Martina Majerle još je jedna zanimljiva i inspirativna žena koja radi što voli, uživa u životu i iskorištava sve što život pruža! Kako izgleda život jedne glazbenice, koji su ju trenuci oblikovali i u čemu posebno uživa otkrila je čitateljima Stiluete!
Draga Martina, drago nam je da te opet možemo ugostiti na našoj Stilueti! Odmah nam otkrij što ima kod tebe, kako si?
Draga Stilueta, hvala na pitanju. Dobro sam i trudim se ostati tako. Još uvijek trčim na sto strana i sudjelujem paralelno na više projekata. Multitasking. Prošlu godinu završila sam snimanjem božićne i novogodišnje A strane na HRTu, vlastitim swing božićnim koncertom u Opatiji u pratnji sjajnih glazbenika: Nataše Veljak, Saše Valenčića, Tončija Grabušića , Damjana Grbca i Lade Bartoničeka, na što sam iznimno ponosna, usred sam snimanja The Voicea treće sezone, a uskoro mi izlazi i novi samostalni single „Vrijeme je na našoj strani“ riječkog autorskog dvojca D.Rapotec-Ute/V.Alilović.
Surađivala si s brojnim glazbenicima naše estrade poput Olivera Dragojevića, Severine, Andreja Babića, Claudie Beni i brojnih drugih. Ima li netko od njih tko te se posebno dojmio, tko je ostavio veliki utjecaj na tebe i tvoje pjevanje?
Bila sam djevojka iz Opatije, outsider u industriji, koji je solističke glazbene korake započeo u Putokazima, ali već vrlo rano u svojoj karijeri imala sam priliku raditi s najvećima. Massimo, Oliver, Tony, Severina, Nina, Valjak, Fosili, Gibonni, itd. Svatko od njih ostavio je trag i u glazbenom i u emotivnom smislu na moj kasniji rad. Sve redom karizmatični izvođači, kojima se uspjeh nije dogodio preko noći, instantno i jer su posjedovali talent. Iza toga stajao je veliki rad i upornost, odlučnost, prilagodljivost, želja i samim time i žrtva. Kao djevojčici idol mi je bila nježna i elegantna Doris Dragović, baršunastog , dubokog glasa. Kad sam je upoznala uvidjela sam koliko je srčana i snažna ta krhka žena, kojoj ljudi toliko vjeruju na sceni. A to da ti povjeruju je ujedno i najteže postići. To je čista izmjena energije. Ljubav. Također među mojim najdražima je i Tereza Kesovija. Ona je jednostavno filmska. Žena nevjerovatne karizme, strastvena diva. Iz nje izvire takav glas i emocija da u meni izaziva ogromno strahopoštovanje. Sjećam se kako mi je za koncert u Olympiji zadala nevjerojatno visoku solističku dionicu Larine pjesme, koja je do koncerta zahtijevala izrazitu samodisciplinu. Ja nisam dovoljno čuvala glas i naravno izgubila sam visine. U Parizu mi je rekla kako slobodno mogu otići doma, a ja od straha nisam progovorila do koncerta. Kad je sve krenulo rekla sam samoj sebi, idemo pa što bude. Glas mi se vratio samo za koncert, a ona me izljubila od sreće. Neću to nikad zaboraviti. Od tada sam puno profesionalnija.
Ajme koja priča! Bila si i na turneji sa Zdravkom Čolićem. Gdje ste sve nastupali? Kakav je osjećaj nastupati s jednim od najvećih imena glazbene scene i uz to posjetiti brojna mjesta?
Krajem rujna otišla sam na turneju sa Zdravkom Čolićem koja je trajala tri tjedna, a uključivala je koncerte u New Yorku, Washingtonu, Atlanti, St Louisu, Chicagu i Detroitu, s odmorom u Miamiu, a nastavak slijedi u travnju kada planiramo obići Los Angeles, Las Vegas i Kanadu. Turneje su koncipirane tako da se vikendom radi, a kroz tjedan imamo vremena za turističko razgledavanje, izlaske i druženje, pa tko što voli. Ako su dobro koncipirane pružaju idealan spoj rada, turističkog istraživanja, avanturizma i druženja. No također traže strogu disciplinu,snažnu kondiciju i karantenu. Nema povlađivanja meni jer sam jedina žena u ekipi. Iz aviona često idemo direktno na pozornicu, na tonsku probu, pa u hotel. Slijedi koncert od gotovo četiri sata, par sati odmora, pa opet na sljedeći avion, ponekad na drugi kraj kontinenta, i opet sve ispočetka. Nakon mjesec dana veseliš se domu. Sa Zdravkom surađujem povremeno od 2008. godine počevši od regionalnih destinacija, preko Skandinavije, Kanade, i SAD-a pa sve do Australije i Novog Zelanda. Zdravko je veliki profesionalac, vokalno i kondicijski nedostižan mnogima. Poput svjetske zvijezde prihvaćen je svugdje gdje se pojavi. Jednom riječju „raja“ i publika to obožava. Američko osiguranje u nevjerici spušta ozbiljne gospođe s pozornice kad se Zdravko pojavi na sceni. A privatno Zdavko je i naša raja velikog srca, a to puno znači na napornim turnejama.
Ima li razlike između nastupa pred stranom i pred našom domaćom publikom?
Činjenica je da je strana publika na takvim koncertima zapravo i dalje „naša „publika. To su ljudi iz cijele regije raseljeni što ratom, što egzistencijalnim neprilikama. Izuzetno su topli i srdačni. Više su nas željni pa se i posebno trude, zovu osobno u goste, organiziraju večere, izlaske, organiziraju turistička razgledavanja, razvoze nas iz zračnih luka, cijele svoje obitelji su uključili u organizaciju. Među nekima od njih stekla sam i ozbiljne prijatelje pa dogovaramo druženja i povrh turneja.
Imaš li neke uzore u glazbenom svijetu kojima se diviš i za koje smatraš da su vječna inspiracija?
Imam uzore, ali su se s vremenom promijenili, kao i moji prioriteti. Nekada mi je važno bilo isključivo kako pjevaju i izgledaju, dakle samo ono što se vidi na pozornici. Whitney Houston je za mene bila i ostala The Voice of the World. Također tu su Dani Klein, Debbie Harry i Anna Oxa. A volim i nova originalna i komercijalna lica poput Due Lipe, Lady Gage i dr. No sve me više, bez obzira na glazbeni stil i ukus, fasciniraju profesionalci, koji većinom sami vode svoj biznis i svoje umjetničke projekte, promišljaju o svakom potezu, pjesmi, prezentaciji, a razvili su i ostale komercijalne segmente tj. brendirali su se. Takva je Severina, takav je Gibonni, Maja Šuput, Amira Medunjanin, također tu su inova kantautorska lica poput Lu Jakelić, Borisa Štoka i dr. Takvi su između ostalog u svojoj niši i naši Cocktailsi, Mauro Staraj… izuzetno je teško ostati samostalan.
Što misliš da je potrebno za uspjeh u svijetu glazbe?
Teško je naći univerzalni recept za uspjeh u bilo čemu, ali ono čemu i sama svjedočim jesu prije svega talent, želja za uspjehom, konstantan rad na sebi, određena doza karizme, vizija, upornost, tvrdoglavost, ne odustajanje, prihvaćanje rizika, iskrenost kojom se obraćaš ljudima i oni to uspiju prepoznati, kvalitetni suradnici, malo sreće, financije, itd. Dakle nije nimalo jednostavno. Ali bitno je ostati posvećen i nastaviti raditi i kad ne uspiješ iz prve. Važno je dići se i ponovno pokušati, jer uspjeh dođe kad-tad.
Odmaknimo se od mikrofona, tko je Martina kada nije na pozornici, u kojim trenucima posebno uživaš?
Tko je Martina izvan pozornice ne sjeća se niti ona više 🙂 Radoholičar sam priznajem, iako je novogodišnja odluka bila vratiti i svoj privatni život u fokus. Mnogo toga me zanima, volim konstantno učiti, putovati i upoznavati svijet oko sebe, često sama. U osnovi sam introvert, no nisam samotnjak, prije veseljak. Uživam u svojim mislima, ima ih toliko da mi nikad nije dosadno.
To mi služi da se pročistim iznutra od informacija i energija koje primam, i pronađem svoj glas koji mi dolazi u obliku intuicije.
Djelujem slušajući ga, u poslu i u životu općenito. Volim prirodu i društvo, ali sada biram na koga ću potrošiti svoje slobodno vrijeme. Fleksibilna sam, prilagodljiva, ali i prilično tvrdoglava ako mislim da sam u pravu. S godinama sam sama sebi priznala hrabrost i samostalnost, i zavoljela samu sebe više. Konstantan rad na sebi je krucijalan za duhovni i fizički razvoj. Izvan pozornice i dalje sam ona ista djevojka iz susjedstva koja će poštara dočekati u pidžami sa šalicom turske kave u rukama. Martina, želimo ti uspješnu i lijepu godinu, pratit ćemo sve uspjehe i veseliti se s tobom!
Fotografije: Ivor Mažar
