U dvorištu Kuće Betanija u Velom Lošinju u nedjelju 2. kolovoza pred punim gledalištem održan je koncert duhovne i operne glazbe “Tišina i strast”. Nastupili su mezzosopranistica Ena Lešić Jovanović iz riječkog HNK Ivana pl. Zajca i pijanist Robert Batelić.
Koncert se uklopio u ljetnu glazbenu tradiciju ove kuće. Kuća Betanija, koju vode Milosrdne sestre sv. Križa, u Velom Lošinju postoji od 1906. godine, a od 2011. djeluje kao duhovni centar za turiste. Njezino dvorište svakog ljeta ugosti nekoliko cjelovečernjih koncerata, među kojima su bili “Rosa Mystica” 2017. i svečani “Amor vincit omnia” 2023. godine, održan povodom 140. obljetnice dolaska sestara na otok Lošinj.
Program od dvanaest djela obuhvatio je gotovo tri stoljeća, od Francesca Durantea do Xaviera Montsalvatgea, i tražio je od solistice četiri različita vokalna pristupa u jednoj večeri.
Prvi dio pripao je duhovnoj i liedističkoj literaturi. Nakon Duranteova “Vergin, tutto amor” i “Ave Marije” pulskog skladatelja Antonija Smareglije, uslijedio je Mahlerov “Urlicht” iz Druge simfonije i Wolfova “Verborgenheit”, skladbe koje počivaju na kontroli daha i pjevanju u tišini, bez oslonca na volumen. Domaća baština predstavljena je skladbama “Noć je tiha” Ivana pl. Zajca, “Suzi” Josipa Hatzea i “Rasti, rasti ružo mala” Frana Serafina Vilhara, koje se danas rijetko izvode izvan koncertnih dvorana.
Drugi dio okrenuo se opernoj literaturi. Robert Batelić samostalno je izveo Intermezzo iz Mascagnijeve “Cavallerije rusticane”, nakon čega su uslijedile tri arije koje traže tri različite škole pjevanja. Polinin romans iz Čajkovskove “Pikove dame” donio je tamnu rusku kantilenu, “O don fatale” iz Verdijeva “Don Carla” dramski raspon Eboli kroz gotovo dvije oktave, a “Nacqui all’affanno” iz Rossinijeve “La Cenerentole” koloraturnu pokretljivost i vrtoglav završni rondo. Večer je zaključena skladbom “Canto negro” katalonskog skladatelja Xaviera Montsalvatgea.
“Eboli i Cenerentola dijeli svega nekoliko minuta programa, a između njih je cijela škola pjevanja”, rekla je Ena Lešić Jovanović. “Verdi traži dramsku boju i snagu kroz gotovo dvije oktave, Rossini preciznost i lakoću. Kad to složite jedno do drugoga, publika čuje koliko je mezzosopran zapravo širok glas.”
Nakon dugog pljeska umjetnici su se publici zahvalili bisom, “Serenadom” Josipa Hatzea, čime se program na kraju vratio hrvatskoj glazbi s koje je i krenuo.
Tekst, fotografije: PR
