Vjerojatno ste primijetili da se nostalgija uvukla u sve pore društva. Modne kampanje šalju emotivne poruke i vraćaju nas u neke prošle godine, videa na društvenim mrežama koja nose emociju i prizvuk starih dobrih vremena strašno dobro prolaze, trend je i postavljanje svojih slika nekad i usporedba s nama sada…
Nije ni tada sve bilo bajno, da se razumijemo, ali kao što kaže i pjesma “Pamtim samo sretne dane”, uvijek nam ostaje dobar okus u sjećanju, skloni smo ono lošije zaboraviti, i bolje da je tako.
Iako vrijeme ide naprijed, kao da nas je izlizalo emotivno dok lovimo korak s obavezama. Utočište ponekad kriju uspomene iz djetinjstva, mirisi, sjećanja. Povratak iza kako bi mogli u polazak dalje…
Sve to podsjeća me da stvari treba pojednostaviti. Pronaći svoj način i pristup, pronaći svoj smisao, svoju radost, svoju iskru.
Posljednjih nekoliko mjeseci ipak sam pronašla način kako se izuzeti iz utrke života i zauzela sam stazu pokraj. Maraton. Ne natječem se. Imam svoj put i svjesna sam da sam nekad brža, nekad sporija, ali idem, a ponekad je samo to bitno.
Ne jurim da pojurim i projurim. Radije osjećam i predosjećam. Zapažam i opažam.
Pogled u djetinjstvo.
Kako se mijenjam emotivno, osjećam da se mijenjam i fizički, a čak i moj stil ide u nekom novom smjeru. Mirnijem, prizemljenijem, blažem. Tu su svoje mjesto pronašle baš ove naočale brenda IZI PIZI. Jako su me podsjetile na jedne naočale koje sam nosila u srednjoj školi dok se kupovina odrađivala u Trstu. Koje je to uzbuđenje bilo! Prve Marte, CD Lauryn Hill, Eastpack ruksak (nadam se da sam dobro napisala, ali shvaćate poantu..), bila je to jedna posebna sreća!
Kad sam sa kćeri, u šetnji Tower Centrom Rijeka, na IZI PIZI corneru ugledala baš ovaj model i boju naočala, probudila su mi sjećanja. Ona topla i lijepa, koja ugriju srce na poseban način.
Stvari da nemaju neki poseban osjećaj ostale bi – stvari. Ne treba ih glorificirati, ne treba se niti vezati, ali tako je lijepo u svakodnevicu uključiti male komade radosti, ponekad i podsjetnik na neke bezbrižne mladosti. Osjećaj se razvio i jer sam ove naočale premijerno prošetala Amsterdamom, a osvrt na grad donosi uskoro moja draga prijateljica Petra.
Dobro gledati i dobro vidjeti.
No, no, no… Iako je ovo tekst manje o naočalama, više o životu, htjela bih dati još jedno zrnce mudrosti za kraj.
Gledati svijet oko sebe je dar, a vidjeti u njemu uvijek nešto lijepo, pozitivno, inspirativno, poticajno više je vještina. Ja ju savladavam iz dana u dan, a isto želim i vama, svakoga dana.
A sad kad me krenulo, šteta je stati. Imam još jedno zrcne mudrosti. Kad dobro gledaš, vidiš i osjećaš, velike su šanse da ćete prepoznati sebi slične dobre duše. S ili bez naočala.
Dragi vi koji u moru sadržaja danas čitate ovu vašu, našu, moju, Stiluetu, hvala što ste tu.
Sve to ja vidim, i zahvalno promatram. 🙂
Pripremila: Marija Mažar, fotografije; Ivor Mažar
