Jesen je idealno doba za kauč, čaj ili kavu i neki dobar naslov. Na Stilueti često donosimo preporuke novih naslova ili onih koji su i nas oduševili, a danas donosimo jedan intervju s domaćom autoricom koja je napisala roman sa snažnim naslovom ,,U koži krokodila” i nešto dubljom temom. Upoznajte Majdu Tometić, urednicu i spisateljicu, koja je nedavno predstavila svoj novi roman. Malo smo pričali o inspiraciji, procesu pisanja te porukom iza novog romana, i naravno planovima za dalje!
Draga Majda, dobro nam došli. Za one koji prvi put čuju za vas, predstavite nam se.
Hvala na dobrodošlici. Ja sam Majda, urednica i spisateljica. Po struci sam profesorica hrvatskoga jezika i bavim se jezikom – uređujem i lektoriram rukopise, organiziram tzv. Jezične učionice, pišem Jezični doručak. Uvijek nastojim osvijestiti korisnicima, govornicima jezika gdje i zašto griješe da bih potaknula kritički odnos prema upotrebi jezika, pogotovo u poslovne svrhe. Danas se zaista puno griješi, a upotreba alata umjetne inteligencije tome ne pomaže, nego naprotiv, odmaže. Volim istraživati jezik i volim potaknuti promišljanje o pojavnostima jezika. Dakle, s jedne strane je jezik, a s druge moje pisanje. Iako je to, naravno, isprepleteno i povezano. Jedno bez drugoga ne ide.
Spomenuli ste da od kako znate za sebe da pišete… Kada ste prepoznali da je to pisanje više od igre?
Da, ja sam od onih koja je već kao malena djevojčica, umjesto da trči po parku, sjedila na klupi, čitala i pisala. Ne znam je li ljubav prema čitanju potaknula ljubav prema pisanju ili je obrnuto. Danas sam svjesna svog spisateljskog talenta i tu stvaralačku kreativnost više ne spremam u ladice. Pišem romane, priče, pjesme, osvrte, recenzije i stalno istražujem kako nešto mogu napisati iz svoga kuta. Trenutak kada sam osvijestila da kad riječima oblikujem svoje misli, kad ih strukturiram, pronađem im mjesto i stavim ih u neki prostor i diskurs nastaje pisani trag koji je vrijedan čitanja rađao se neko vrijeme. Ali ne predugo. Jednog sam dana jednostavno rekla sebi – sad se više ne igraš, sad pišeš za svoje čitatelje. Moj je prvi roman „Podstanarke“ odmah prepoznat i to mi je, naravno, dalo daljnji poticaj za stvaralaštvo. Za strukturirano pisanje, rekla bih.
Nedavno ste predstavili “U koži krokodila”, o čemu je riječ u romanu?
Roman „U koži krokodila“ istražuje društvenu stigmu, propituje kako se obitelj i društvo u različitim vremenskim prostorima odnose prema osobama koje svoju kožu doživljavaju kao tuđu. Ideja za roman nastala je jednoga jutra kad sam se, ni sama ne znam zašto, sjetila Šimunovićeve Srne iz pripovijetke „Duga“ koja je željela protrčati ispod duge i postati dječak. Iako je to parafrazirana legenda, ja sam pomislila – zašto je željela postati dječak? Što bi s njom bilo da se njezina želja ostvarila? Ta je ideja brzo izrasla u ideju za roman, počela sam istraživati tematiku vezanu za osobe koje osjećaju da žive u koži pogrešnoga spola i napisala roman koji, prvenstveno, istražuje osjećaje, odnose i sudbine onih koje svi smatraju „drukčijima“. „U koži krokodila“ nije priča o transspolnosti, to je priča o boli, tuzi i emocionalnim previranjima i težinama.
Obje junakinje osjećaju da su “u krivoj koži”. Koliko je to osjećaj s kojim se, po vašem mišljenju, može poistovjetiti suvremena žena — ili suvremeni čovjek?
Suvremenost se ogleda u univerzalnoj boli koju sam opisala. Srna i Klara, glavni likovi u romanu, su mlade djevojke i pratimo njihov život od trenutka rađanja spoznaje da su drukčije od onoga što vide oko sebe do razvoja njihove određene svjesnosti. One se same teško nose s tom spoznajom, ali čak je i njihova spoznaja različita jer žive u različitim povijesnim vremenima. Njihovi su životi prepuni nerazumijevanja i okoline i njih samih prema sebi, svađa, odbijanja, teških riječi, lomova, boli… i ja uvijek kažem – te mlade djevojke mogle su biti drukčije od drugih i na neki drugi način. Mogle su npr. ući u odnos s nasilnikom ili otkriti da boluju od neke bolesti ili se boriti s bullyngom ili biti pripadnice neke „druge“ vjeroispovijesti… sve su to suvremene i aktualne teme i sve bi dovele do iste priče. I da sam izabrala neku drugu „drukčijost“ od ostalih, opet bi to bila priča o društvenoj stigmi u suvremenom društvu koja dovodi do socijalnog isključivanja, ismijavanja, izbjegavanja i diskriminacije. Poruka moga romana je univerzalna i upućena je svima nama – ako gajimo nesvjesnost i isključivost, što radimo našim mladim ljudima? Ajmo biti više ljudi ljudima! Ja sam izabrala temu o kojoj se ne piše, barem ne dovoljno, no u temelju – to je priča o boli sazrijevanja.
Naslov “koža krokodila” – što ona znači? Je li ona više zaštita, oklop, ili teret?
I jedno i drugo. Junakinje se skrivaju ispod kože krokodila koja ih štiti od svih vanjskih utjecaja, ali im je istodobno i jako teška, čelična, osjećaju je kao oklop. Ne mogu disati ispod nje. One bi željele, svaka za sebe, drukčije osjećati tu svoju kožu, ali ni vrijeme ni prostor ni društvo ne odnose se prema toj koži na isti način. Oklop ih i guši i štiti. I obje bi, u nekim trenutcima svoga odrastanja, željele imati meku, njegovanu kožu, a ne ovu koja ih ranjava.
Kako je izgledao vaš proces pisanja?
Roman „U koži krokodila“ napisala sam jako brzo, doslovno sam sjela pa istraživala pa pisala pa malo oblikovala. Trebalo mi je mjesec dana i danas, kad se na to osvrnem, i samoj mi se čini nevjerojatnim. Ali imala sam jasnu sliku koje podteme želim obraditi, kakvi su ti moji likovi i koji su odnosi koji ih najviše određuju pa je to išlo „kao po špagici“. Ja pišem lagano, u mom procesu pisanja nema puno skiciranja i revidiranja, slijedim svoj stvaralački put i slušam sebe. S prvim romanom „Podstanarke“ stvorila sam prepoznatljiv diskurs i ostajem „u tome“, pišem svojim stilom i uplićem intertekstualnost jer je to ono što volim i što mi daje određeni smjer i ideju. Roman „U koži krokodila“ bio je polufinalist prošlogodišnjeg V.B.Z.-ovog natječaja za najbolji neobjavljeni rukopis i to mi je bilo točka na i. Tada sam znala da što prije treba ugledati svjetlo dana jer su ga razumjeli i prepoznali oni koji su, prema mom mišljenju, mjerodavni za kvalitetu nekog rukopisa.
Koliko je bilo izazovno emocionalno “ušuljati se” u njihove kože, pogotovo s obzirom na njihovu bol i tjeskobu?
Moji likovi su sasvim svoji, izmišljeni su, nemaju nikakve dodirne točke ni sa kim koga poznajem ili sam poznavala pa mi to možda daje određenu snagu da ih ne moram emocionalno nositi. Ušuljati se ispod kože drugih i drukčijih, naravno, nije jednostavno, ali opisivanje njihove boli i tjeskobe i pripovijedanje o onome što se njima događa meni je univerzalno. Bol je bol i pitanje je samo kako ćeš je kao spisatelj predočiti. Jednako je s tugom, tjeskobom, tim lomovima u odnosima koji su svakodnevica ovih likova. No, to su samo likovi, oni žive u romanu.
Nije mi toliko izazovno stvarati te likove, koliko kasnije čitati kako to zvuči kad sve stavim na papir. Njihovi doživljaji su potresni i bol i tjeskoba koju nose stalno je prisutna, iako, naravno, ima i vedrih i mirnih trenutaka. To jest emocionalno zahtjevno, no u meni jači emocionalni dojam stvara ono što nastane na kraju, nakon čitanja.
Jeste li već dobili reakcije čitatelja?
Da, reakcije su, kao i nakon romana „Podstanarke“ redom pozitivne i snažne. Moji čitatelji prepoznaju moj diskurs i razumiju da istražujem pukotine u društvu. Razumiju i da ću im temu „servirati“ na sebi svojstven stvaralački način i da ću ih natjerati na promišljanje i propitkivanje nekih osobnih stavova i/ili gledišta. Znaju i da će ih dočekati nešto s čime ne računaju, u „Podstanarkama“ je to završetak romana, a u „U koži krokodila“ je emocija koja se probudi čitanjem. Gotovo svaki čitatelj javlja mi kako takvu svoju reakciju nije očekivao. Unatoč tome što smo, tako kažu, otvoreno moderno društvo, ljudima je teško čitati o ovakvim temama koje nisu ni vedre ni vesele i kad pročitaju da roman obrađuje temu transseksualnosti, često odustaju. A ja ću opet naglasiti – to nije osnovna tema romana, osnovno je pitanje možemo li više biti ljudi ljudima? Ja ne zauzimam stavove i ništa ne propagiram, ja sam „samo“ napisala roman koji propituje društvenu stigmu. Već to je dovoljno za smanjivanje kruga čitatelja. Ali ja ne odustajem, želim da se o „rubnim“ temama otvoreno piše. Naposljetku, u temelju svega je ljubav. U ovom romanu istraživala sam gdje se ta ljubav slama. Mislim da roman „U koži krokodila“ tek treba prodrmati čitatelje i da će, kao i „Podstanarke“, to napraviti svojom kvalitetom.
Što trenutno pišete ili planirate – nastavljate li istraživati slične teme ili idete u potpuno drugom smjeru?
Uz neke kratke priče, pjesme, svoje Deserte od riječi koje pišem kao newsletter, pišem i treći roman. I za temu ovoga romana puno istražujem, no i dalje pišem o međuljudskim odnosima i situacijama, okidačima, uvidima koji ih određuju. Tema je, naravno, iznenađenje. Razlika je što ovoga puta postoje i ženski i muški likovi, odnosno razrađeni muški likovi, neće biti samo plošni kao npr. Benjamin u „Podstanarkama“, a i ne pišem fragmentarno. Poveznice su ovoga puta mjesta u vremenu. I neočekivani obrati, naravno.
Draga Majda, hvala vam što pišete o ovakvim temama, jedva čekamo vaše naslove uzeti u ruke i pročitati ih ove jeseni, a i veselimo se novim naslovima!
Fotografije ustupila sugovornica.
