Od 5. do 7. svibnja 2025. u Vinkovcima je održana državna smotra LiDraNo. Sudjelovalo je ukupno 457 sudionika – 299 učenika, 127 mentora i 37 članova Državnog povjerenstva.
Učenici su imali priliku sudjelovati na radionicama s književnicima, uživati u scenskim nastupima učenika iz cijele Hrvatske i sudjelovati na okruglim stolovima na kojima je uz učenike i mentore sudjelovalo povjerenstvo iz područja glume, književnosti i novinarstva kako bi svojim savjetima pomoglo učenicima i mentorima u daljnjem stvaralaštvu.
Učenici su tijekom boravka u Vinkovcima imali priliku steći nova znanja, družiti se s vršnjacima iz cijele Hrvatske i stvoriti nova prijateljstva za život.
Među najboljim radovima istaknuo se i literarni rad “Kiki” učenice 6.a razred OŠ Marije Jurić Zagorke Iris Vuković pod mentorstvom profesorice Melite Forjan. Iris je na opće oduševljenje prisutnih svoj rad imala čast pročitati još jednom i za sam kraj trodnevne smotre.
U svom radu Iris progovara o predivnim trenutcima ali i izazovima odrastanja sa svojim bratom Kristijanom koji ima Down sindrom. Svojim je radom dočarala svu šarolikost suživota te ljubav i privrženost prema bratu na koju nitko nije ostao ravnodušan.
Iris je odlična učenica, vrlo aktivna i svestrana. Pohađa 6.r. OŠ Glazbene škole Zlatka Balokovića, svira klavir pod mentorstvom prof.Helene Vidović, bavi se glumom, manekenstvom i modelingom, pleše urbane plesne stilove u plesnoj skupini Universe Dance Crew, član je planinarsko društva Željezničar pa vikendima planinari, izvrsna je matematičarka ,a to joj je i omiljeni predmet. U školi je učlanjenja i u druge izvannastavne aktivnosti kao što su Globe, Pčelinja školica i dr.
Voli biti aktivna ,a kao svoju najveću vrlinu ističe što i dalje nema mobitel.
Ponekad posudi mamin ali samo na kratko i upravo zbog toga tvrdi da ima puno vremena za druženja “u živo” i svakakve aktivnosti. Vrlo često pričuva svog brata i to je najljepši dio dana, kako i sama kaže sretna je kad je grle njegove ručice oko vrata.
Pročitajte cijelu pjesmu:
Kiki
„Bracek je presladak! Zadržat ćemo ga!“ rekla sam ozbiljno mami, imala sam tri godine.
Mama je prasnula u smijeh, no i dan-danas ponekad me zeza zbog tih riječi.
Obožavam svog mlađeg brata Kristijana od prvog dana kad sam ugledala njegove nasmijane
oči. Kiki je nježan, pažljiv, sitan, rastom niži od svojih vršnjaka i uvijek dobre volje,
nasmijan od uha do uha. On je dijete sunca, rođen je s Downovim sindromom.
Osim što sja poput sunca i širi zaraznu toplinu, on je i zvijezda naše obitelji.
Voli se fotografirati i pozirati otkako je izabran za zaštitno lice neprofitne svjetske
organizacije Nothing Down. Kao trogodišnjak sudjelovao je u prvoj modnoj kampanji u
Hrvatskoj u kojoj su odjeću dječjeg branda Looly Boo nosili mali manekeni s Downom.
Na snimanju je bilo jako zabavno, svi smo mu pljeskali, a on je dizao ruke u zrak i vikao:
„Goool!“ Baš je uživao, nije skidao osmijeh s lica.
Moj brat danas ima devet godina. Izgledom liči na petogodišnjaka. Ujutro zajedno peremo
zube. Kristijan stoji na stolčiću i smijemo se iznad lavaboa dok ispiremo pjenu od kalodonta.
Doručkujemo pahuljice, ja ih jedem s kravljim, a Kiki s bademovim mlijekom. Pomažem
bratu u odabiru odjeće za školu. Voli nositi šarene čarape otkako je snimao spot sa zborom
Kikići za pjesmu Čarapice dvije. Još ne zna zavezati cipele, naučit ću ga do ljeta.
Prekontroliram je li složio sve knjige i bilježnice sa širokim redovima.
Pohađa prvi D razred u kojem je samo šestero učenika. Pomažem mu nositi torbu do
maminog auta. Kristijan nikada ne zaboravi ponijeti u školu svoje plave rukavice i plišanog
policajca Peru. Brkati policajac Pero bakin je poklon od kojeg se Kiki ne odvaja. Pero ima
plavu uniformu sa žutim gumbima opasanu crnim remenom i plavu kapu sa žutom zvijezdom.
Mašem mu dok ulazi u školu, a Kiki mi rukom šalje poljubac.
Popodne, nakon škole, opet smo zajedno. Priča kako se proveo u školi, što je novo naučio,
kako mu je bilo s asistenticom Majom. Kad je sunčano, skačemo na trampolinu ili se penjemo
na trešnju. Povučem ga na prvu granu, a dalje može sam. Spretni smo i skakućemo kao
vjeverice, rekla bi naša baka. S trešnje pušemo mjehuriće od sapunice i smijemo se.
Veliki smo fanovi profesora Baltazara i malih letećih medvjedića. Znamo napamet sve
pjesme pa se kućom ori: „U šumarku skrivenom medvjeda je malih dom, oni čak i leteeee…“
S mamom kuhamo tjesteninu u raznim umacima. Kiki voli pužiće, a ja špagete bolonjez,
milanez i carbonaru s puno parmezana. Kad nisam u glazbenoj školi i nemam puno
zadaća, popodne je rezervirano za Čovječe, ne ljuti se ili Memory. Igrajući društvene igre,
djeca s Downovim sindromom bolje pamte, uče brojke i pojmove, stječu samopouzdanje. Kiki
je jako zainteresiran i koncentriran pa me često pobijedi u igri Memory.
Na kraju dana Kristijan je ponekad tvrdoglav i ne želi spavati u svom krevetu. Dugo
moljaka mamu i nekako ju uspije nagovoriti da spava sa mnom. Meni to ne smeta, volim
njegov osmijeh i ručice koje me čvrsto stisnu oko vrata. Gledam kako se smiješi u snu.
Moj Kiki i ja više smo slični nego različiti. I kad odrastemo, imat ćemo sve što imamo
i sada. Iskreno prijateljstvo, bezgraničnu ljubav i sretnu obitelj.
Učenica: Iris Vuković, 6. a
Mentorica: Melita Horvatek Forjan, prof. OŠ Marije Jurić Zagorke
Tekst, fotografije: PR
