Lucija Matijević je poznata sommelierka – s njom smo razgovarali o ljubavi između nje i vina koje traje više od dva desetljeća, pa malo i o Kvarneru, obitelji, ljubavi prema detaljima i okusu koji ostaje.
Lucija, dobro nam došla, predstavi nam se!
Moj naklon😊 Lucija Matijević je prije svega majka dvoje djece koji polako ulaze u teen godine tako da ta uloga uzima sve više vremena i znanja (da ne kažem živaca😊). Potom sam magistra Kulturalnih studija i taj dio sam povezala sa trećom razinom sommelierstva, tako da sam ukratko kulturan čovjek koji degustira vino i širi kulturu stola.
Kad se osvrneš, kako je sve počela priča sa sommelierstvom?
Kad se osvrnem prvo mi padne na pamet koliko je već godina prošlo, još uvijek mislim da sam nova u tome i na početku, a kad ono 20-ak godina u vinskom poslu nije baš najnovija kategorija. Veliku ulogu ima obitelj zbog koje sam krenula na prvu razinu, zavoljela materiju i ljude. Predavači su mi bili Sandi Paris i dvojica aseva koji su nažalost napustili ovaj svijet- Darko Baretić i Branko Muždeka. Sjećam se da mi je Branko rekao ajde dođi malo u Bevandu radit, ja sam bila klinka od 19 godina i ostalo je povijest. Tri dana prije nisam spavala, tresla sam se k’o šiba a onda sam naučila plivat u velikom bazenu!
Što te naučilo iskustvo rada kao sommelier u Alesundu?
Norveška priča je trajala od 2012. godine do 2020. i naučila me da mogu. Mi smo se izgradili kao obitelj, klinci su rođeni gore, a i suprug i ja smo se individualno razvili da znamo da su sve prepreke ili problemi samo odskočna daska za dalje. Sunce smo znali ne vidjet danima, tjednima ali onda kada je došlo smo ga iskoristili, tako se to može prekopirat i na život. Norveška nam je zauvijek ucrtala jedan put i to iskustvo bi da opet mogu birat ponovila bez razmišljanja i mladim ljudima bi savjetovala da idu, probaju, ne odustanu jer kada se sam nađeš u velikom svijetu rasteš i odrasteš.
Koliko ti je pomoglo što si odrasla uz tatu, vinskog stručnjaka i hedonista?
Moji su doma ljubitelji vina i hrane, uvijek je kod nas bilo vina, čaša na nogicu koje nisu baš svi imali i za ručak se nisu samo konzumirale stvari koje djeca jedu, bilo je i srca i pluća i brizli😊 i suza s moje strane. Ali se danas mogu pohvalit da jedem sve što je jestivo. Sa sedam godina sam bila na prvoj Vinistri tako da cijeli moj život je vezan za restorane, vinare, manifestacije i dobre ljude.
Tvoja diploma za sake sommeliera jako nas intrigira – kako je došlo do toga i koliko je sake drugačiji svijet u odnosu na vino?
Radila sam u sushi restoranu i to je bio moj prvi susret sa japanskom kulturom, naučila sam što naručiti, kako konzumirati i držati štapiće. Kada se pružila prilika položiti za sake sommeliera moram priznati da o tome nisam puno znala, a onda sam ušla u dubinu teme i otvorila tu veliku knjigu.
Sake i vino su fermentirana alkoholna pića, ali potiču iz potpuno različitih kultura, sastojaka i metoda proizvodnje – i upravo to ih čini „drugačijim svjetovima“ u mnogim aspektima. Kada ne znate što piti ili Vam je neko jelo teško sljubiti s hranom probajte sa sake-om ili rizlingom😊
Danas si u konobi Vallelosca u Voloskom – kako izgleda tvoj radni dan i kako tamo prenosiš ljubav prema vinu i gastronomiji?
Vallelosca ima ono nešto, konoba koja ima jako puno vlastitih namirnica, iskreno kuhanje kao nekad i ona utažuje moju žeđ za radom u restoranu 2, 3 dana tjedno. Volim tamo boravit jer svaki gost ode jako sretan, osjeća se posebno, vrati se i onda mi i oni širimo pozitivnu energiju dalje. Jeste probali Vallelosca gelato?
Uz Valleloscu tu je i Hrvatski sommelier klub u kojem sam aktivni član i predavač, zatim suradnja s vinarima na prezentacijama, edukacijama. Vinski turizam u vidu vođenih tura po vinarijama, regijama. Tako da moj dan izgleda vjetrovito, olujno ali u toploj obući i odjeći sretno i ispunjeno.
Probali smo Vallelosca sladoled, i ovih dana ćemo opet! Jedna si od ambasadorica Kvarner Wines projekta – što te najviše veseli u toj ulozi?
Žarko Stilin koji je predsjednik Kvarner Wines udruge je napravio nešto čime se mi sada svi ponosimo. Ujedinio je vinare koji su bili svatko u svom portunu, povezao ih je sa turističkim zajednicama i napravio brend. Sada je lakše kada smo se pozicionirali, kada smo žlahtinu, sansigot, trojišćinu probudili iz zimskog sna. Trebamo održavati kvalitetu proizvoda i svakome tko dođe na Kvarner ponuditi čašu vina koju može popiti samo ovdje i nigdje drugdje na svijetu. Ima li ljepše od toga?
Baš si otvorila jednu temu. Što Kvarner znači u vinskom smislu? Imamo li mi kao regija ono “nešto” što nas izdvaja?
Kada dođe turist iz dalekog svijeta i kada počnemo priču o gastro i eno Kvarneru, on se zaista iznenadi. Kvarnerski škamp, mala plava riba, otočna janjetina, krčki pršut, maslinovo ulje, lovranske trešnje i maruni, presnac, žlahtina, sansigot, trojišćina, belica, jarbola… I onda kada mu ponudiš konzumaciju toga svega on postane naš stalni gost. Miris naših otoka i mir koji nudimo uz ovo već nabrojeno mislim da je ono nešto, samo moramo dizat ljestvicu i bit još umiljatiji, pristupačniji i svi će nam se vraćati.
Koja su ti omiljena gastro mjesta na Kvarneru – bilo za finu večeru, bilo za opušteno vino s društvom?
Volim ona mjesta u kojima sam opuštena, koji nude ono najbolje što mogu i iskreni su u svakom pogledu. Uvijek imam oči širom otvorene pa kada god je prilika idemo na putovanja i uvijek je to vezano za vino i hranu. Nedavno smo bili na jugu Španjolske i uspoređivali i ono dobro probali iskoristiti kod nas. U gastronomiji je već puno stvari izmišljeno i napreduje se na način da se putuje, volontira, komunicira i na taj način podižemo i sebe i regiju.
Kvarner je bazen dobrih restorana i istaknula bi onih par koji već godinama obiteljski napreduju, iz generacije u generaciju i imaju standard i kad odeš tamo točno znaš što ćeš dobit. Ta konstanta je u gastro svijetu jako bitna. Oni će se sami prepoznat!
Proljeće je u zraku – imaš li preporuku za vino koje najbolje odgovara ovom godišnjem dobu?
Proljetno jutro bi počela s pjenušcem, za lagani ručak bi izabrala jedan svježi sauvignon, uz večeru bi popila sansigot i prije spavanja bi se vratila na pjenušac da me resetira od cijelog dana. To bi bio moj idealan dan a znamo da idealno ne postoji😊
Hm možemo zamisliti jedan ovako idealan dan. Draga Lucija, hvala ti puno na ugodnom razgovoru. Uz ljude poput tebe, Kvarnerska gastro i eno scena sigurno ima svjetlu budućnost!
Fotografije: Lucija Matijević
