Kroz srednju školu obožavala sam čitati, vjerujem da je nekako to bio i moj bijeg, u svijet tišine i odabranih tema, u dobi kad i sebe tražiš, možda lakše pronalaziš neke odgovore unutar korica, na ispisanim stranicama. Upisala sam Kroatistiku i u toj fazi bila izgrađena osoba, sretna, zadovoljna, nisam toliko čitala što bih htjela jer je fakultet sam po sebi imao liste i liste koje su trebale biti pročitane. Kasnije, kroz život, krenulo je sve. Posao, obitelj, u biti, sada znam, kroz život se u nekoliko faza gradimo i mijenjamo i u tim fazama dobro je osluškivati što nam treba da postanemo opet neka još bolja verzija sebe.
Čitala sam rijetko i usporeno, kad bi mi došlo i kad bi me knjiga “uzela”. Ipak, zadnjih godinu dana, knjige su se vratile u moj život i sada opet gotovo konstantno imam jednu koja je dnevno u rukama i bar dvije koje čekaju red. Znat će oni koji knjige vole, nekad imam i dvije istovremeno, potpuno drugačije, pa se šaltam.
No, kako sam ja sad toliko dala uvoda? Imam dobar razlog. Vjerujem da nas u nekim delikatnijim fazama knjige pronađu. Ili mi pronađemo njih. Nešto se dogodi. Kao ono kad na radiju zasvira prava pjesma u pravi tren. Nije ništa drugačije s knjigama.
Prošla sam gubitak bliske osobe. Uh, krivo oblikovano. Prolazim još uvijek jer to je jedan osjetljiv proces. Vratila sam se rutini koju volim, iščistila sam sve navike koje me ne usrećuju, okružila se divnim ljudima i ulovila se posla koji me puni i usrećuje. Ali, u ovom procesu, nije svaki dan isti. Život ide dalje i divan je jer sam blagoslovljena prekrasnom obitelji i prijateljima koji su mi doista kao obitelj i hvala vam na tome, znam da čitate:), ali dogodi se poneki dan koji donosi pitanja, vraća uspomene i otvara ranu. Neobično je, nakon šoka i prihvaćanja vratiti se starom životu jer starog života nema. Da se razumijemo, ovo je i prilika za izgraditi neki novi život, u nekim oblicima i bolji život jer si svjesniji prolaznosti. U mom životu sada nema prostora za plitke odnose, izgubljene kave, potrošene izlaske. Sve što biram biram na način da me ispunjava i usrećuje. Radila sam ja to i ranije, ali sada sam tomu posvećena puno ozbiljnije. Jer ovakve rane dugo zacjeljuju i jer se ne želim trošiti tamo gdje mi nije mjesto.
Mogla bih još pisati o tome i hoću, i pišem, ali ovo je ipak recenzija knjige. Knjige koju nikad ne bih uzela u ruke da sudim po koricama jer mi djelovala nekako “light”, ali kako jako volim naslove izdavača POETIKA, dala sam joj priliku.
I bila je to jedna jako dobra odluka. Inače, kad čitam, uvijek ostavljam uši na knjigama na stranicama koje mi imaju nešto što mi je bitno. Ne pamtim da sam neku knjigu toliko obilježila:
O KNJIZI “DIŠI”
Nekoliko tjedana nakon što je stigao u Bangkok, Mallo, uspješni financijski stručnjak, slučajno čuje razgovor zbog kojeg postaje očajan: preostaje mu samo nekoliko mjeseci života. Dok tone u beznađe, pojavljuje se starija žena s neobičnom ponudom. Traži trideset dana njegova života, a zauzvrat će mu priuštiti iskustva koja će mu otvoriti sasvim nove spoznaje.
Mallo pristaje i kreće na nevjerojatno putovanje Tajlandom, sve dok ne otkrije najdublju istinu o sebi.
Poslije iznimnog uspjeha romana Prvi dan ostatka tvog života, Maud Ankaoua napisala je još jednu knjigu prepunu mudrosti, čovječnosti i optimizma. Roman Diši! moćna je knjiga o osobnom razvoju, putovanje u središte sebe kako bismo pronašli dublji smisao života i transformirali svoju prošlost u snagu pomoću koje ćemo prevladati strahove i živjeti istinski ispunjen život.
MOJ DOJAM
Pročitala sam što piše na poleđini knjige i čak mi ni to nije bio neki veliki triger da se bacim na čitanje. Jednostavno, našla mi se pri ruci, i krenula sam čitati. Knjiga me baš pronašla. Da se razumumijemo, ovo je self help roman koji govori o važnosti ljubavi prema sebi, o teretu koji stavljamo na svoja leđa, o odnosima. Da se još jednom razumijemo, ovo nije klasična self help literatura u kojoj autor kroz niz poglavlja daje svoje ideje i rješenja. Postoje likovi, priča, klasična formulacija romana, a mudrosti su servirane kroz životne situacije i razgovore. Knjiga prolazi kroz sva važna životna pitanja – ljubav, obitelj, karijeru, osobnu svrhu. Pitka je i laka za čitanje, a meni je trebalo tjedan dana da ju pročitam samo zato što sam nakon određenih poglavlja svjesno stala i razmišljala kako bi mi se neke spoznaje bolje primile. Na samom kraju, knjiga se dotiče i najdublje teme, gubitka voljene osobe.
IZ KNJIGE
“Postoji stanje koje je mnogo dublje od sreće..”
Phueng je prekinula rečenicu i nakratko se zagledala u tmurno nebo na kojem je svjetlucalo tek nekoliko zvijezda. Mladić je nestrpljivo čekao da žena nastavi. “Da”, naglasila je, pomalo sanjivo. “To stanje se zove mir.”
“Mir.”
“Mir se može pronaći samo otvorena srca”…
“Usidri taj osjećaj u sebi, to je tvoje prirodno stanje. Kada taj osjećaj izgubiš odmah ćeš znati. Tada ćeš morati osluhnuti svoje tijelo, a to je bolje nego da se rapršiš na sto strana, Baš tu, u toj sklađenosti, osjetit ćeš ispravnost.”
ZAŠTO SAM IZDVOJILA OVAJ DIO
Znaju oni koje mi znaju da i sama koristim izraz usidrenja. Prije bitnih sastanaka, prije moderiranja događanja, prije snimanja, ne dolazim iz jedne strke u drugu jer energetski nisam duboka i posvećena. Volim biti usidrena, Jovana sad kad čitaš sigurno ti titra osmijeh 🙂 Moram doći iz stanja mira, i onda sam spremna biti odlična. Kad dolazim iz neke zbrke, kašnjenja, kaosa, ne ispadne dobro. Drugo, ovo mini poglavlje ima još jednu riječ koja mi se neprestano vraća u život. Ispravnost. Volim ispravne ljude, ispravne vrijednosti, isprave odluke i ova riječ često je i verbalizirana zadnjih mjeseci u mom životu. Kad sam obje riječ pronašla u rečenicama koje se naslanjaju jedna na drugu, bio mi je to znak da sam na dobrom putu.
ZAKLJUČAK
Sad više nisam sigurna je li ovo recenzija knjige ili mog stanja uma :), ali nije ni bitno, vjerujem da će za ovom knjigom posegnuti svi koji trebaju, a ja ću svakako posegnuti za ostalim naslovima francuske spisateljice Maud Ankaoua. Naš je život ogledalo svih naših odluka. S kime živimo, s kime radimo, s kime se čujemo, što konzumiramo na društvenim mrežama, što gledamo, što jedemo, što čitamo.
Kad se svakom segmentu posvetimo na način da biramo, da nismo površni i brzopleti da maknemo što nas dira, što nas ne usrećuje, što nas čini nemirnima na bilo koji način, vjerujem da donosimo niz korisnih malih odluka koje nas vode u konačnici velikoj dobrobiti. Eto, tako ja to radim i znam da dobro radim. Ova knjiga lijepo me podsjetila na ono bitno i dala mi jednu lijepu toplinu. Dok smo usidreni, dok smo ispravni, lakše ćemo pristati uz svaki dok koji nam život namijeni.
Pripremila: Marija Mažar, Poetika // Fotografije: Ivor Mažar
