Razgovarali smo s Nikolom (@brziputopis), poznatim travel blogerom koji nam je otkrio kako je iznenada završio na šestodnevnoj avanturi po Dolomitima, zašto ne treba slijepo vjerovati fotografijama s Instagrama i kako izgleda kada na putovanjima spojiš talijansku pizzu i austrijski gulaš.
Nikola, evo tebe malo u Hrvatskoj, dok nisi spakirao kofere, ulovili smo priliku da te ugostimo u Travel priči, za one koji te ne poznaju -predstavi nam se.
Imam 27 godina, kreator sam sadržaja i autor bloga Brzi putopis. Pod istim nazivom (@brziputopis) ljudi me najviše prepoznaju na društvenim mrežama. Bavim se travel bloggingom i travel influencingom, a kroz svoje profile i blog dijelim iskustva s putovanja, vodiče, detaljne savjete za destinacije, troškovnike i sve ostale informacije koje nekome mogu biti korisne kada planira svoje putovanje.
Ideja Brzi putopisa je zapravo da ljudima neku destinaciju približim na način da im sve potrebne informacije budu na jednom mjestu. Ako, primjerice, netko planira putovanje na neku destinaciju, kod mene može pronaći što posjetiti, gdje otići, što očekivati, koliko putovanje košta i sve one praktične informacije koje mu mogu pomoći da sam organizira svoje putovanje. Na blogu trenutno imam više od 150 članaka, a kroz dosadašnja putovanja posjetio sam skoro 40 država, kao i velik broj različitih mjesta.
Najviše su mi zanimljiva putovanja koja možemo realizirati bez puno godišnjeg odmora, pa su tako veliki dio mog sadržaja city breakovi, vikend putovanja, jednodnevni izleti i bliže destinacije, iako volim otputovati i puno dalje kada se za to pruži prilika. Ono po čemu se moj profil možda ipak najviše ističe jest to što često putujem sa svojom bakom, koja mi je ujedno i najdraža suputnica. Baka ima 78 godina i zajedno smo već prošli kroz stvarno puno putovanja.
Porijeklom sam Mađar, živim u Zagrebu, a završio sam Filozofski fakultet, gdje sam diplomirao polonistiku i hungarologiju. Inače sam stalno u pokretu i putovanja su mi stvarno velika strast. Mislim da bi moj najveći fun fact bio upravo to da se gotovo nikad ne umorim i uvijek imam energije za neku novu avanturu. Tako je bilo i na ovom putovanju u Dolomite, koje je za mene bilo potpuno spontano i ujedno jedno novo iskustvo.
Pratimo te na Instagramu i zapelo nam je za oko tvoje zadnje putovanje na Dolomite. Reci nam, kako je pala odluka da tamo otputuješ?
Odluka da odem u Dolomite pala je praktički u zadnji čas i potpuno spontano. Nedavno sam se vratio iz Južne Koreje, gdje sam proveo tri tjedna, a u jednoj od grupa u kojoj sam s ekipom koja voli planinarenje i outdoor avanture netko je poslao video iz Dolomita. Moj prvi odgovor bio je: „Kad idemo?”
Na to su mi odgovorili: „Nikola, ti si rekao da ne možeš ići.” Ja sam doslovno stao i počeo se pitati – kada sam ja rekao da ne mogu ići? Je li moguće da sam stvarno odbio putovanje? Počeo sam tražiti poruke, nisam ih mogao pronaći pa sam se na kraju javio organizatorici i pitao kada smo se mi to dogovorili i postoji li neka druga grupa za Dolomite u kojoj ja očito nisam.
Na kraju se ispostavilo da sam još u ožujku rekao da, nažalost, ne mogu ići. Tada sam već znao da ću tri tjedna provesti u Južnoj Koreji, a Dolomiti su bili planirani svega tjedan dana nakon mog povratka. Budući da sam tada još bio zaposlen i nisam si mogao priuštiti da odmah nakon toga ponovno uzmem slobodno, putovanje sam odbio.
U međuvremenu, moj radni odnos je prestao, a od 1. rujna isključivo se bavim svojim putovanjima i radim kroz vlastiti obrt. Tako sam im se javio i rekao: „Ej, imam jednu informaciju – više nisam u radnom odnosu i mogu ići s vama.” Srećom, imali su rezervirana dva apartmana kapaciteta osam osoba, a njih je u tom trenutku bilo sedam. Iz smještaja su potvrdili da može doći i osma osoba uz nadoplatu, ja sam nadoplatu platio i par dana kasnije krenuo u Dolomite.
To mi je zapravo bilo posebno zanimljivo jer sam prvi put otkad se bavim putovanjima, a i puno prije toga, otišao negdje po principu „kofer na gotovo”. Inače sam ja taj koji sve istražuje, planira i organizira, a ovoga puta je netko drugi napravio cijelu rutu. Znao sam da je plan odličan jer je organizatorica vrlo iskusna planinarka i stvarno dobro poznaje takva putovanja, ali sam istovremeno znao da ovo neće biti klasični obilazak najpopularnijih Instagram lokacija Dolomita. Čekalo me puno planinarenja i jedno potpuno drugačije iskustvo.
Zato sam u samo par dana morao nabaviti gotovo kompletnu planinarsku opremu, od gojzerica, čarapa i hlača do majica, kabanice i ruksaka. Do tada sam na razne izlete u prirodu uglavnom išao u običnim tenisicama, ali Dolomiti ipak nisu baš mjesto za takav pristup.
Dodatno mi je odgovaralo i to što je organizatorica već bila u jednom dijelu Dolomita pa je dobro znala što radi. Budući da su Dolomiti ogromno područje podijeljeno na nekoliko regija, znao sam otprilike kamo idem, ali zapravo nisam znao koliko će mi cijelo iskustvo biti drugačije od onoga što sam do tada zamišljao pod putovanjem u Dolomite.
Ma nismo uopće ni pomislili da ćeš propustiti priliku za putovanje! Kako si putovao tamo i koliko si bio?
U Dolomitima sam proveo ukupno šest dana, od nedjelje do subote. Putovali smo kombijem, što se na kraju pokazalo kao najjednostavnija i najpraktičnija opcija. Srećom, jedan od putnika u grupi imao je kombi pa smo se bez puno kompliciranja mogli organizirati i putovati svi zajedno. Bilo nas je osmero, a osim što nam je kombi olakšao kretanje između različitih lokacija, na kraju je ispao i financijski povoljnija opcija od putovanja automobilima.
Sad nas zanima što si sve posjetio?
U tih šest dana posjetio sam ukupno devet mjesta: dva gradića, tri jezera i nekoliko stvarno impresivnih prirodnih lokacija. Bili smo na Secedi, prošli kroz klanac Rastenbachklamm, posjetili Lago di Caldaro, Bolzano, Sassolungo, panoramsku stazu Santa Maddalena, Ortisei, Lago di Carezza i na kraju Lago di Braies.
Iako smo svaki dan imali neku rutu, meni je možda najzanimljivije bilo upravo to što sam shvatio koliko se u Dolomitima zapravo može doživjeti u jednom danu. Planirali smo, primjerice, kratku šetnju oko Lago di Carezza, koja je duga tek nekoliko kilometara, a na kraju smo taj dan napravili čak 12 kilometara. Na Sassolungu smo imali najzahtjevniji dan – hodali smo oko 17 kilometara i gotovo šest i pol sati. Općenito smo svaki dan prelazili između 10 i 15 kilometara.
Jedan od meni najdražih trenutaka bio je Lago di Caldaro. Dok je ostatak ekipe sjedio na kavi, ja sam odlučio iznajmiti pedalinu i okupati se. Temperatura jezera bila je oko 25 stupnjeva i stvarno sam htio iskoristiti priliku za potpuno iskustvo, a ne samo doći, pogledati jezero i otići dalje.
Posebno mi je draga bila i panoramska staza Santa Maddalena, a jako me iznenadio i Ortisei. Zapravo ga uopće nismo planirali posjetiti. Kada smo se vraćali s Lago di Carezza, slučajno smo krivo skrenuli prema Bolzanu i shvatili da ćemo tek za dvadesetak kilometara moći izaći s autoceste i vratiti se. Ekipa mi je tada rekla: „Nikola, brzinski nam nađi nešto.” Počeo sam tražiti što bismo mogli usput posjetiti i pronašao Ortisei. Na kraju nam je taj spontani zaokret bio jedan od highlighta cijelog putovanja.
Lago di Braies također nije bio u prvotnom planu. Prema Hrvatskoj smo se vraćali preko Austrije i Slovenije (za razliku od dolaska kada smo išli preko Slovenije direktno u Italiju), pa smo odlučili iskoristiti tu rutu i ubaciti ga. I tu sam zapravo dobio jednu zanimljivu lekciju o društvenim mrežama. Lago di Braies je jedno od najpopularnijih mjesta u Dolomitima i od njega sam, upravo zbog svega što sam vidio na Instagramu, očekivao da će me doslovno ostaviti bez riječi. Međutim, kada smo stigli, bilo je oblačno, vodostaj je bio nešto niži, a jezero na prvi pogled nije izgledalo ni približno onako tirkizno i spektakularno kao na fotografijama koje sam prije gledao.
Ipak, odlučili smo napraviti cijeli krug oko jezera, koji je dug otprilike četiri kilometra, i tek tada sam zapravo dobio pravi doživljaj Lago di Braiesa. Kasnije je izašlo sunce, voda je na pojedinim dijelovima postala prekrasno tirkizna, a posebno mi je lijep bio drugi kraj jezera. Većina turista zadržava se odmah na početku, gdje su i čamci te najpoznatiji prizori za fotografiranje. Najam čamca za dvije osobe za 45 minuta koštao je 55 eura, a cijeli posjet je dosta logistički zahtjevan jer u sezoni postoje posebna pravila za dolazak i parkiranje. Mi smo, budući da ga nismo planirali, večer prije uspjeli rezervirati mjesto na najudaljenijem parkingu, koji nas je koštao 44 eura.
Zato uvijek govorim da ne treba slijepo vjerovati onome što vidimo na društvenim mrežama. Ja na svojim profilima pokušavam pokazati realnu sliku putovanja, bez filtera i uljepšavanja. Ako je oblačno, onda je oblačno. Ne mora svaka destinacija izgledati kao savršena fotografija s Instagrama da bi bila vrijedna posjeta. Meni se, iskreno, Lago di Braies nije toliko svidio koliko sam očekivao, ali drago mi je da sam ga obišao jer sam tek nakon cijelog kruga shvatio koliko je zapravo lijep.
A ono što me u Dolomitima posebno oduševilo bila je priroda koja je doslovno svuda oko tebe. Svaki dan susretali smo krave, čiji se zvonci čuju gotovo cijelo vrijeme, ali vidjeli smo i alpake na Secedi, divlje konje na Sassolungu, ovce, telad, pa čak i paunove. Na Sassolungu mi je posebno ostao u sjećanju ostatak ledenjaka koji smo vidjeli usput, kao i one karakteristične male žičare, tzv. „lijes žičare”, u kojima se voze po dvije osobe.
A što se tiče viralnih mjesta, nismo otišli na poznati „hike za krafne” na Friedrich August stazi. Riječ je o tradicionalnim Krapfenima, punjenim krafnama koje se u tamošnjem planinarskom domu poslužuju ujutro i koje su posljednjih godina postale pravi hit na društvenim mrežama. Mi smo taj dan već imali dosta kilometara pred sobom, a krafne su praktički odmah na početku rute pa nismo htjeli gubiti vrijeme čekajući u gužvi.
Što se jelo i pilo? Imaju li neka tradicionalna jela i pića?
Naravno, s obzirom na to da smo bili u Italiji, pizza i gelato bili su neizostavni. No, ono što mi je bilo posebno zanimljivo jest da smo se nalazili u Južnom Tirolu, odnosno jugozapadnom dijelu Dolomita, gdje se talijanska i austrijska kultura toliko isprepliću da se to jako dobro vidi i u gastronomiji.
Tako sam, osim pizze i gelata, jeo dosta gulaša, a meni je bilo posebno simpatično to što sam uz gulaš bez problema naručio Aperol, a od deserata tiramisu i štrudlu od jabuka. Nekako se na tanjuru i u čaši spojilo ono najbolje od talijanskog i austrijskog utjecaja, a gastronomija je bila baš kao i cijela regija – kombinacija dviju kultura.
Iako smo povremeno jeli u planinarskim domovima, to nam nije bio prioritet. Naš cilj bio je što više hodati i odraditi cijele planirane rute, a ručak u planinarskom domu često bi nam uzeo i do dva sata. Osim toga, gondole se u pravilu zatvaraju oko 17 sati pa nismo htjeli riskirati da zbog dugog ručka ne stignemo završiti ono što smo taj dan planirali. Neki planinarski domovi imaju i svojevrsnu pauzu između ručka i večere, jer se nakon ručka pripremaju za goste koji tamo ostaju prespavati.
S druge strane, restorani u manjim mjestima također često imaju takav ritam rada, odnosno pauzu između ručka i večere. Zato smo večere uglavnom planirali unaprijed, a apsolutni gastronomski highlight bio mi je restoran Ristorante Europa u Val Gardeni, gdje smo otišli nakon spuštanja sa Sassolunga.
Tamo sam probao juhu od južnotirolskog sijena (Südtiroler Speck-Kremsuppe in Bauernbrot), odnosno kremastu juhu posluženu u domaćem kruhu. Zvuči možda neobično, ali bila je stvarno odlična. Uz to sam uzeo i špecle s raguom od jelena s umakom od brusnice i upravo mi je to bilo jedno od najboljih jela cijelog putovanja. Nakon cijelog dana planinarenja, sjesti i pojesti takav obrok bio je stvarno savršen završetak dana.
Koji ti je highlight putovanja?
Definitivno mi je najveći highlight putovanja bilo kupanje u Lago di Caldaro. Dok je ekipa sjedila u kafiću, pila kavu i odmarala, ja sam odlučio iznajmiti pedalinu. Iskreno, uopće se nisam planirao kupati i nisam imao kupaći, ali onda sam si rekao: ako se okupaš u običnim gaćama, one na kraju postanu kupaći. A ako nemaš ručnik, tu je sunce kao prirodni ručnik. Tako da sam završio u jezeru, koje je imalo ugodnih 25 stupnjeva, i upravo će mi taj trenutak vjerojatno ostati u najboljem sjećanju s cijelog putovanja.
Jako mi je drag i Ortisei, koji uopće nije bio u našem planu, nego smo do njega došli sasvim slučajno jer smo krivo skrenuli s rute. Na kraju se upravo taj neplanirani zaokret pokazao kao jedno od najljepših iznenađenja putovanja.
Ali ono što mi je možda još više ostalo u glavi nisu ni konkretne lokacije, nego trenuci koje sam doživio usput. Svaki dan bismo napravili pauzu negdje na obronku planine, sjeo bih, pogledao oko sebe i samo pokušavao upiti taj prizor. Trava je nevjerojatno zelena, nebo potpuno plavo, oko tebe visoke stijene i planine, a u daljini životinje. Sve izgleda gotovo nestvarno.
Najbolji opis mi je da sam imao osjećaj kao da gledam ulje na platnu. Čak su mi i fotografije koje sam napravio izgledale kao da me je netko izrezao iz stvarnog svijeta i zalijepio na green screen, a ne kao da sam stvarno bio tamo. I upravo taj osjećaj da se ono što vidiš uživo zapravo ne čini stvarnim jest ono što ću najviše pamtiti iz Dolomita. I naravno – najdraže mi kravice.
Planiraš li opet neke planine posjetiti?
Definitivno planiram posjetiti još planina, a u Dolomite se sigurno želim vratiti. Ovaj put nisam obišao neke od najpoznatijih lokacija, prije svega Lago di Sorapis i Tre Cime, a s obzirom na to koliko je cijela regija velika i koliko toga još ima za vidjeti, mislim da će biti razloga za povratak.
Već u listopadu s prijateljima planiram otići u planine u okolici Kranjske Gore, a onda s istom (odnosno dijelom iste) ekipom s kojom sam bio u Dolomitima planiramo i jednu puno ozbiljniju planinarsku avanturu. Plan je da u 11 dana prijeđemo oko 170 kilometara, svaki dan mijenjamo planinarski dom i praktički cijelo vrijeme budemo na stazi.
Destinaciju još ne mogu otkriti, ali ako vas zanima gdje ćemo završiti i kako će izgledati ta avantura, morat ćete pratiti Brzi putopis.
Dragu Nikola, hvala ti na razgovoru i odličnim preporukama! Uvijek si nam drag gost.
Fotografije ustupio sugovornik.
