Nije još vrijeme za rezime, kalendarski barem, ali utvrdila sam ove godine nešto što sam učila svih prijašnjih godina. Ne postoji pravo vrijeme.
Postoji prošlo vrijeme u kojem ne mogu ništa promijeniti ni napisati. Postoji buduće vrijeme koje ne donosi sigurost da ću imati vrijeme, volju, inspiraciju pisati jer kad ste u medijima, PR-u i marketingu prosinac je jedan vrlo osebujan mjesec.
I postoji ovo vrijeme. Najbitnije vrijeme. Ono koje sigurno imate i koje sigurno imam.
Osjećaj potrebu staviti na ovu godinu jedan rozi marker, jedan znak srca sa strane. Bila je blaga, bila je dobra, bila je šarmantna, bila je slatka. U ovim nekim godinama blagost znači zdravlje jer ako smo što naučili svih godina je kad nismo dobro i kad netko naš nije dobro, ništa nije dobro. Nije bila ni skroz bezbolna po ovom pitanju, ali teško je vjerovati i misliti da u 12 mjeseci (OK, 11 jer sam uranila) ne stanu neki teži dani.
Ali, vratimo se trenutku inspiracije.
Par lekcija koje sam naučila, neke sam dugo učila i možda tek ove godine usvojila. Nisam se forsirala do zadnjih granica pa sam imala vremena raditi sa sobom. I to je nešto što sam naučila.
ŠTO JE MOJE, TO ĆE MI DOĆI.
Vjerujem u energiju, vjerujem u intuiciju. Ponekad bih intuitivno osjetila da s nekim baš trebam surađivati i da je neko mjesto, brend ili osoba totalno “moj đir”. Prije bih radi osjećaja pripadnosti koji me snažno gurao, pokušala neke situaciju gurati, čitajte – forsirati.
Ali, to ne ide.
Naučila sam da iako ja ful osjećam da je to nešto gdje bih trebala biti, drugoj strani možda treba tjedan, mjesec pa nekad i godina 😀 više. Ali ako je moje, to će mi doći. Ove godine došlo mi je toliko toga što sam osjećala da je moje da je to divno. Za neke stvari osjećam da mi dolaze i veselim se, bit ću spremna ubrati plodove za sjeme koje sam davno posijala.
Često u životu razmišljam na ovaj način i doista vjerujem da je to tako, puštamo sjeme, vjerujemo, zalijevamo, pratimo, šaljemo dobre vibre i na kraju dobijemo cvijet. Kako u vrtu života, tako i u polju posla.
FORSIRANJE MI NE IDE
Ponekad neke situacije treba forsirati. Npr kad ste u onim znakovitim situacijama “Fali vam jedan papir”, kad tražite termin za pregled, kad vam pošalju krivi račun, kad, kad kad… Forsirajte dok ne riješite. Nema uzmaka.
No, poslovno… nekad osjetim da trebam dati force i forsirati, ali rijetko. Čini mi se sve više da nije loše uzmaknuti.
Forsirala sam najviše kad sam bila ranjiva i mislila da tako moram jer je poslovni svijet ponekad i surov i sirov te da su takvi svi. Nisu. I ne moram ja biti.
Forsirala sam kad sam se recimo bojala, u PMS-u kad mi je fokus na nuli, strahovi na sto, mislila sam da neću uspjeti te da moram hitno dogovoriti još bar tri sastanka, dogovoriti još bar tri posla, srediti još bar tri suradnje. Umjesto da se umirim, pričekam, pritajim, ja bih krenula agresivnije. Kako krivo, ali sad to vidim pravo.
Nje to bilo forsiranje rad uspjeha, stabilnosti, bio je to govor straha. Sada to ne radim. Ako sam u PMS-u, u PMS-u sam. Smirim se, utoplim, zagrijem i usporim. Kad sam opet svoja – nastavim.
Koliko mi je godina trebalo da ovo tako jednostavno prigrlim…
GODINA IMA 365 DANA. NIJE SVAKI IDEALAN. NE MORA NI BITI.
Na tragu prijašnjih rečenica, naučila sam biti u miru i kad su nemiri. Izloženi smo sa puno strana. Imamo osobne misli, emocije i tu imamo utjecaja. Tu se stvarno trudim biti za volanom. Zamišljam jedan auto u kojem su sve moje misli, emocije, strahovi, nadanja i ja. U tom autu se trudim uvijek biti vozač, odnosno imati kontrolu nad ostatkom nabrojene ekipe. 😉
S druge strane, imamo utjecaje okoline. Tu je to teže. Kako da ja budem dobro ako neki član moje obitelji ima svoje probleme i nije sretan, teško. Kad krenu intenzivne vijesti u svijetu oko nas koji je nekad doista lucidan, kako da ja budem dobro, teško..
Ali ni ne moram. Ne moram biti u svom najboljem izdanju, ali ne smijem si dozvoliti ni da odem u neko drugo krajnje izdanje. U redu je ne biti svaki dan u redu. Dati si dan, dva oduška, smisliti male načine kako napuniti srce, “rekuperati se” (zar nije sjajan izraz) i onda dalje. Bitno je pronaći svoje sastojke za mir i sreću.
ZA/VOLJETI SEBE
Ove godine napunila sam četrdeset godina. Bio je to pomalo misaono turbulentan period. Zadovoljna tu gdje jesam, ali zar ono.. ja stvarno imam 40?! Nisam to odmah prihvatila, ponajviše zato što kad sam ja bila mlada ja sam mislila da su oni s 30 stari, a što je tek s onima od 40? Što oni imaju tražiti vani, izlaziti.. Kad ono mic po mic i eto me. Danas sam ok sa ovom znakovitiom brojkom 4. Puno toga ona znači.
Znači da misli i tijelo traže puno više pažnje i njege. Znači da ako se zapostaviš i malo, ne spavaš dovoljno, stresiraš se previše, brzo će ti to vratiti. Bili su tihi godinama i pustili te da radiš po svom. Sada opomene stižu puno brže i brutalnije su. Misli i tijelo bili su ti ti tihi prijatelji godinama, sada su glasni saveznici i slušam ih.
Kad osjećam da mi je previše, da se gubim, hop stanem. Jer ako ne stanem, tijelo će naći načina da me zaustavi. Kreativno je, od prehlada do hormonalnih distabalansa, ima vrlo osebujan spektar rješenja. A misli, pa i one surađuju s tijelom. Pretjeram sa poslom, obavezama, moranjima, hop nešto nisam svoja, brže regiram, ne mogu se stabilizirati na svoj način i sada kužim.
Misli me mislim mudro usmjeravaju i ne daju više da se dovedem do nekih krajnjih granica.
MOJ PROSTOR MOJ JE PROSTOR.
S klincima je uvijek veselo. Naš klinac vrlo je živahan i četiri godine mlađi od sestre, kako bi privukao njenu pažnju zna se unositi u nju, skakati oko nje, grliti kad ne želi i slično. Kažem mu: Ne unosi se u njen osobni prostor.
Svatko ima pravo na svoj osobni prostor, fizički, emotivno i svakako!
Kako dugo ja nisam išla za tim. Puštala sam u svoj osobni prostor puno više ljudi, samim time i energija, samim time i zavrzlama jer znate kakvi su ljudi. 😉 Sada to više ne radim. Uvijek ću rado pomoći, ali neke drame, situacije, pitanja, jednostavno nisu moji. I tu uzmičem. Ako se dam svima, što ostaje mojoj djeci, mom mužu, što ostaje meni? Ostaje ništa. Ništa vremena, ništa energija, ništa volje, ništa ideja. Jer sam ih dala olako.
Moj osobni prostor čuvam i poštujem. U biti jako ga volim. Isto kao što čuvam i poštujem prostor i osjećaje drugih. Ne bih nikad nikoga namjerno uznemirila, povrijedila i volim vjerovati da je to jedino ispravno. Odgovornost kakvi smo prema drugima i prema sebi je na nama.
TO NIJE PRAVEDNO.
Bit ću iskrena i istaknuti jednu stavku koja mi ostaje kao nedovršena lekcija, nedovršeno poglavlje. Nisam svladala u ovih mojih 40 kako se nositi s nepravdom. Nisu sve nepravde velike i važne, neke su pojave tu i tamo, u manjem obujmu i pomislim – To nije fer i osjetim jedan žalac uznemirenosti. Ne treba mi dugo da se “rekuperam” (ok, shvatili ste stvarnooo mi se sviđa izraz), ali samu sebe naživciram što me uopće naživciralo.
U pravilu nepravde koje me štrecnu idu u dva smjera. One koje nisu nanesene meni, o njima neću.
O onima koje su nekako moje, shvatila sam da me mučilo kad sam mislila da nešto zaslužujem, a promaklo mi je. Kad bi to nešto imaginarno moje što sam si prisvojila dobio netko za koga mislim da ne zaslužuje, pa, nije mi bilo svejedno. Ovo imam osjećaj da mnoge muči. Nisam svladala skroz lekciju, ali…
U duhu pozitivnog razmišljanja i rada sa sobom kažem sama sebi Tko zna od čega me to sačuvalo i što sam loše izbjegla. Kad bih se lakše nosila s nepravdom ili kad bi postala skroz imuna, zar to ne bi značilo da sam izgubila humanost i samopoštovanje? Čini mi se da znači, tako da ovom sam fazom zadovoljna. Osjetim, ali se ne prepustim.
Kad biste sjeli sa mnom u auto i čuli moju playlistu bili biste moguće blago šokirani spektrom stilova i pjesama. Ali, takav je i život. Šaren, osebujan, karakerteran, zabavan, pogodi vas i nekad D-mol, ali sve u svemu bez crne bijela ne bi vrijedila zar ne?
Želim vam na kraju ove i cijele iduće godine da umjesto savršenstva birate sreću, umjesto sviđanja drugima da birate sviđati se sami sebi i umjesto kompliciranih odnosa birate kompatibilnu jednostavnost koju donose zdravi odnosi.
Želim vam u biti da u svemu i uvijek birate sebe. To nije sebično, to je pošteno.
Hvala što me čitate i hvala što čitate Stiluetu. Točmo 18. 12. slavimo 12 godina rada, pisanja, vjere, neodustajaja i počašćena sam što sam tu. I zahvalna što ste vi tu. Hvala vam.
Pripremila: Marija Mažar
Fotografije: Ivor Mažar
