Cijeli dan nešto pišem, radim, pripremam. 19:24 sati je, pokazuje sat i mislim si idem sjesti, upaliti Netflix i jedna riječ mi se pojavi. Pojavljuje se ona nešto često, ali sam ju uspješno ignorirala.
Danas u 19:24 pobijedila je u trenu kad mi se mudro pojavila odjevena u te šarmantne, pjevne, slavne, stihove Đorđa Balaševića. Tralalala “baš u inat babarogama” tralalala. INAT.
Kvragu, pomislila sam. Ustala, otišla po laptop, sjela opet, Netflix se vrti, ali kad inspiracija dođe nema šanse.
A inat se zainatio i odlučio da je vrijeme da pustim misli po ovom pitanju.
Dakle, inat.
Je li dobro biti vođen inatom ili nije?
Jesam li inatljiva?
Kad je inat dobar?
Pa, krenimo. Intervju sama sa sobom, novi level kolumni i potencijalno razlog za brigu, ali ignoriranje simptoma mi super ide, dok se simptomi ne zainate. 😉
Inat može biti dobar ili grozan motiv. Ovisi. U mom slučaju, kad nešto dugo procijenjujem i promišljam, puštam da mi neka prilika, ideja, projekt curi niz prste pa me skosi neki inat i u biti samo odigra neku sporednu ulogu, taj mi je super.
Inat koji nije super, a koji sam isto kušala jer kad inat dolazi u glavnoj ulozi i natjera nas na nešto što nam u biti nije bilo potrebno. Kad nastupamo, radimo, živimo jer da – tada uistinu tada živimo neke minute – dane – sate iz inata. Umjesto iz ljubavi, sreće, mira. Kako krivo. Gubimo vrijeme, iz inata, gubimo taj rat, od inata.
Kako bi ova kolumna imala smisla, očito je da se moram malo razgoliti, i dati konkretne primjere. Ova javna terapija pisanjem stvarno postaje jedna zanimljiva pojava. 😉
Na prvoj godini fakulteta jedna mi je profesorica rekla da nisam za to da se ispišem i upišem nešto lakše. Dala mi je konkretne sugestije fakulteta, ali ne bi bilo fer da ikoga diskreditiram, to je njezino mišljenje. Bilo. Moram priznati kako sam nekad u trenucima studiranja, kad sam htjela posustati, razmišljala kako jedva čekam diplomirati i doći joj i reći – Eto, uspjela sam! Ja sam uspjela.
Završila sam fakultet i sjetila se profesorice. Nisam imala potrebe javiti joj se. Bila je to moja moralna pobjeda. I danas kao odrasla osoba ništa joj ne zamjeram. Tada me to jako smetalo, boljelo, ali u konačnici motiviralo. Ovo nije loš inat, nije mi činio ništa nažao, nije me puno uzeo, nije me svakodnevno pratio, nisam ništa radila iz krivih motiva, a na kraju sam dobila dodatan boost.
Ipak, treba prepoznati loš inat. To je onaj koji nas tjera da se dokazujemo sebi ili okolini i koji nam realno ne čini dobro. To stvarno nije dobro. Jesam li ga prošla? Jesam. Bezveze potrošeno vrijeme. Uspješni projekti koje mi nisu motivirali da ih ponovim.
Jer to nisam ja. To nije moj vjetar promjena. To nije moja iskra.
Žena koja kupuje brendiranu torbicu kako bi dokazala drugoj ženi koju by the way ni ne voli da i ona ima taj brend. Ludost. Muškarac koji ima neprofitabilan biznis, ali iz inata se dokazuje drugima i ne stopira. Inata kome?
U sebi sam par puta osjetila inat. Nekad kad sam bila ranjiva ili povrijeđena, smatrala da nešto zaslužujem, a nije me dopalo. Shvatila sam kroz svoje poslovne godine prepoznati onaj mušičasti prijateljski inat koji me pogura kad treba, ali i onaj opaki lavlji neprijateljski inat koji se prvo pravi da je na mojoj strani i da trebamo nešto napraviti, a onda u biti shvatimo da je igra njegova, ne moja. On dobije, a ja i kad dobijem – gubim.
Nemojte se inatiti gdje ne treba.
Nemojte potezati drastične i velike poteze iz inata. Inat je gorak, nemojte da vam kvari slatki okus svakodnevice. Ovaj inat tjera na opake odluke. I pogreške.
Nemojte dopustiti da taj osjećaj bude jači. Ja se u svemu što radim pitam – Koja je svrha, što će mene tu učiniti sretnom, motivirati, inspirirati.
Pitam samu sebe, kad u nešto nisam sigurna, koja je namjera. Meni sve mora biti iz dobre namjere. Tamo gdje prepoznam dobru namjeru, tamo idem, tamo ostajem, tamo želim biti, to želim raditi. Tamo gdje dobra namjera izostane, tamo ništa za mene ne ostaje.
Ostane vam skupa torba u ormaru koju ne volite i posao koji je iz vas izvukao zadnje kune, ups eure, i koji vam je samo uteg na plećima i na računu.
A sad baš u inat kolumni koja je iz nekog razloga pošto poto htjela biti napisana, ali dopustila sam joj, jer možda se obraća nekome od vas i možda je baš nekome trebala, sada se odjavljujem i idem gledati Netflix.
I nadam se da me koja nova riječ ne vreba negdje usput. A ako vam treba vjetar motivacija, sigurna sam, da u sebi i oko sebe imate sjajne razloge da se nešto usudite i nešto napravite. Iz ljubavi. Jer tako to valja.
Hvala što me čitate i hvala što nas čitate. Divni ste. Najdivniji.
Fotografije: Ivor Mažar
(opaska; u naslovu kolumne su stihovi pjevača Đorđa Balaševića, pjesma: Devojka sa čardaš nogama)
