Roman koji budi samosvijest i samosuosjećanje
Jeste li podstanari u svojim životima? Možete li sa sigurnošću reći za sebe da imate dovoljno samosvijesti, samopouzdanja, vještina i prave ženske snage? Što je s onim ženama koje to nemaju, koje su slabe i kojima život uskraćuje njihovu bit? O ovim temama progovara spisateljica Majda Tometić u svom prvom objavljenom romanu Podstanarke.
Priča o ovom romanu važna je tema jer se radi o autentičnom i vrlo inutitivnom, intimnom i emotivnom štivu koji istražuje duboke emocije likova, razloge zašto do njih dolazi, na površinu izvlači problem femicida te propitkuje gdje su granice u nama. U samu radnju spretno je utkana kriminalistička potka koja služi kao mamac za čitatelje jer roman započinje pronalaskom mrtvog ženskog tijela u jednom stanu zagrebačke zgrade te sve što se dalje događa vodi prema otkrivanju te tajne – koja je žena mrtva i zašto?
U središtu su žene i njihove priče, a autorica ih je spretno i nenametljivo povezala s književnim junakinjama kanonske literature te nam daje sliku njihovog doživljaja i pravo da svaku junakinju, bila ona književna ili stvarna i autentična, stavimo u današnjicu i promotrimo kroz svoj doživljaj priče, jezika i samog diskursa. Pet ženskih likova pripovijeda svoje priče u ja-osobi, što otvara put prema samospoznaji. Strukturalno, autorica propitkuje utjecaj ja-pripovjedača i sveznajućeg pripovjedača na tijek radnje, samu radnju razlama snažnim intro- i retrospekcijama ostavljajući prostor za čitateljevo traženje odgovora, ali ne dopuštajući da se fokus čitatelja makne od središnjeg problema – jesu li te žene stvarne ili su samo slika autoričina doživljaja likova te koja je od njih mrtva? Radnju lomi citatima, retrospekcijama, naglim zaustavljanjima tijeka misli pa tako i sama radnja postaje mjesto za propitkivanje. Rečenice koje obiluju reminiscencijama, usporedbama, intimnim promišljanjima te jakom asocijativnošću imaju dvostruku vrijednost – oblikuju autoričin prepoznatljiv stil pisanja te uspješno vežu čitatelja za temu.
U romanu su dominantni likovi žena, no ulogu likova preuzimaju i prostor, predmeti, sjećanja i asocijacije pa tako jedna zgrada postaje mjesto gdje se propitkuju granice u nama. Jesmo li granice postavili sami? Kakve su to granice? Određuju li granice naše djelovanje prema sebi i prema drugima? Možemo li rušenjem granica mijenjati svoju prošlost i / ili svoju budućnost? Možemo li to sami ili smo zauvijek povezani i isprepleteni s drugima oko nas? Jesmo li podstanari u svojim životima ili smo podstanari u životima drugih?
Tko je Majda?
„Pišem otkad znam za sebe. Danas, kad iza sebe imam vrijedno iskustvo na osobnom, profesionalnom i svakom drugom životnom polju, odlučila sam spojiti svoj istančani pogled na svijet oko sebe i svoju sposobnost kreativnog pisanja. Ponosna sam na Podstanarke jer dosadašnja recepcija kod čitatelja pokazuje da sam uspjela u svojoj namjeri – ponuditi dobro štivo koje propitkuje, razlama, potiče na promišljanje i pritom nudi ljepotu u jezičnom i literarnom smislu. Svaki čitatelj koji mi se do sada javio, rekao je: – Pomaknula si mi granice, obožavam tvoje rečenice i kako ulaziš u srž različitih žena. I mislim da sam baš u tome uspjela, prodrmala sam žensko pitanje postojanja i ljubavi prema sebi. Pritom sam vrlo uspješno sakrila odgovore na pitanja s početka romana pa su tako Podstanarke postale roman koji ima dva ključna trenutka – početak in medias res koji postavlja pitanje: Koja je žena mrtva? i budi znatiželju ubrzavajući tijek čitanja te stvarajući pregršt različitih emocija te sam završetak koji je sve osim očekivanog. Želim da moji čitatelji u romanu pronađu nešto za sebe, barem rečenicu, misao ili neki dojam.“
Čitajte i zapitajte se
Roman Podstanarke smjelo i hrabro narušava elemente klasične romaneskne strukture, razlama čitalački tijek svijesti i glasno propitkuje intimnost i svjesnost stavljajući femicid in medias res te tako omogućujući gustoću čitanja i čitanje sebe kroz vlastite naočale.
Tekst, fotografije: PR
