to „on“ želi odvesti.

Birajući Camino, biramo sebe, svoj glas, svoje tišine, svoja usmjerenja i svoje dugo čekane odgovore.

Tko traži, taj će i naći… Camino će mu sve dati…