Stela Cavrić nije klasična autorica, niti voli klasične uvode. Umjetnica u duši, rođena Posavka s istarskim srcem, pronašla je svoju svrhu kroz pisanje. Nakon prekretnice u životu, kroz meditaciju je otkrila unutarnji glas koji ju je odveo prema stvaranju. Danas iza sebe ima dvije knjige, brojne tekstove i vjernu publiku, a mi smo ju odlučili upoznati.
Draga Stela, dobro nam došla na Stiluetu. Za početak nam se predstavi.
Draga Isabella, hvala ti, počašćena sam. Nisam baš dobra u predstavljanju, tj. ne volim se predstavljati na klasičan način gdje govorim odakle sam i koju školu sam završila, za mene su to sve manje bitne stvari u životu. Volim reći da sam ja ono što činim, u što vjerujem, kako se ponašam, kako djelujem.. ali znam da trebam dati neke informacije o sebi pa evo. ☺ Stela Cavrić, imam 35 godina, umjetnica u duši, oduvijek nešto drugačije kuha u meni otkad sam bila mala, samo sam to dugo držala pod ključem. Duša mi je Posavska (rođena u Sisku), a srce mi je u Istri, u Pazinu živim zadnjih 11 godina. U životu se vodim strasti, ako je nema, ne zadržavam se dugo, odnosi se na bilo koji aspekt života. Iskrena osoba vrlo slobodnog duha.
Čime se baviš?
Po struci sam ekonomistica, završila sam Ekonomski fakultet u Rijeci. Nije me previše zanimao, otišla sam ”na more” haha, kao i dosta mojih prijatelja tada. Pronašla sam se tu veliki dio svog života. Zadnjih 11 godina radim u jednoj firmi kao voditeljica prodaje, trenutno sam na otkaznom roku, odlučila sam da je vrijeme za promjene i potpuno sam spremna (u strahu ☺) za novi ciklus svog života. Također, krenula sam pisati sa 29. godina i sada sam autorica dvije knjige, poezije u prozi, i tu sam pronašla svrhu svoje duše. To je ono čime se želim baviti kompletno sa srcem.
‘Ja ne znam što pišem. Riječi same dolaze.’ Kada si prvi put osjetila potrebu da počneš pisati? Kada si shvatila da zapravo ne znaš o čemu ćeš pisati? Koji trenutak bio presudan?
Nakon prekida dugogodišnje veze imala sam odjednom puno vremena za sebe i odlučila sam krenuti u rad na sebi, da vidim što mogu promijeniti na bolje kod sebe.
Znala sam da sam sje*ana u nekom smislu.
Pardon, je li smijem ja to reći ovako? ☺
Tako da sam krenula čitati knjigu od Joa Dispenze, ”Stvorite novo ja”, i nakon knjige kupila sam njegovu meditaciju. O meditaciji sam dosta čitala, ali nikako nije bilo pravo vrijeme da krenem s tim. Pa sam krenula tada, jedno ljeto na podu svog dnevnog boravka. Nakon samo 3 tjedna meditacija, doživjela sam potpuno raspadanje duše, slomila sam se na svim nivoima, dotakla sam dno psihički, emocionalno, duhovno. Moje misli tada su bile jako crne. Jako. U jednom trenu sam osjetila bezuvjetnu ljubav, i kao da me dotakla Božja ruka. Tu sam znala. Osjetila sam Poziv. Da, znam kako zvuči. Ali zaista je tako. To samo osjetiš i znaš. To je to. Nastavila sam s meditacijom svaki dan godinu dana.
Jedan dan sam u meditaciji dobila informaciju da krenem pisati, završila sam otvorila laptop i počela pisati ”kao da ruke nisu moje”. Tipkala sam kao robot, totalno odvojena od tijela. Završila sam, zatvorila laptop i nisam pogledala napisano tjedan ili dva. Zatim sam otvorila laptop, pročitala, i pitala sam se jesam li ja ovo pisala ili šta. Nakon toga sam opet u meditaciji dobila info da otvorim blog i da krenem dijeliti sa ljudima. I tu je sve krenulo. Počela sam dijeliti sa ljudima. I zatim su mi ti isti ljudi rekli zašto ne bih napisala knjigu. I pošto vjerujem da ja mogu sve, tako sam rekla ”pa zašto ne”, i napisala svoju prvu knjigu. ☺
Kakav je osjećaj kada se u tebi pojavi poriv za pisanjem, i zapišeš misli i zatim pročitaš?
Tekstovi mi se samo spuste, tako ja to obično kažem. Nekad me probude usred noći, pa ih upišem na mobitel. Nekad u restoranu dok sam s prijateljicama. Riječi ne biraju. Ako ih ne zapišem odmah, one odu. Iskreno, ne znam kakav je osjećaj, dobar, ponekad se pitam koliko toga je još u meni i kako mi to sve dolazi sa lakoćom. Zato često i kažem da nije moje. Vjerujem da je od Boga. Možda jednog dana odu kad kompletno ispune svoju svrhu.
Da je tvoja potreba za pisanjem velika, dokazuje činjenica i da iza sebe imaš i knjige. Reci nam nešto o njima.
Da, potreba je jako velika. Trenutno imam i tekstova za treću knjigu, ali ju ne planiram pisati još neko vrijeme. Moja prva ljepotica, ”Kad duša priča, svijet šuti” je izašla iz mene kao produkt meditacije i svega onoga što sam zatvorila u sebi na 29 godina. Također mi je i naslov došao u meditaciji. U njoj sam se ogolila, pisala o onome o čemu sam šutjela, o čemu drugi šute. Pisala o tome da pozovem na promjenu, da se ljudi vrate sebi, da se oslobodimo. Koliko možemo jel. Moja druga ljepotica ”Poezija (ne)mira”, je puno moćnija sa riječima. Tu se već vidi da me boli ona stvar kompletno. Pišem o svemu, postavljam pitanja, govorim o slomljenom srcu, o smrti svoje najdraže osobe na svijetu, nemam srama ni straha. Nemir koji je u meni piše tekstove, i kad su na ”papiru”, postaju mir. Zato je i takav naslov. Inače, volim reći za svoje tekstove da su ”nježna revolucija”. Mislim da oni koji me čitaju mogu shvatiti na šta mislim.
Jako ti je dubok a opet jednostavan način pisanja i zaista može doći do velikog broja, i (velikoj) većini će biti jasan tvoj stil pisanja. Je li oduvijek bio takav? Je li se mijenjao kroz godine?
Pa ja sam u ovome samo dvije-tri godine. Prvoj knjizi će biti dvije godine sada za Dan žena. ☺ I hvala ti. Mislim da se stil nije mijenjao. Što ja više pišem, to se više oslobađam i nemam zadrške. Napišem, ”bacim” van, nekad pomislim ”au ovo će ubost nekoga”, ali svejedno izbacim van haha. Znam da pišem duboko, znam da dotaknem gdje treba i vjerojatno gdje ne treba. Znam da vjerojatno nekoga i trigeriram, a isto tako znam da netko ne razumije uopće što želim reći. Ja sam sa svime time u redu.
Kakav je feedback tvoji čitatelja/čitateljica?
Feedback je odličan, od početka do sada. Barem onih ljudi koji mi se javljaju. Kad sam počela pisati, čula sam i neke priče da sam poludjela, ali to je jer živim u jako maloj sredini i ovdje se ljudi boje onog što ne razumiju. Što se tiče mojih čitatelja, većinom je to ženska publika, iako u zadnje vrijeme sve više muškaraca nam dolazi i govore da im se jako sviđaju tekstovi. ☺
Ja pišem o životu, nisam imala lagan život, kao i puno ljudi naravno, i onda se oni u tome prepoznaju. Mi ljudi samo želimo da nas netko razumije, pa prihvati. Ja vjerujem da neki moji tekstovi grle na taj način.
Kada dobiješ inspiraciju za pisanje? Nakon nekih situacija, lijepih ili ružnih stvari?
Ružnih naravno, kao i skoro svaki umjetnik. ☺ Uvijek kažem za sebe da moj Mrak piše moje tekstove, iako ljudi vide pozitivu u njima pa mi ponekad nije jasno. Mislim da kad prolazimo bolne situacije u životu, naša duša preuzima kormilo, i kod mene želi sve svoje emocije prosuti po papiru. Ja ju pustim, maknem se, neka odradi svoje.
Radiš li na nekom novom projektu? Što možemo očekivati od tebe?
Pa evo neki dan sam pustila u prodaju svoju prvu digitalnu zbirku poezije, ”Neizrečene misli”. Ideja mi je od toga, za svoje čitatelje, napraviti neki mjesečni ciklus poezije/tekstove gdje bi obrađivala teme koje mi oni predlože, kako bismo se više povezali. To je za sad ideja, vjerojatno će se ostvariti uz neke izmjene. Također, krenula sam raditi planner koji nije planner ☺, za sve ljude poput mene koji ne vole godišnje plannere. To će mi trebati neko vrijeme da završim jer sam uvijek u nekim obavezama, i radim pet stvari odjednom pa ne stižem. I dakako, još puno knjiga možete očekivati, umjetničkih radionica, jednog dana terapije pisanjem, i tako, šta mi padne u ovu pomalo ludu glavu. ☺
Draga Stela, hvala ti na ugodnom razgovoru. Svidio nam se tvoj način pisanja, prepoznali smo se, nastavljamo te pratiti i veselimo se tvojim novim projektima.
Za Steline napisane riječi, posjetite njezin web ili Instagram profil, uživat ćete.
Fotografije: Stela Cavrić
