Što se dogodi kada se u srcu starog istarskog gradića spoje dobra hrana, vrhunska vina, glazba, ljudi velikog srca i jedan dugački stol? Pitali smo Anu kako je izgledala Portole Gourmet Night večer u Oprtlju. Ovo nam je ispričala…
Postoje večeri koje jednostavno prođu.
I postoje one koje poželite zadržati.
Portole Gourmet Night u Oprtlju bila je ova druga.
Večera koja je izgledala kao da joj je mjesto u nekom talijanskom romantičnom filmu, na Pinterestu ili na naslovnici časopisa – ali ono najljepše u cijeloj priči nije bilo ono što se moglo fotografirati.
Bili su to ljudi.
“Čim sam vidjela šampanjac, lepeze i šešire, znala sam da će ovo biti jedna posebna večer.”
Prvi susret s ovom čarobnom večeri dogodio se još na vratima starog grada Oprtlja.
Tamo nas je dočekala mala stanica sa šampanjcem, lepezama kao poklonima za žene i slamnatim šeširima u bež i bijelim tonovima za muškarce. Polako su počeli pristizati gosti, gotovo svi odjeveni u iste svijetle, ljetne nijanse.
U tom trenutku već je bilo jasno da se događa nešto posebno.
Nešto što neće izgledati kao obična večera.
Oprtalj je tih dana bio upravo ono što od njega poželite – mali kameni grad iznad Istre, tih, elegantan i pomalo nestvaran. A kada se takvom mjestu dodaju stolovi, svijeće, vino, dobra hrana i ljudi koji su došli s namjerom da zajedno provedu lijepu večer, granica između stvarnosti i filmskog kadra postane prilično tanka.
“Oprtalj ima nešto što ne znam objasniti.”
Možda je to kamen.
Možda pogled.
Možda mir koji ondje pronađete čim zakoračite u njegove ulice.
A možda je jednostavno riječ o nekoj posebnoj energiji koju ne možemo dokazati, ali je možemo osjetiti.
Posebno u trenutku zalaska sunca.
Kada posljednje svjetlo dana okupaju Oprtalj u onom toplom, zlatnom hazeu, dogodi se nešto teško objašnjivo. Kao da duša odjednom pronađe svoje mjesto.
Opusti se.
Udahne.
I shvati da nigdje ne mora žuriti.
A kada jednom pronađete mjesto na kojem vam duša odmori, poželite mu se uvijek vratiti.
“Od svega što se događalo, najviše mi je ostao – smijeh.”
Naravno da ćemo se sjećati hrane.
Sjećat ćemo se vina.
Glazbe, svijeća, dugog stola i ljetne večeri.
Ali kada bih morala odabrati samo jednu stvar, bio bi to zvuk žamora i smijeha.
Jer za stolom su sjedili ljudi koji se prije toga možda uopće nisu poznavali, a sve je izgledalo kao da su se okupili na prekrasnom vjenčanju ili na večeri sa starim prijateljima.
Upravo je to možda najveća vrijednost Oprtlja.
Njegovi ljudi.
Direktorica turističke zajednice, prodavačica fritula, kuhar, vlasnik kafića u centru grada, svećenik, vlasnik galerije… Ljudi koji se međusobno poznaju, podupiru, razgovaraju, smiju se i zajedno stvaraju nešto svoje.
U vremenu u kojem toliko toga postaje individualno, vidjeti jednu malu zajednicu koja iskreno navija jedni za druge gotovo je dirljivo.
I upravo zato ovu večeru ne biste mogli jednostavno preseliti negdje drugdje.
Mogli biste napraviti jednako lijep stol.
Mogli biste pronaći jednako dobro vino.
Mogli biste dovesti vrhunskog kuhara i odličnog glazbenika.
Ali ne biste mogli preseliti Oprtalj.
Jer Portole Gourmet Night nije bio samo event.
Bio je odraz mjesta.
Hrana koja se poslužuje s osmijehom ima sasvim drugačiji okus
Svako je jelo bilo pomno osmišljeno.
Autohtone namirnice i okusi ovog kraja dobili su moderni twist, uz najkvalitetnije sastojke i pažljivo odabrana vina.
Ali postoji nešto što se ne može napisati u jelovnik.
Ljubav.
Onaj osjećaj koji dobijete kada vam netko priprema hranu s najvećim osmijehom na licu. Kada vidite kuhara kako pred vama stvara ono što ćete nekoliko sekundi kasnije staviti u usta.
Kao da je u svaki fuž, svaki komadić mesa i svaku fetu pršuta utkano malo ljubavi.
I zato je sve imalo okus kao večera kod najdraže osobe.
Večera nekoga tko nije kuhao za stotinu gostiju, nego samo za vas.
A vina?
Savršeno uparena.
Jedno je nadograđivalo drugo, svaki gutljaj pratio je zalogaj i cijela je večer imala onu rijetku lakoću u kojoj ništa ne pokušava biti važnije od nečega drugoga.
A onda je došla violina.
Postoji jedan trenutak koji Ana kaže da će najradije pamtiti.
Nije bio najglasniji.
Nije bio planiran kao spektakularni vrhunac večeri.
Umjetnik koji je svirao violinu jednostavno je prišao njihovom stolu i počeo svirati.
Lagani tonovi počeli su pratiti večeru.
Svaki zalogaj.
Svaki gutljaj vina.
Svaki razgovor.
I odjednom je sve sjelo na svoje mjesto.
“Tada sam mogla najiskrenije reći da je ovo najljepši event na kojem sam ikada bila.”
Možda upravo zato što ništa nije bilo prenaglašeno.
Sve je jednostavno bilo – taman.
A što ovakve večeri mogu donijeti Istri?
Možda puno više nego što na prvi pogled izgleda.
Ana je oduvijek sanjala o tome da svakodnevna mjesta pretvara u savršene trenutke. Da prostor koji možda svakodnevno prolazimo počnemo gledati drugačijim očima.
Upravo je tako počela i njezina priča s Oprtljem.
Kada je nazvala direktoricu Turističke zajednice Oprtlja, Nicol, s idejom da zajedno organiziraju shooting u poznatom drvoredu čempresa, Nicol je bila oduševljena.
A nakon ove večeri postalo je jasno da ta priča tu neće stati.
Jer već se rađaju nove ideje.
Jesenska večer pod zvijezdama, puna jabuka, cimeta i toplog svjetla.
Tematske večere koje bi pratile godišnja doba.
Večer posvećena tartufima pod punim mjesecom.
Proljetni stol okružen cvijećem i samoniklim istarskim biljem.
Zimska večera uz vatru, kuhano vino i dekice.
I možda najljepše od svega – ideja da Oprtalj postane mjesto na kojem ćete uvijek pronaći razlog za ponovno doći.
Jer ono što smo dosad možda zamišljali kao scenografiju rezerviranu za luksuzna vjenčanja, editorijale ili filmske kadrove, zapravo je moguće doživjeti i jednog sasvim običnog ponedjeljka u kolovozu.
I upravo je u tome čar.
“Kad bih morala ovu večer pretvoriti u jednu fotografiju…”
Ana kaže da to ne bi bila fotografija koju je snimila.
Možda je to i najljepša fotografija cijele večeri.
Zamišlja dugački stol na kraju večere.
Na njemu prljavi tanjuri, čaše s još mrvicom vina, razmaknute stolice i neuredan stolnjak.
Mrvice kruha po menijima.
Vosak od svijeća koji se niz svijećnjak gotovo spustio do stola.
Zgužvani ubrusi ostavljeni pokraj tanjura – ili još uvijek u njima.
Iznad svega lampice.
Iznad lampica zvijezde.
A negdje u daljini ljudi u bijelom.
Pet, šest, možda sedam ljudi.
Neki su došli zajedno.
Neki nisu.
Grle se, pozdravljaju, žele jedni drugima laku noć i govore da se jave kada stignu kući.
Netko kaže:
“Ovo moramo ponoviti.”
Svi se slože.
Smiju se.
Razmjenjuju brojeve telefona.
I baš ta fotografija, ona koju nitko nije snimio, možda najbolje govori što je Portole Gourmet Night zapravo bio.
Ne savršeno postavljen stol.
Nego ono što se događa nakon njega.
Jer najljepše večeri nisu one na koje samo dođemo. One su one s kojih ne želimo otići.
Postoji još jedan detalj koji Ani posebno ostaje u sjećanju.
Jedan stol u centru starog grada bio je rezerviran za turiste.
Kada im je prišla kako bi ih fotografirala, čula je kako uzbuđeno razgovaraju na engleskom jeziku.
Bili su presretni što ih je netko stavio za isti stol.
Što dijele večeru s ljudima koje možda nikada prije nisu upoznali.
Što su se, barem na jednu večer, našli u nečemu što je izgledalo kao mala istarska obitelj.
To su detalji.
To je ono što ovaj event čini posebnim.
Jer Portole Gourmet Night organizirali su ljudi koji brinu o drugim ljudima.
Ljudi koji imaju dovoljno veliko srce da ljepotu svog mjesta ne žele zadržati samo za sebe.
Žele je podijeliti.
I možda upravo zato ovo nije priča o jednoj večeri.
“Ne vidimo se sljedeće godine. Vidimo se sljedeći mjesec.”
Kada bi nekoga trebalo pitati bi li Portole Gourmet Night ponovio sljedeće godine, Ana bi rekla nešto sasvim drugo.
Vidimo se sljedeći mjesec.
I zapravo – zašto ne?
Jednom mjesečno jedna večera.
Druga tema.
Drugi dress code.
Drugačija glazba.
Jela i vina koja prate sezonu.
Oprtalj koji se svaki put pokaže u nekom novom ruhu.
Nešto što bi s vremenom moglo postati tradicija.
Nešto zbog čega će ljudi početi planirati dolazak u Oprtalj.
Ne samo zato da ga vide.
Nego da ga dožive.
Da sjednu za stol s nepoznatim ljudima.
Da nazdrave.
Da pojedu nešto fino.
Da poslušaju glazbu.
Da se zaljube u ovaj mali grad.
I da se, kada večer završi, pitaju kada se mogu vratiti.
Jer možda je upravo to ono što nam danas najviše treba.
Mjesto na kojem se na trenutak prestane žuriti.
Stol za kojim ima mjesta za još jednog.
Večer nakon koje ne odlazimo samo siti, nego nekako… lakši.
A ako je suditi prema prvoj Portole Gourmet Night večeri, Oprtalj je upravo pronašao recept za nešto vrlo posebno.
Nešto što bi moglo postati puno više od eventa.
Tradicija.
Mjesečni mali ritual.
Razlog za dolazak.
Razlog za povratak.
Mjesto na kojem će duša, barem na jednu večer, ponovno pronaći svoje mjesto.
I zato, ako nas pitate kada je sljedeća?
Ne sljedeće godine.
Vidimo se sljedeći mjesec.
Tekst, fotografije: PR
