ZTC

Stara izreka kaže kako nikada nismo prestari za bajke. Jer, postoji nekakva magija u tim pričama koja premošćuje jaz vremena i generacija, budeći dijete u nama svaki put kada pročitamo one dvije čarobne riječi: „Jednom davno…“ Mnogi su pisci nadahnuće za svoja djela pronašli upravo u pripovijestima koje su stoljećima oko nas, provlače se kroz sve trenutke prije spavanja, pružaju mir u dokona zimska popodneva, bude sjećanja na djetinjstvo kada se tomu najmanje nadamo. Stvorene su neke nove priče koje nisu izgubile ništa od svoje bajkovitosti, no obukle su ruho vremena u kojemu su nastale, pa tako Snjeguljica i Trnoružica nisu više bespomoćne djeve, a patuljci su mnogo ambiciozniji nego ih pamtimo. No, kako to već sa bajkama biva, svaku od njih hrani i živom drži mašta onog koji je čita. Svatko od nas u bajci pronalazi i ostavlja dio sebe, i to je tajna zbog koje im vrijeme ne može nauditi.

„Ubodena i uspavana“, Neil Gaiman, Mitopeja, 2019.

Neil Gaiman i ovoga je puta izabrao na sebi svojstven način. Odabrao je pisati o Snjeguljici, prvoj ženi koju je ikada volio i o Trnoružici, onoj iza čije je koprene stogodišnjeg sna oduvijek želio proviriti. Naime, kraljica vrane kose davno je zaposjela maštu tada još trogodišnjeg Neila, djetinje ljubomornog na prinčeve koji na „uobičajen način“ – dakle, čarobnim poljupcima bude uspavane djeve (jer, kakva bi to bila pripovijest u kojoj bi, umjesto poljupca, princezu šokiralo „bacanje zdjele hladne vode u lice“ uz povik „Buđenje! Buđenje!“ ?), dok mu je, pak, zaspala ljepotica predugo snivala vezana čvrstim nitima pređe. Pa, kada je dobio prijedlog napisati neku poznatu bajku na drugačiji način, ove su dvije dame, oslobodivši se čvrstih zagrljaja povijuša i trnja, uskrsnule iz gustog gvozda i odlučile napraviti neke nove izbore.

Snjeguljica više nije bespomoćna djevojka, ona je kraljica, ratnica, vlada narodom i, možda, svojim životom. Razmišlja o njemu, o onome što će joj donijeti (ili neće), pa dok tako dvoji, dolaze joj patuljci s pričom o pošasti spavanja koja se širi „svakoga dana za nekoliko milja“. Susjedno kraljevstvo prokleto  je magijom snivanja, pa Snjeguljica, odnosno kraljica (tako ju pripovijest naziva, jer „ovo kazivanje oskudijeva imenima“) posve nepokorno i nebajkovito, otkazuje svoje vjenčanje i kreće spasiti uspavano kraljevstvo.

Sva čarolija Gaimanove priče krije se u njegovoj iznimnoj sposobnosti da obuhvati suštinu obiju bajki, istodobno pretvarajući ključne elemente izvornih pripovijesti (zlu maćehu, lovca, zvijeri) u nijeme podsjetnike prošlosti i posve jasne tumače magije koja prožima „Ubodenu i uspavanu“. Jer, zahvaljujući dugoj godini snivanja u staklenom lijesu, Snjeguljica ne poznaje straha od pošasti spavanja; sjećajući se svoje pomajke, ona prepoznaje zlo u uspavanim očima; okus otrovane jabuke još je dovoljno živ na njezinim usnama da joj pomogne razaznati miris magije oko nje.

„Ubodena i uspavana“ priča je o tri žene od kojih niti jedna nije onakva kakvom se čini, a Gaimanova alkemija pisanja pretvorila je rubin iz dubina gorskih klanaca u dar daleko vrjedniji od svile iz Dorimara – premostila je jaz između generacija čitatelja, pritom ne izgubivši niti trunka na svojoj bajkovitosti. Naprotiv, što je razlika između dobi onih koji je čitaju veća, magija je snažnija.

„Dar postaje čaroban zbog udaljenosti koju je prešao, smatrali su patuljci.“

 

„Drvo laži“, Frances Hardinge, Vorto Palabra, 2018.

„Faith Sunderly vodi dvostruki život. Za većinu ljudi, ona je pouzdana, stabilna, povjerenja vrijedna mlada dama koja zna svoje mjesto u svijetu devetnaestog stoljeća, mjesto žene inferiorne muškarcu. No, iznutra, Faith vrije od pitanja i znatiželje i teško se može othrvati misterijima, radoznala je, neobuzdana i sasvim ispred svoga vremena. Faithin otac slavni je znanstvenik koji će sa svojom obitelji, u pokušaju da ih zaštiti od skandala, napustiti Englesku i odseliti na udaljeni otok Vane. Ubrzo nakon preseljenja pronađen je mrtav, a okolnosti njegove smrti nisu sasvim jasne. Faith odlučuje pokušati otkriti istinu o očevoj smrti, pa pretražujući njegove rukopise saznaje za neobično drvo. Riječ je o drvu koje rađa plod samo ako mu se šapne laž. Plod, pak, otkriva skrivene istine. Čini se da bi čarobno drvo moglo otkriti tko je ubio Faithina oca. A možda će dovesti ubojice ravno k njoj – jer laži se šire nezaustavljivo kao požar.”

(iz sažetka)

Pročitavši ovu knjigu još sam se jednom uvjerila u istinitost one stare tvrdnje kako nikad nisi prestar za bajke. Napeta i viktorijanski mračna priča lako nadilazi okvire dječjeg romana, a Hardinge vješto puni stranice zanimljivim i, ponekad zaprepašćujućim detaljima svojstvenim tadašnjem društvu – posmrtno fotografiranje, lov na štakore, kraniometrija, načini “liječenja” ljevorukosti u djece, a sve to podcrtano bogobojaznošću u sjeni darvinizma…

Kušanje plodova drveta koje se hrani lažima sjajna je bajkovita metafora svijeta u kojem živimo danas, a ova knjiga zabavna i počesto provokativna povijesna fikcija koja čini upravo ono što se od uspješne bajke i očekuje – obasjava stvarni svijet novim svjetlom.

„Klasične priče da se bolje spoznaš“, Jorge Bucay, Fraktura, 2019.

„Od Odisejevih pustolovina, preko Ružnog pačića, Crvenkapice i Trnoružice, pa sve do Pinocchija i Male sirene, u „Klasičnim pričama“ poznati argentinski psihoterapeut prepričat će nam petnaest svima znanih pripovijesti i pomoći nam da bolje razumijemo ono što i dan-danas pokreće naše djelovanje, baš kao i ono što nas koči na našem putu prema sretnijem životu.“

 (iz sažetka)

Najdraža bajka Jorge Bucaya, prema njegovim je riječima, oduvijek bilo „Ružno pače“ iz jednostavnog razloga što je u toj pripovijesti fokus oduvijek na činjenici odbačenosti, neprihvaćenosti pačeta. No, Bucay je s vremenom počeo uočavati kako naizgled jednostavna dječja priča sadrži mnogo različitih poruka, od kojih je najvažnija ona o sreći. Naime, Bucay je došao do zaključka kako „tri pitanja na koja svatko mora odgovoriti u potrazi za srećom jesu – tko sam ja, kamo idem i s kime“.

U ovoj je knjizi Bucay kao svoju osnovnu „misiju“ odredio upravo prenošenje tih skrivenih poruka, onih koje su prisutne u svakoj bajci, no previđamo ih zaneseni površnim završetcima, sretnim krajevima ili uvriježenim formama pripovijedanja. Tim više su „Klasične priče“ vrjednije štivo za čitanje, jer nisu svedene tek na puko pripovijedanje, već su njihove po(r)uke doista usmjerene na spoznaju, kako sebe samih, tako i svijeta koji nas okružuje.

„Ali isto je tako važno da priče u nama bude osjećaj pobjede, zato što uviđamo nove poruke na različitim razinama. Zato su priče postale klasične, govore o stvarima koje se događaju svim ljudima, bez obzira na kontinent. Znate li da ja ponekad i danas otvorim knjigu s klasičnim pričama i potražim u njima neke nove poruke? “Ružno pače”, “Pinokio”, “Snjeguljica”, “Pepeljuga”, volim ih. I to je tako prekrasna potraga. To je čarolija zato što kad pričaš priču, prenosiš poruku dalje. Baka mi je znala govoriti da su priče u novinama, istinite priče, zapravo laž i da je sve ono što čitamo u bajkama prava istina.“

(Jorge Bucay)

Zovem se Biljana Gabrić, pisac sam poezije i proze te prevoditelj engleskog jezika iz Osijeka i veliki zaljubljenik u književnost u svim njezinim oblicima. Nisam ograničena žanrovima, autorima, formama i kritikama, čitam ono što mi srce preporuči, jednako uživajući u romantici poezije ili napetim trilerima. I sama pišem; najčešće poeziju, a tada i sve ostalo što mi iz misli pobjegne u redove slova i rečenica.

Ukratko, jednostavno uživam u spoznaji kako čitajući i pišući živim stotine, tisuće života, a ovaj jedan, stvarni i najvrjedniji, koristim kako bih svoju ljubav prema pisanoj riječi podijelila sa svima vama.

LITERATURA.HR

INSTAGRAM WRITE_OWL

Kancelarija bar