Može li se danas i u maloj sredini raditi velika promjena? Može li se djelovati umjesto negodovati? Može li se povezivati umjesto otkazivati? Može.
Umjesto riječi iz našeg uvoda, više govore djela. A kad smo kod dobrog primjera djelovanja veselimo se predstaviti vam Jovanu Čutul. Iako je najpoznatija kao predsjednica udruge Žene za otok, itekako ima još uloga, slojeva i nakana. Djelatnica je LAG-a Kvarnerski otoci i predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova PGŽ, aktivna u brojnim projektima.
Jovana je završila Fakultet političkih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu, na Veleučilištu PAR završila je osposobljavanje za voditeljicu odnosa s javnošću. Neprestane edukacije i rad na sebi dio su priče ove zanimljive otočanke kojoj je ipak najdraža uloga, uloga majke.
Nije lako predstavljati nekoga koga jako poštuješ i voliš i smatraš da ima u sebi onu iskru s kojom svijet čini svjetlijim, boljim i ljepšim mjestom.
Jovana, umjesto tebe često govore tvoji projekti, ali ja bih htjela da progovoriš i ti.
Što te pokreće?
Ako je suditi prema knjizi Nezasitna molekula, onda je to višak dopamina u mozgu. Stalna potreba da radim i popravljam stvari, maksimaliziram postojeće resurse, napravim najbolje od onoga što imam.
Ja vidim osobu i vidim u njoj sav potencijal koji ima, vidim sve što bi mogla biti i za što je sve sposobna, tako je isto i s gradom i otokom.
Moj otok nudi prekrasne uvjete za miran, obiteljski život, zahvaljujući turizmu vlada vrlo visok životni standard, praktički nema nezaposlenih, osim svojim izborom, opća slika društva je vrlo dobra.
Naravno, nismo imuni na neke probleme koji se povlače i s nacionalne razine, ali pošto postoje baš odlični preduvjeti za kvalitetan život, na neki način smatram i našom obavezom biti primjer dobre prakse u brojnim područjima, te ne stati na ovome već različitim sadržajima obogatiti i razvijati društvo i građansku kulturu.
Za kvalitetan život je bitna ukorijenjenost u svojoj zajednici i dobri međuljudski odnosi u njoj.
Svi imamo u sebi želje, međutim ti im daješ oblike, ti ih pretvaraš u djela koja smisleno šire poruku, rade promjene u društvu.
U kojem trenu života si prvi put osjetila u sebi push i odlučila da nećeš biti pasivni promatrač već aktivni sudionik u promjenama društva oko sebe?
Mislim da se tako djelomično rodiš, a djelomično te izgradi život i odgoj. Sjećam se, mutno istina, situacije u drugom razredu, gdje je učiteljica izgrdila redara nepravedno, i naravno ja sam se morala umiješati jer je to bila nepravda, nije on bio kriv. Nikad nisam mogla šutjeti.
Tako je već na kraju drugog razreda u mojoj učeničkoj knjižici pisalo nešto tipa: samostalno izvršava svoje zadatke, prema učiteljici je ponekad neljubazna.
Oduvijek reagiram, oduvijek sam bila neki borac za pravdu, i u osnovnoj i u srednjoj.
Već u srednjoj sam reagirala na neke nepravde u sustavu pismenim dopisima, tako da mislim da sam oduvijek takva, samo sam s vremenom pronašla malo bolje načine i puteve. Ja sam onaj tip koji većinom navija za slabije, under dog-ove, oduvijek me zanimala jednakost i ravnopravnost, a kako bih mogla pomagati i stvarati bolje, morala sam naučiti sustav, brojna pravila i pravilnike, jer ne možemo mijenjati ono što ne razumijemo, zato valjda i izbor fakulteta i cijeli moj društveni angažman.
Mi svi vidimo onu lijepu stranu. Slušamo tvoje intervjue u medijima. Gledamo sve te divne projekte. Pratimo kako rastu tvoje zajednice i kako se širi val dobre energije. Ipak, nisam ja od jučer, znam koliko truda, odricanja, vjere i snage treba da se danas u nečemu uspije. Koja je tvoja druga strana priče?
Što ne vidimo?
Pa možda ono što se ne vidi je najviše stalno propitkivanje same sebe, ali i rad na sebi. Kako sve stvari, tako i sebe stalno želim popravljati i unaprjeđivati. Jako puno razmišljanja i planiranja, jako puno osoba koje cijenim i s kojima razgovaram, one me nose. Nema veće istine od one s kim si takav si, užasno je bitno da li smo okruženi ljudima podržavačima, ili ljudima kojima ništa ne valja i u svemu vide problem.
Energija je zarazna. Naš prostor i ljudi oko nas trebaju biti odraz onoga kakvi jesmo i/ili želimo biti.
Osim tog stalnog prčkanja po sebi, ponosna sam na svoju disciplinu i radne navike. Uglavnom nema odgađanja i stvari se odmah rješavaju. Također, štreberica sam, puno planiram i organiziram.
Imam osjećaj da u tebi živi i Alisa u zemlji čudesa i Petan Pan i Mali Princ i Kralj(ica) lavova. Imam osjećaj da u tebi tinja želja da se odupreš nepravdama i stvaraš neki bolji svijet?!
Ajme koja lijepa rečenica, je li to lijepi način da mi kažeš da sam malo idealist i sanjar?
Često sam i vrlo naivna i zalijećem se na vjetrenjače. Prije 10 godina su mi rekli da će me sustav brzo onesposobiti, da ću izgubiti elan i volju. Evo 10 godina kasnije mogu poručiti, volja je još uvijek tu, Alisina zaigranost je prisutna u projektima, ponekad ih toliko zapetljam da mi se i čini da sam u zemlji čudesa, Petar Pan mi ne dopušta postati izraubana ili ogorčena, podsjeća na igru, Mali princ me uči da su temelj svega međuljudski odnosi, a Kralj lavova upozorava da je potrebno znati tko sam i imati Nalu uz sebe, da bih mogla pobijediti svakog Scara koji se nađe na putu.
Za mene jednake prilike za sve nisu floskula, jasno mi je da smo daleko od toga, svjesna sam privilegija i da su npr. najvažniji prediktori obrazovnog uspjeha obiteljski prihodi te da razina obrazovanja očeva i majki ipak utječe na obrazovne aspiracije studenta, ali smatram da s druge strane kao društvo smo sposobni te nejednakosti donekle neutralizirati.
U fokusu svega tvoga je.. žena. Žena koja ima priliku živjeti sretno, disati slobodno, stvarati nesputano. Žena koju će društvo poštivati, ohrabrivati i dati joj mjesto koje zaslužuje.
Što misliš o položaju žene danas, jesmo li na boljoj startnoj poziciji nego naše majke?
Naravno, da smo na boljoj startnoj poziciji nego naše majke, a naše kćeri će biti u još boljoj. To je neki zavjet da svaka generacija mora ostaviti malo bolji svijet za onu sljedeću. Na ovu temu posebno je zanimljiva knjiga Faktologija koja na zanimljiv način govori o nečemu sličnom jer problematika s kojom se suočavamo leži u nedostatku svijesti o vlastitom neznanju, dok predrasude koje nosimo duboko u sebi nepovoljno utječu na naša nagađanja kakav je svijet danas. Unatoč svojim nedostacima, važno je shvatiti da je svijet bolji nego što obično prepoznajemo. Bombardirani smo lošim vijestima i to je veliki dio razloga zašto svijet ne vidimo bolje. Problemi svakako postoje, treba radit na njima i rješavati ih.
Drago mi je da sam od nedavno predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova Primorsko goranske županije, s grupom žena koje su zbilja aktivne i čine razliku u svojim područjima. Smatram da zajedno možemo napraviti dobre stvari za stanje ravnopravnosti u našoj županiji. Mislim da je zapravo ravnopravnost i već angažman žena posebice u javnim politikama, onaj potreban sastojak kako bi naše društvo bilo i humanije i prosperitetnije.
Svi žele činiti svijet boljim mjestom i svi misle da nam za to trebaju čuda. Ja mislim da se svijet mijenja kad činimo male dobre stvari u našoj mikrosredini.
Uostalom, ne moram to misliti, mogu gledati oko sebe i vidim desetke žena koje stvaraju baš ovdje oko nas i čine razliku. Kako ohrabriti žene da se usude, puste glas, okušaju, počnu djelovati?
Pa mi smo za misiju udruge uzele educiranje, osnaživanje i povezivanje žena, i mogu reći da te tri komponente zajedno zbilja djeluju. Znanje je preduvjet svega, osnaživanje je onaj važan moment kada je potrebna hrabrost odvažiti se ili ustrajati, a povezivanje je upravo onaj element koji će nas inspirirati za jedno i drugo.
Ona je uspjela naučiti mogu i ja, ona se usudila, mogu i ja. Meni je odlično gledati kako sve zajedno u udruzi rastemo i gdje smo danas, a gdje smo bile prije tri godine.
Neke su savladale javni nastup, neke su naučile raditi kvalitetnije sadržaje, neke više brinu o svom zdravlju, neke su naučile da nisu same, neke otvorile obrte, povukle poticaje, a da ne kažem koliko se žena povezalo i postalo prijateljice, suradnice i podrška jedna drugoj.
Našle smo neki modus operandi koji zbilja djeluje.
Ne kažem da je uvijek sve lako i idilično, ali dio zajedništva je i zajedničko rješavanje konflikata, i to su neke vještine i znanja na kojima radimo. Također, velika potvrda da naš način djeluje jesu i žene s drugih područja Hrvatske koje su se počele okupljati i pratiti naš način rada.
Zbilja sam sretna i zahvalna na tome s koliko divnih žena sam okružena, koliko prijateljstava sam dobila, i da citiram Balaševića, „tvoj stijeg na svakom gradu je gdje ti se netko raduje“. Puno je to stijegova.
Kad pogledaš sve svoje projekte, koji su ti ostavili poseban osjećaj zadovoljstva?
Na poslu u Lokalnoj akcijskoj grupi Kvarnerski otoci radimo projekte koji se odnose na gradnju infrastrukture, opremu i mehanizaciju za poljoprivrednike među ostalim. To u opipljive i konkretne stvari. Vidiš dječje igralište, vidiš trg, traktor, nasad. U udruzi radimo takozvane soft projekte, radimo social impact, pokušavamo stvoriti bolje društvo. To je nešto što je dugotrajno i ne vide se odmah rezultati.
Smatram da je ta promjena političke i društvene kulture izazovniji i teži posao, mogu povući paralelu s onim da sadiš stabla, za nečiji tuđi hlad dugo godina kasnije. No osjećaj zadovoljstva mi stvara svaka mlada osoba koja u nama vidi primjer dobroga, koja dobije pozitivan osjećaj i motivaciju da nije sve tako crno, a dobivamo takve poruke.
Neki dan je jedna žena zahvalila na konferenciji Island business women o zdravlju i poduzetništvu, jer ju je motivirala da napravi neke pretrage koje inače ne bi.
Svaki projekt koji provodimo donosi neke od povratnih informacija da je to nekome značilo, da je nekoga dotaknulo, nekome pomoglo.
Zato svaki od projekata mi je drag na svoj način.
Kad pogledaš projekte oko sebe, a koji nisu tvoji, koji po tebi rade razliku i donose nešto dobro?
Dosta pratim rad civilnog društva u Republici Hrvatskoj i smatram da neke organizacije baš rade lavovski posao. Djeluju kao korektiv i sustava i društva.
Kao neke od najdražih izabrala bih Ljudi za ljude – inicijativa je nekoliko pojedinaca koji uz pomoć drugih dobrih ljudi žele pomoći starim, nemoćnim i siromašnim stanovnicima Gline i okolnih mjesta, Zaklada Solidarna za ljudska prava i solidarnost stvara nove mogućnosti svim građanima da djeluju solidarno, u zajedničkom nastojanju zaštite ljudska prava i temeljnih ljudskih potreba, smanjenju nejednakosti i širenju slobode u svim društvenim sferama.
Svatko tko reagira na nepravdu, pokrene inicijativu, radi dobre stvari u svojoj zajednici, ma koliko god mali bio taj projekt za mene je ogroman. Koliko samo razlike za male poduzetnike može napraviti jedan portal koji ih prihvaća i pomaže kao tvoj?
Naš način rada komplementarnost umjesto konkurencije isto može biti projekt vrijedan divljenja.
Tako da svatko do nas skoro svakodnevno ima priliku raditi na projektu „ da budemo bolji ljudi“.
Dovrši rečenice..
Žena je stup društva.
Život na Kvarneru je Bogom dan.
Moja je snaga upornost i disciplina.
Najveću si vidljivost dobila u jednom trenu kao predsjednica Udruge Žene za otok. Sjajne ste! Obožavam vas. Što ta uloga nosi i koliko je zahtjevna?
Izazovno je koordinirati 50-ak žena u udruzi, i to volonterski. Često bude vrlo zahtjevno i zahtjeva odlične komunikacijske i psihološke sposobnosti.
Često smatram da možda i nisam dorasla zadatku. To je onaj dio mog konstantnog propitivanja. Jako je tu puno rada i truda, davanja. No ja nekako uvijek pokušavam gledati širu sliku, a ona govori da radimo odlične stvari, da funkcioniramo, da smo dobronamjerne i da želimo rasti zajedno. Također govori da možemo biti primjer suradnje i zajedništva.
Imamo tim koji uvijek odradi veliki dio posla u našem predstavljanju i postavima proizvoda, to su naše jake snage predvođene Milenom Debrunner, imamo dio koji se bavi našim vizualnim identitetom, dio koji radi na našoj vidljivosti, moja uloga je osmišljavanja i pisane projekata, pronalaženje sredstava, pisanjem izviješća, papirologija, društvene mreže…
Puno je toga, no nekako ispunjava vidjeti koliko smo toga postigle i napravile.
Žene za otok kao kolektiv postale su inspiracija brojnim ženama diljem Lijepe naše i osnivaju se udruge koje ne skrivaju da su direktno nadahnute vašim radom. Koliko vam to znači?
Planovi za 2024-u godinu?
Pa to je velika odgovornost i čast. Surađujemo s brojnim udrugama i cilj nam je povezati što više lokalnih zajednica, koristimo taj neki bottom up pristup, gdje na terenu slušamo potrebe te shodno tome slažemo plan rada. Cijela 2024. nam je isplanirana i plan je veoma ambiciozan, ali smo i fleksibilne i putem odmjeravamo situaciju i slažemo strategije.
Vesele nas dvije velike manifestacije u travnju i svibnju te tradicionalna godišnja konferencija Island business women u rujnu. Kroz cijelo vrijeme paralelno idu edukacije, umrežavanja i druženja. Često se vodimo mišlju da je samo financijski neovisna žena slobodna žena i to je preduvjet za njihovo osnaženje i uključivanje u javni život.
Želimo proširiti ono što radimo na otoku, na cijelu županiju i to je bila moja misao vodilja i za sastavljanje Plana rada za povjerenstvo za ravnopravnost spolova.
Hvala Jovana na razgovoru, pratimo te, na otoku i na kopnu!
Fotografije: Ivor Mažar
Pripremila: Marija Mažar
