Jedna tema o kojoj, na žalost ne pišemo prečesto, a važna je, i vjerujemo da će mnogima biti od pomoći. U ovom intervjuu upoznajemo Brunu Bajić – filmsku redateljicu, spisateljicu i majku četverogodišnjeg dječaka, koja kroz svoje stvaralaštvo istražuje teme roditeljstva, osobnog razvoja i autentičnosti. Bruna, autorica triju knjiga, ovom prilikom govori o svojoj najnovijoj – Kako je mama tražila istinu – putovanje kroz prve 3, nastaloj iz osobnog iskustva majčinstva i unutarnjih transformacija.
Predstavite nam se!
Moje ime je Bruna Bajić i formalno sam filmska redateljica i spisateljica, magistra filma, medijske umjetnosti i animacije, autorica više filmova od kojih je najpoznatiji dokumentarni film o Maksimu Mrvici i Modri kavez, te nadolazeći u svibnju ”Zaustavi me ako možeš”.
Autorica sam 3 knjige, a o trećoj ”Kako je mama tražila istinu- putovanje kroz prve 3” ćemo danas razgovarati.
Potaknuta željom da budem intuitivni, ali i educirani roditelj, mama koja zna biti i dobro i dobra, upisala sam pri istom ITP centru i školu za Osobni razvoj u Centru osobnog razvoja i školi integralne tjelesne psihoterapije i trenutno sam na četvrtoj godini školovanja. Iako sam po struci magistra filma, medijske umjetnosti i animacije, svjesna sam da nerijetko majke nemaju izbor nastaviti dinamiku te profesije kada na svijet dođe dijete, pa me motivirala i želja da steknem svijest o sebi, djetetu, svjesnom roditeljstvu i možda jednog dana integriram te dvije profesije, kako bih mogla biti uz dijete, ali i nastaviti svoj rast. Trenutno sam na terapeutskoj edukaciji koja kreće nakon četiri godine školovanja kroz Rani razvoj i Osobni razvoj. Rani razvoj bih toplo preporučila svakoj majci.
Mama sam četverogodišnjem dječaku s kojim dijelim rođendan.
Motivira me ljubav, stvaranje, samorazvoj i rast, rast, rast. U svim smjerovima. Transformacija kroz život je moje mjesto vječne inspiracije.
Kako je za početak vas majčinstvo promijenilo? U jednom ranijem intervjuu koji sam imala mi je psihoterapeutkinja rekla da se u trudnoći zapravo mijenja cijeli identitet žene. Kako je to “palo” vama? A iz iskustva, kako pada drugim ženama?
Jako dobro to zvuči i mislim da sam nekako slično to sročila i sama u knjizi. Neshvaćeno je da mame nerijetko u istom trenutku žongliraju i svoje poslove, strasti, nesigurnosti, kućanstvo, obaveze, konstantne stimulacije, osobne nesigurnosti, kronični nedostatak vremena, umor.
Dijete je najdivniji dio priče.
Tu su hormoni, strahovi, perfekcionizam, a s druge strane veselje, ljubav i osjećaj ispunjenosti kakav nikada prije nisam osjetila. Nakon poroda i dolaska kući, sve mi je izgledalo kao san.
U trudnoći svi nekako obraćaju pažnju još na tebe, ali onda dođe dijete i odjednom ostaješ ti pred svime što Mama, koja želi biti tu, treba sadržavati. Pritom treba vrijeme da se čovjek sastavi, prije nego što se ponudi na pladnju, ali tog vremena nema. Toga vremena kronično nedostaje.
Nedostaje vrijeme, hrana, san. Sjećam se trčanja s kosom punom šampona kada bi 10 minuta nakon dva sata uspavljivanja Leni zaspao. Obično bi ušla u kadu, upalila tuš i jednim okom gledala u njega na kameri. Nikad ne bi počeo plakati prije šampona, ali redovito kad bi se moja kosa zapjenila nakon 15 sati trčanja za njim, začuo bi se plač iz sobe, a ja bih se sapunjave glave teleportirala do njega da ga umirim.
Nedostajalo je svega čega je prije bilo u izobilju. Neobično to nedostajanje drži nebitnim jedino ta OGROMNA ljubav. Ljubav koja uistinu meni nije mjerljiva ni s čim prije.
Rekla bih da na neki način dobiješ opet priliku da budeš dijete kroz igru, maženje, bliskost, a s druge strane priliku da odrasteš, upoznaš svoja ograničenja, svoje slabe i jake strane, da srušiš sve svoje komfor zone i preispitaš ih.
Iako je majčinstvo potpuno individualno i iskustvo majčinstva ovisi o cijelom spletu okolnosti, sklonosti, emocija, neizmjernom broju faktora, ono što sve više prepoznajem jest taj obrazac majki koje se osjećaju usamljeno u svojim izazovima i sretna sam što ovim projektom mogu uplivati u taj prostor s puno nježnosti, iskrenosti i razumijevanja.
Padaju li trudnice i majke danas pod utjecaj društvenih mreža gdje sve izgleda idealno – od majki, djece, kuće, posla, kuhinje, pa do putovanja i uživanja… ?
Podijelila bih s vama ovaj citat iz knjige koji govori o mom pogledu na pitanje:
”Kad sam ušla u ulogu života koji je donio život, znala sam da nisam jedina na ovom svijetu, ali ono što sam kroz iskustvo saznala jest kako postoji puno dimenzija žene i roditeljstva o kojima nitko ne priča, o kojima nije popularno pričati, štoviše, ako se i priča, smatra se neprimjerenima, jer svaka majka mora biti kao s Pampers reklame. To sam shvatila tek kada sam dobila svoje dijete i pokušala podijeliti svoje osjećaje s okolinom. Zid. Ali taj zid, ja sam zamijenila praznim papirom koji čuje i ono što ne izgovorim. Roditeljstvo, dakle, nije ono što nam je stvoreno kroz reklame, kampanje, holivudske priče i društvena očekivanja. To je jedno duboko individualno iskustvo u kojem se adaptacija kod svakoga odvija na autentičan način.”
Kako je lijepo netko napisao netko negdje, a ja sam upamtila, putovanje s djetetom samo je obavljanje istih stvari kao kod kuće samo na drugoj lokaciji. Iako ima neizmjerno puno ljepote, roditeljska dužnost i odgovornost ne prestaje neovisno o mjestu, neovisno o okolnostima. Roditelj je i dalje roditelj i posebno dok je dijete jako malo, čitav dan je obojen njihovim potrebama. Tako da rekla bih da je iluzija savršenstva do te granice danas isforsirana da je opasna i po autore i po one koji ih pokušavaju oponašati. Meni se sviđa ova naša ljudska lomljivost i snaga koju nalazimo u tome, tako da na neki način dajem sebi prostor da o tome govorim kroz sve što stvaram.
Ovim projektom, ja ne pričam priču da se svi s njom slože. Pričam priču da netko čuje moju priču i ispriča mi svoju. Pričam priču kako bismo se posjetili važnosti „dijaloga“ u kojem ako jedna osoba kaže „teško mi je“ druga osoba ne odgovara „meni nije, kako tebi je?“, već potencijalno nešto poput „čujem te i žao mi je. Uz tebe sam“. Nije bitno što je s našim iskustvom, bitno je da nas ima dovoljno da možemo čuti tuđe i iznijeti vlastito bez da se međusobno poništavaju.
Apsolutno je „reklama“ života pojela humanost i mislim da još jedna noga ljudskosti viri iz tih ralja i ja sam se odlučila baviti njome. Stvarno smatram da je divno iznijeti lijepo, ali plasirati to kao jedino što postoji, to je sakaćenje života. Zato ja dajem sebi pravo da osjećam, jer sam svjesna da bez tog dijela, ljudi i roboti nemaju previše razlike. Osjećaji su naše najveće blago unikatnosti i naša najveća slabost. Koristimo li ih za raspadanje ili za vlastitu autentičnost? Ovisi živimo li ih ili oni žive nas. Ako ne rastemo, venemo. I to je najbolja mjerna jedinica za smislenost vlastitog života.
Koliko često majke sebe ‘zapostave’, i to ne nužno u nekom fizičkom smislu već psihičkom i emocionalnom? Postoji i knjiga ‘Samo je mama koja je dobro dobra mama’. A sve češće čujem za roditeljski burnout…
‘’I iako znam da je tu u mom krilu samo neko kratko vrijeme, a onda ide dalje osvajati neke svoje životne priče, upijam ovaj trenutak dok je malen s velikom željom: želim mu biti vjetar u leđa.
Ne onim što ću činiti za njega, već onim kako ću se kao jedinka kroz njegovo odrastanje pobrinuti za sebe. Pobrinuti za to da ga držim onoliko čvrsto koliko je potrebno i da taj stisak popuštam postepeno, nježno i samosvjesno.
Od svega što je postalo dijelom mog života, on je s lakoćom postao djelom mog života. I nije to samo gramatička igra, taj ije/je trik koji ruši značenje i tvori novo.
To je baš osjećaj koji se ne može opisati. ‘’
Ovo je jedan mali ulomak koji mi baš zvuči kao odgovor na vaše pitanje. Mislim da je, ukoliko nema jako puno podrške i pomoći okoline, majka nužno u početcima roditeljstva ona koja dođe na popisu potreba zadnja. Zadnja jede ručak, zadnja se tušira, zadnja dobije priliku ozdraviti kada se razboli.
I kada su fizički odsutne, recimo poslom, žene i dalje planiraju vrijeme unaprijed, brinu, vode računa o puno elemenata u isto vrijeme i na neki način po putu je gotovo nužno odbaciti, zaboraviti, zanemariti neke dijelove sebe. Pri raspadanju obitelji nerijetko one ostaju te na koje padne čitava emocionalna briga za dijete i kompletna odgovornost roditeljstva.
Ne bih htjela generalizirati, ali obzirom da me ova tema jako dugo inspirira, mogla bih reći da se radi o jednom učestalom uzorku ponašanja pred tim plimama i osekama roditeljstva i obiteljskog života. Veliku ulogu igra kvaliteta partnerskog života- mi uistinu odabirom partnera uvelike postajemo manje ili više zaljubljeni u životne izazove kako vrijeme odmiče. Tako da je uistinu tu jako puno faktora, ali i dalje ako ih na tren zaboravimo – „mama koja je dobro“ uistinu su „tajna vrata“ koja je ponekad jako teško otvoriti i saznati što je to što je formula da majka zadrži osjećaj sebe, a da se opet u potpunosti da.
Ne možemo više ignorirati tu temu, jer svijet jednostavno nije isti. Mislim da promjena u strukturi novije generacije žena leži upravo u potisnutom strahu od svega što su njihove majke nosile na leđima, pa nesvjesno na kolektivnoj razini odlazimo u drugu krajnost- životne odabire koji su lišeni svake odgovornosti o tome da život prolazi i da mi imamo zadatak dati mu smisao duže od prvih 30 godina.
Sreća je neki ekvilibrij između zdravog osjećaja sebe (koji degradira u sebičnost u svojoj iskrivljenoj varijanti) i davanja (koje degradira u potpuni gubitak osjećaja za vlastite potrebe u iskrivljenoj varijanti).
Često puta čujem od mlađih djevojaka- ”ja nikad neću kao moja mama”. I onda nastavljaju niz – zapustiti se, zaboraviti na sebe zbog djece, dozvoliti da mi muškarac diktira život, biti financijski ovisna.
I naravno to je divno – ali nastaje iz otpora, ne iz želje, a to nije isto mjesto. Želja je mjesto ravnoteže, otpor je mjesto „odmicanja od“, a ne „približavanje ka“. To je ono kad netko zna što neće, ali nema pojma gdje bi sa onim što hoće. Tako da da, mislim da većinom majke posebno u ranom periodu moraju puno toga nositi na svojim leđima i onda je valjda najbezbolnije, da ne kažem nužno odbaciti svoje vlastite potrebe.
Mislim da danas imamo jako velike ekstreme između majki koje pokušavaju nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo i onih koje se potpuno podrede roditeljstvu i obiteljskim potrebama. Sredina je stvarno ključ, zadržati zdrav osjećaj za vlastite potrebe i moći prepoznati kada tijelo i duh ostaje bez resursa za životnost i radost žene kao majke.
Osobno, imala sam dojam da sam nestala s radara kada sam rodila dijete, pa sve do nedavno kada je navršio četiri godine. Većinu vremena sam nastojala ugurati ”sebe” u vrijeme kada on spava skupa s čišćenjem, kuhanjem, pranjem, slaganjem, ali čak i kada bi bila sama, misli su mi bile u budućnosti. Tu se dogodi taj burn out i nije nimalo ugodno mjesto. Mislim da će emocionalna usamljenost majki biti uistinu goruća tema ako želimo održati u ženama strast za reprodukcijom i da ćemo morati prestati ignorirati tu temu jer „ima i gorih stvari“. Nije potrebno da izgori grad, ako se može reagirati dok gori kuća. Ne treba čekati.
Što vas je sve potaknulo da napišete knjigu?
Čitavo vrijeme trudnoće, poroda, prvih godinu dana, u meni se događao pravi uragan. Ogromna sreća, zahvalnost, ispunjenost, a u isto vrijeme, uz bok tim emocijama toliko strahova i duboki osjećaj usamljenosti kroz neke za mene velike trenutke.
Knjiga počinje porodom, ali se flashbackovima vraća u vrijeme trudnoće, tako da pomalo mogu reći da sam izgubila osjećaj za vrijeme koliko je duboko transformativno bilo za mene ovo iskustvo. Mislim da je moj dječak Leni imao godinu i pol dana kada sam onih nekoliko sati noćnog sna odlučila zamijeniti pisanjem. Rođeni smo na isti dan, tako da sam svoj rođendan proslavila donoseći njega na svijet i dobila za taj rođendan nezamisliv dar.
Kada sam krenula pisati odlučila sam – pišem do 07. rujna 2023. zaključno s trećim rođendanom. Zato se knjiga i zove ”Kako je mama tražila istinu- putovanje kroz prve 3”.
Prve tri su velike, formativne, predverbalne godine i imaju ogromnu važnost za dječji razvoj na svim nivoima.
Svi ljudi doživljavaju stvari na drugačiji način i to je sasvim u redu, ali za moj pojam majčinstvo je događaj u životu žene koji izokrene sve prioritete i traži ogromnu adaptaciju, osobni rast i prisutnost kakva nikada prije u životu nije bila potrebna.
Nakon poroda i dolaska kući, sve mi je izgledalo kao san. Sve što sam do tada znala o sebi, životu, sve moje vještine, filmovi, knjige, putovanja, sve moje uloge, sve je palo u drugi plan. Pogledala sam ovom ulogom sebi u dušu i u oči na način na koji nisam nikada do sada.
Mislim da je moj osjećaj usamljenosti krenuo u rodilištu, a prsti dodirnuli nešto kasnije tipkovnicu da opišu to iskustvo. Ono što me potaklo jest svijest o tome koliko se malo o tome priča, koliko malo Majke dobivaju društvene viđenosti, tolerancije i poštovanja.
I ono što me potaklo jednako tako je i svijest o needuciranosti na temu ranog dječjeg razvoja i problematici koja iz toga proizlazi.
Što u vašoj knjizi možemo pročitati? Kome je sve namijenjena?
Knjiga prati period prije poroda, porod i prve 3 godine roditeljstva, kroz dnevnik, flashbackove, priče. Struktura joj je dinamična, jer mislim da je mozak većine majki opterećen svim životnim izazovima i da je takva dinamika idealna za mozak koji nije linearan u tom trenutku, već ga ima na sve strane.
Topla je, iskrena, suosjećajna, s elementima humora i introspekcije.
Nije ovo knjiga samo za majke, mislim da svaki partner koji je svjesno sa svojom partnericom može zaroniti u ovu temu i dobiti jednu novu dimenziju za sebe. Jako sam zahvalna na cijelom procesu i načinu na koji je knjiga prihvaćena i prigrljena.
Vratimo se na jednu vašu rečenicu a i naslov – zašto su prve tri godine najvažnije?
Prve tri godine su formativne godine djeteta i tada formira svoj ”energetski omotač”, osjećaj sigurnosti, pogled na svijet. U mozgu nastaje čak 100 milijardi živčanih stanica do navršene treće godine. O prenatalnom periodu bi se mogla odvojena knjiga napisati.
Kada sam se krenula tek educirati o ranom periodu, shvatila sam koliko mi sami sebe ne poznajemo u tom predverbalnom razdoblju u kojem se formira ogroman dio našeg mozga i formiraju prva uvjerenja koja nastavljamo potvrđivati kroz život. Prvo sam krenula upoznati sebe kroz tjelesno orijentiranu terapiju, kroz pisanje i edukacije. Iako me psihologija aktivno zanima već preko 20 godina, nikada nisam bila svjesna koliko je nemoguće upoznati ikoga, dok ne osjetiš duboko sam sebe. Shvatila sam koliko je sposobnost za duboki odnos uvjetovana našim najranijim danima.
Ima jako puno besplatnih videa koji govore o razvoju dječjeg mozga, periodima odrastanja i što im može olakšati put te stvoriti osjećaje i uvjerenja koje će nositi sa sobom cijeli život. Jasno, ne možemo utjecati na sve.
Tu je dubina one rečenice „naša djeca, nisu naša djeca”.
U prve tri godine roditelj je kao detektiv i mora ući u neki zaboravljeni svijet.
Istražiti što znače tantrumi i što je njihova tajna snaga, ako se zdravo zrcale i dozvole djeci uz granice i regulaciju. Istražiti što znači samoregulacija i odnos „sebe prema sebi“ kada se gubi tlo pod nogama i vama i djetetu. Istražiti što su to skokovi u razvoju, što je faza counterwilla i čemu služi prvo dječje „ne i neću“. Preispitati se čiji je to glas u nama koji očekuje od djeteta od dvije godine da kontrolira svoje emocije, kad ni mi nekada s 30 ili 40 nismo u stanju? Želimo li odgojiti dijete koje ima sebe i pomažemo mu da odraste u to ili dijete koje izgubi sebe, pa se traži narednih 80 godina? Što za dijete znači zrak, igra, priroda, naš osmijeh, zrcaljenje emocija i što su to zrcalni neuroni?
Što je baby self i zašto dijete najlakše ulazi u „dramu“ poslije dugog dan baš pred vlastitom majkom? Što je koregulacija i svjesnost, prisutnost, viđenost? Što je to crno bijeli emocionalni kontejner i kada te kako dijete postepeno izlazi iz tog „volim te – mrzim te“ svijeta? Kako pomoći djetetu da upozna nijanse emocija i naučiti ga da prepozna svoje emocije i zdravo isprazni taj naboj? Zašto će se dijete prije „odreći sebe“ nego roditelja, čak i kada roditelj ne postupa dobro? Što je to energetska komunikacija i zašto je djeci važno ne lagati po pitanju emotivnog ozračja i situacija koje se pred njima događaju? Kako stanje majke utječe na novorođenče i dijete koje odrasta? Zašto je važno da misli, riječi i djela budu u skladu i koje su posljedice „zavaravanja“?
Iskreno, ne znam kako bih imala hrabrosti na temelju čiste intuicije u današnjem svijetu uzeti dijete u ruke. Svijet više nije isti. Nismo ni mi. Do kada ćemo se pretvarati da nije tako?
Prve tri godine su temelj koji valja postaviti čvrsto i svjesno.
Moja majka meni često kaže – ti si mene preodgojila kada sam postala majka. Preodgajaju li djeca svoje roditelje?
Vaša mama mi djeluje kao mudra žena. 😊 Mislim da je neminovno da djeca svojim postojanjem i potrebama preodgajaju roditelje. Ono što je jedino moguće jest pod a) da to roditelj ne primjećuje i događa se na nesvjesnoj razini ili pod b) da se roditelj tome opire.
Sama činjenica da je netko na ovom svijetu potpuno vaša odgovornost, već je veliki skok iz sebe u odnos sa sobom. A to nije ista stvar. Mi svi jesmo u sebi, ali odnos sa sobom se razvija. Tko sam, čemu težim, gdje idem, tko sam ispod svog ega, kakvi su motivi iza mog djelovanja? Recimo ta osnovna pitanja dok se ne postave rekli bismo da je čovjek u sebi. Kada ih postavi, onda stvara odnos sa sobom. A kada ih teži odgovoriti, znači da tu nastaje neka zdrava dinamika samoostvarenja.
U mom slučaju, dijete odgajam ja, ali ono definitivno preodgaja mene. Ne svojim svjesnim djelovanjem, već baš obrnuto. Svojim nesvjesnim, škaklja moje nesvjesno i motivira me da postanem svjesnija. Tako da rekla bih da se slažem s Vašom mamom. Odgoj nije jednosmjeran proces edukacije, to je stvarno jedan uzajaman proces transformacije gdje roditelj treba razvijati vlastitu svijest, dok dijete formira svoj odnos sa sobom. Zato dobar primjer zamjenjuje 1000 riječi. Uče iz onoga što vide, ne onoga što im se kaže. I ako to nije sinkronizirano, može biti i je povređujuće na puno razina.
Kakav je feedback? Što kažu roditelji koji su pročitali knjigu?
Predivni su mi komentari za knjigu koji pristižu i tako sam sretna kada čujem da je toliko majki koje su željele nešto reći, progovoriti, željele su da ih netko čuje, a nisu to uspjele dobiti. Kada dobijem rečenice poput „smijem se i plačem u isto vrijeme“ ili „mogli ste mi reći da se moram sakrit dok čitam, ljudi će misliti da sam poludjela, smijem se i plačem na glas“, onda me odjednom preplavi neki prekrasan osjećaj zajedništva.
Svakako nas tek čekaju promocije knjiga na kojima će biti i zanimljivih gostiju i tema, savjeta, prostora za osobnu priču. Tu je i panel koji će na Sajmu djeteta, 22. veljače u Gradskom kazalištu lutaka u Splitu, dodirnuti temu mentalnog zdravlja majki i djeteta.
Zapravo svaki dan iz početka još ne mogu vjerovati koliko s lakoćom ova knjiga nalazi put do srca.
Splitsko-dalmatinska županija nam je na ovom putu puno pomogla u realizaciji hrvatske verzije knjige, a uskoro stiže i engleski prijevod, tako da vjerujem da će priča nastaviti rasti.
ITP centar i gospodin Ante Frankić u nizu su onih koji su omogućili ovaj projekt i sve drugo što planiramo s knjigom daleko je veće od same knjige. Cilj mi je da ova tema postane prihvaćena, važna i vidljiva. Doris Živalj i Fleche obrt moj je „tim“ u izgradnji kompletnog vizualnog identiteta, tako da ćemo svakako korak po korak priču učiniti potpuno prepoznatljivom, a publika je tu ogromna motivacija. CTA komunikacije nesebično pomažu da sve dopre do javnosti.
Puno sam zahvalna na predivnim ljudima oko sebe.
Planirate li nastaviti pisati? Imate li neke nove projekte u planu?
Pisanje kod mene dolazi u valovima, ali je konstanta. Trenutno se pripremam za razvoj ove priče i film „Zaustavi me ako možeš“ koji stiže u svibnju u Ljetno kino Bačvice. To će biti jedan prekrasan event projekta koji je dugo nastajao i zadao puno glavobolje, ali je vrijedilo. U međuvremenu dovršavam svoju edukaciju i ostajem za sada prije svega mama.
Mama koja ne zaboravlja na sebe. To nam je zadatak. Ravnoteža je uistinu ključ.
Tako da se svakako družimo uskoro i na promociji knjige i na premijeri. Bit će ovo jedna uzbudljiva godina. 😊
Zadnje pitanje kojem ću zaključiti intervju – Imate neku poruku za majke/roditelje? Kako bi saželi sve ovo? Osim da uzmu Vaš naslov u ruke i bace se na čitanje dok dječica spavaju?
Cijela knjiga je puna poruka. Dok sam pisala, nisam pisala samo da bi se čuo moj glas. Pisala sam da bi me jednog dana moje dijete moglo cjelovitije osjetiti kroz knjigu u ovom periodu, da bi taj osjećaj usamljenosti umanjila, ali i da bih osjetila sve mame tamo negdje koje osjećaju ovu temu na svojim autentičnim životnim pričama.
Mame- niste same. Niste više same. Osim ove male zajednice, željela bih da svaka žena ponese svijest o hrabrosti vlastitog bića, o snazi da donese novi život na svijet. I da, u redu je, pojavljuješ se svaki dan. I kad boli i kad nemaš snage i kad nisi sigurna vrijediš li i kad si u prehladama, virozama, temperaturama, svaki dan se pojavljuješ. Zato ne zaboravi na sebe – jer prazan izvor nikome ne može biti izvor vode.
Kako je mama tražila istinu- putovanje kroz prve 3 je knjiga puna ljubavi. Ljubav prema sebi izvor je početka svakog davanja- to je dobro držati kao kompas pred očima, iako kako ponekad tu ljubav prema sebi i sve što bi ona trebala značiti zna biti teško dosegnuti u pravom i zdravom smislu riječi.
Meni kad je teško sjetim se naslova svog novog filma. ‘’Zaustavi me ako možeš.’’. 😊
Tiha snaga skrojena unutar majke je najsnažniji pokretač. Ne zaboravite na nju!
Teško nam je neki kratki zaključak izvesti. Hvala draga Bruna što kroz knjigu ali i ovaj razgovor, potičeš sve čitatelje da se povežu sa svojim iskustvima, prepoznaju vlastite izazove i dopuste si biti ranjivi, ali i snažni u svojoj jedinstvenosti, i tako biti najbolji roditelji svom djetetu.
Fotografije: PR
