Novinarka poznatih dnevnih britanskih novina The Guardian, koja izlaze i u online izdanju, Marija Novaković je tri tjedna provela u Hrvatskoj i proputovala ju ‘uzduž i poprijeko’, ili kako se popularnije kaže – road trip po Hrvatskoj.
Svoje iskustvo i putovanje po lijepoj našoj je napisala u članku, koji na originalnom jeziku možete pročitati ovdje, prenosimo uhrvatskom u cijelosti.
Nakon što su se provozali kroz Francusku, Njemačku, Austriju, Italiju i Sloveniju stigli su u Hrvatsku:
”Umjesto bombardiranja autocesta za maratonske dionice, ideja je bila vidjeti nove stvari na putu, kao što su velika jezera u Njemačkoj i renesansni grad u Italiji
Koliko daleko biste otišli – i koliko bi vam trebalo – da izbjegnete letenje i potpuno prihvatite ideju sporog putovanja? U mom slučaju, to je bilo 3167 milja tijekom tri tjedna. Skoro desetljeće sam imala želju putovati Hrvatskom i od putovanja dobiti onoliko koliko i samo odredište. Umjesto bombardiranja autoceste zbog maratonskih dionica, ideja je bila usporiti i vidjeti nove stvari….
….Naša talijanska međuigra bila je tako divna da mi je bilo gotovo žao projuriti kroz Sloveniju i konačno u Hrvatsku. Cilj mi je bio lički kraj mojih roditelja, na zapadu zemlje, iznad Zadra… Namjera mi je ovoga puta bila istražiti zapadnu polovinu Like, gdje turizam ima više uporišta.
U ličkom krškom planinskom krajoliku šuma, rijeka i jezera lako je pronaći bukoličku rupu. Internet me je doveo do drvene vikendice izvan sela Perušića. Nazvana IV-AN po svom genijalnom vlasniku iz obližnjeg Gospića, vikendica je bila okružena šumom, a ispred obradivog zemljišta. Jedini zvukovi bili su pjev ptica, cvrčci i, kad dođe večer, cvrčanje mesa na roštilju. Moja nova opsesija, aplikacija Merlin Bird ID, uhvatila je zov oraha, slavuja, sova i svračaka.
Uličica iza vodila je do pećinskog parka Grabovača, čija je špilja Samograd bila na mojoj listi nezaobilaznih mjesta. Nažalost, oporavljala sam se od ozljede koljena i nisam se mogla uhvatiti u koštac sa skliskim stepenicama. Isto vrijedi i za ostale aktivnosti koje Liku pretvaraju u ogromno pustolovno igralište – rafting i kajak na rijekama Gackoj i Lici te jezeru Krušćica, brdski biciklizam, vožnja quadova pa čak i obično planinarenje. Ali Lika ima i druge trikove u rukavu.
Jedan od najzanimljivijih je u selu Kuterevo, udaljenom oko 45 minuta vožnje od naše vikendice. Utočište za medvjede od 2002. godine brine o smeđim medvjedima siročadi čije su majke ubijene ili spašeni iz ilegalnih zooloških vrtova, a svi su držani u prostranim nastambama. Ulaz je slobodan, ali redari volonteri rado primaju donacije. Kad je vruće, medvjedi se skrivaju u hladovini, ali ovog kišnog jutra svi su se šetali. Najdirljiviji je bio Bruno, koji je 2019. stigao iz ilegalnog zoološkog vrta, a još uvijek nije izgubio naviku hodanja naprijed-natrag u zatočeništvu.
Osim Plitvica, Lika je poznata po rodnom mjestu izumitelja Nikole Tesle, čije je selo Smiljan iznjedrilo mini-industriju. U Memorijalnom centru Nikola Tesla ne morate biti zaljubljenik u znanost da biste uživali u demonstraciji Tesline zavojnice, filmu o životu izumitelja ili eksponatima u kući u kojoj je rođen – pokraj crkve iz 1765. godine u kojoj je Teslin otac živio bio župnik.
Smiljan je udaljen svega tri milje od ličkog županijskog sjedišta Gospića i Muzeja Like koji se nalazi u atraktivnoj zgradi iz 18. stoljeća. Među srednjovjekovnim artefaktima i habsburškim namještajem nalazi se zaista dobra umjetnička galerija s izložbom fotografija s početka 20. stoljeća. Te su me fotografije očarale: moj djed po ocu bio je kratko šef gospićke željezničke postaje, sve do svoje prerane smrti 1933. godine, i to mi je omogućilo da zavirim u njegov svijet.
Drugi veći grad zapadne Like je Otočac, u dolini Gacke, središte većine aktivnosti na otvorenom u tom području. Rijeka Gacka najvećim je dijelom pod zemljom, ali ono što se može vidjeti u ovoj prostranoj dolini je spokojno lijepo, zasjenjeno drvećem i puno potočne pastrve. Ako već nisam mogla voziti kajak, barem sam mogla pronaći restoran uz rijeku – Bistro Ribić i Bumerang bili su posebno dobri – a gostili smo se s dvije cijele pastrve na žaru za 12 eura.
Dva od tri glavna izvora koji se ulijevaju u Gacku udaljeni su samo nekoliko milja, oba čudesna mala vodena svijeta. Na Majerovu Vrilu stare obnovljene mlinice (jedna još melje brašno) tvore most preko malih brzaka; iza njih bistra voda ležala je mirna i plava, s trskom i ljiljanima koji su dodavali zelene dodire koji su odgovarali šumovitim brežuljcima iza njih. Pregršt drvenih kuća gleda na ovo idilično mjesto i zavidio sam njihovim stanarima na terasama uz obalu. Slično je bilo i na Tonkovićevom Vrilu, gdje je još više ove pjenušave vode žuborilo ispod drvenih mostova.
U regiji koja još uvijek pokazuje tragove rata i nastavlja gubiti mlade zbog iseljavanja, bilo je ugodno vidjeti planinare, bicikliste, ribolovce i kajakaše kako uživaju u ovom golemom krajoliku. A jedan mladić bio je tu da održava duh Like, doslovno. Trendu odlaska sa sela suprotstavlja se 31-godišnji Ivan Vlainić, koji se preselio iz Zagreba i postao peta generacija koja vodi obiteljsku rakiju Stilanova Lika.
“Više je mladih ljudi poput mene shvatilo da se ovdje može živjeti”, rekao mi je tijekom degustacije njegovih glatkih rakija u obnovljenoj obiteljskoj kući kod Perušića.
Ubrzo, međutim, napuštamo Liku da vijugamo istarskom obalom natrag prema Italiji i u zadnji tren odlučujemo posjetiti Veneciju. Te nas je noći naš jednostavni hotel s jednom zvjezdicom na talijanskom jezeru Iseo zadivio pogledom s pet zvjezdica na zalazak sunca na Monte Isoli. Nekoliko dana u francuskim Alpama i zadnja noć u Burgundiji zaokružili su naše putovanje. Mozak mi je bio zbrka jezika, telefon pretrpan fotografijama. Bilo je to sporo putovanje u svom najvećem užitku i vrijedno čekanja.”
Izvor: The Guardian/ Mary Novakovich
Foto: Instagram/ @darko_kesnjer / @justwannatravelxoxo/ @amo_cha_
