ZTC

Naša je današnja sugovornica LANA POLIĆ, perspektivna fotografkinja iz Novog Vinodolskog koja svoju fotografsku priču ispisuje zadnjih 10-ak godina.  Da ono za što gajimo ljubav i interes od malih nogu može postati dio naše svakodnevice dokazuje upravo Lana, a nama je posebno drago što smo je imali prilike ugostiti i čuti tko je ona zapravo i što svojim fotografijama želi prenijeti.

Draga Lana, dobro nam došla na Stiluetu. Drago nam je kada možemo ugostiti zanimljive osobe s njihovim još zanimljivijim pričama pa tako jedva čekamo čuti tvoju. Tko je Lana kada ne fotografira? Imaš li neki dodatni hobi, nešto čemu se uz fotografiju želiš posvetiti ili je fotoaparat tvoja jedina ljubav?

Prije svega, hvala Vam na pozivu u Stiluetu. Već dugo pratim vaš portal i priče koje me inspiriraju tako da se osjećam počašćeno što i ja postajem dio vaših priča.

Zadnjih 10-tak god pretežno sam provodila vrijeme na relaciji Njemačka, Austrija, Hrvatska. Od prošle godine više vremena provodim u svom rodnom gradu, Novom Vinodolskom. Zaljubljenik sam u prirodu, zimu i bordanje, tako da svaku priliku koristim za uživanje na snijegu pa makar to bilo i u ljetnim mjesecima, na glečeru. Moj otac, rođen u Gorskom kotaru, dugogodišnji pčelar, prenio mi je veliku ljubav prema prirodi, snijegu i sportu pa tako da danas moj partner i ja dijelimo ljubav prema istome već duži niz godina i to je nešto što me ispunjava u slobodno vrijeme.

Moje vrijeme između slikanja je pretežno popunjeno planiranjem koncepata, traženjem prostora, modela, odjeće.. Ili retuširanjem slika, kako za sebe tako i za druge fotografe koji su pretežno iz Amerike. Polako oko sebe pronalazim kreativce kao npr. Make Up artiste i Hair stiliste koji su u jednakoj mjeri spremni uložiti svoje vrijeme i trud kako bi zajedno podigli svoj rad i portfolio na viši nivo.

Obiteljska fotografija je također nešto što me veseli.

Mislim da sam oduvijek otkrivala neke detalje na ljudima koje sam susretala ili sa njima živjela. Htjela sam zadržati u nekom pretincu svog sjećanja osmijeh, suzu, toplinu što zrači iz pokreta, dodira, pogleda. Počela sam s vremenom osjećati potrebu da fotografijom zaustavim te trenutke stvarnosti, ali i mašte. Tako da mogu reći da fotografija zauzima veći dio moga vremena i veseli me sama pomisao da radim ono što istinski volim. To je pravi blagoslov u životu.

Kada se javila ljubav prema fotografiji? Što te privuklo baš fotografiji?

Fotografija je nešto u čemu sam se prepoznala i šta me ispunjava kao osobu.

Ljubav prema tome se javila spontano. Kao dijete svoje sam vrijeme provodila pretežno crtajući ženske portrete. Moja majka i sestra su imale talent za crtanje i iako to nisu puno prakticirale, uživala sam gledajući njihove crteže tako da sam i sama odlučila uzet olovku u ruke i iz praznog papira stvorit nešto lijepo. Ponekad bih po tatinim enciklopedijama tražila portrete velikih umjetnika a zatim to pokušavala prenijeti na papir. Baš ta ljubav i potreba za kreativnošću je našla svoj put u mojoj kasnijoj dobi i pretvorila se u ljubav prema fotografiji, dala mi mogućnosti stvaranja nečeg kreativnog kroz novi oblik.

Često prolazim kroz stare obiteljske slike, zahvalna, gledam nešto čuvano generacijama, što je prošlo kroz ruke mojih roditelja, baka, prabaka i pradjedova, svjesna da držim djelić dragocjene obiteljske povijesti. Nažalost potreba za printanim slikama je sve manja i čar listanja fotografija se polako gubi. Voljela bih prenijeti današnjim i budućim generacijama ljubav prema fotografiji i samom printu.

Što bi izdvojila kao najbolji dio svoga posla? Ima li nešto što te posebno usrećuje?

Ono šta me najviše usrećuje je trenutak kada vidim koliko moja fotografija može nekoga usrećiti. Ljepota ne mora biti samo na naslovnici časopisa. Pored svakodnevnih obaveza i briga, podsjetiti ženu koliko je jedinstvena, nešto je šta me inspirira. Svatko ima priču o sebi i moj dio je ispričati to kroz sliku koja će ostati i za generacije koje dolaze.

Sviđa mi se kreativan pristup slikanju, posebno me veseli učenje i istraživanje bezbrojnih mogućnosti sa studijskim svjetlima. Volim prikazati svoje znanje i vještine kroz rad te pritom klijentu dati fotografiju koja je dovoljno posebna da krasi njegov dom, nešto šta će ponosno podijeliti sa drugima. Većina nas zadovoljava se slikama na mobitelu koje najčešće tamo i ostaju.

Nema ljepšeg osjećaja od slike u rukama, sasvim drugačiji doživljaj od listanja prstom po ekranu.

Ima li bavljenje fotografijom svojih izazova?

Izazovi su prisutni u svakom poslu, pa tako i u fotografiji. Studirala sam i diplomirala na Sveučilištu za turizam i hotelijerstvo i radila u struci. U obitelji nikad nije bilo fotografa niti sam puno takvih poznavala, tako da sve što u ovom trenutku znam o kameri, rasvjeti, kompozicijama, poziranju itd. dolazi iz samostalnog učenja i napornog rada. Za mene je osobni izazov bio, unatoč diplomi i stečenoj struci, odlučiti se i ući u potpuno strani svijet fotografije, slijedeći svoje osjećaje, vjerujući da mogu više i bolje. Krenula sam bez imalo znanja i iskustva, i iako svakodnevno učim, rekla bih da je fotografija nešto šta se može proučavati cijeli život i opet ostaje toliko toga za istražiti. Kao jedan od izazova navela bih visoke cijene potrebne opreme. Krenuvši od samog tijela kamere, leća, studijskih svjetala do svih potrebnih punjača, baterija, rezervnih baterija, kabela, memorijskih kartica itd… Fotografija je neprestano ulaganje, kako u vlastito znanje, tako i u opremu. Naravno, nije sve u opremi. Kaže se da je najbolja kamera ona koju imaš uza sebe.

Na što sve treba obratiti pozornost prije fotografiranja? Kako izgleda proces nastanka jedne fotografije?

Proces nastanka jedne slike je nešto o čemu bih mogla pričati danima, ne zbog opsežnosti već zbog moje ljubavi prema samom procesu stvaranja nečeg novog. Sposoban prenijeti na fotografiju svoju predanost, osebujnost, osjećaj je koji ispunjava. Svako snimanje treba se pomno isplanirati. Prije svega razvijam koncept slikanja. Pravim skice svojih ideja, razmišljam o odjeći, frizuri, šminki, modelu, pozama, osvjetljenju, izboru leća, boja te lokaciji snimanja.

Dugo sam bila sama svoj subjekt više iz potrebe nego iz želje da slikam samu sebe. Nisam imala modele niti je bilo lako naći osobe koje će satima spremno sjediti ispred moje kamere dok isprobavam različita osvjetljenja. Da bih unijela raznolikost, potrudila sam se biti drugačija, prerušavajući se na različite načine.

Moram priznati da je zahtjevno biti ispred i iza kamere, paziti na sve detalje u svakom trenutku, ali to mi je dosta pomoglo i dalje pomaže da usavršavam svoje sposobnosti. Kad je vrijeme da fotografiram druge ljude, uzimam ono što sam naučila slikajući sebe.

Kvaliteta je ono čemu težim svaki put kad uzmem fotoaparat. Moje police pune se bilježnicama sa novootkrivenim, zanimljivim idejama, tehnikama slikanja i retuširanja. Puno je detalja na koji se treba paziti kako bi se stvorila slika vrijedna divljenja. Od pripreme do konačnog proizvoda želim da to bude produktivno i jedinstveno iskustvo za mene i za osobu ispred kamere. Svojim radom želim nuditi znanje i kvalitetu jer ne težim tome da budem samo dobar fotograf, već odličan i profesionalan.

Gledajući tvoje fotografije imamo dojam da gledamo prava mala umjetnička djela nastala velikom pažnjom i predanošću. Kako bi opisala svoj stil fotografiranja?

Primijetila sam da je kroz prvih par godina rada teško definirati vlastiti stil, to je nešto šta je u procesu razvoja i stvaranja, nešto šta dođe nesvjesno i potiho. Za sebe bih rekla da sam inspirirana elegancijom, jednostavnošću, jedinstvenom ljepotom i bezvremenskim stilom, uz dozu kreativnosti.

Da bih doznala razinu svog znanja i kreativnosti, prijavila sam se na otvoreni natječaj uspješne portretne i modne fotografkinje iz New Yorka, Lindsay Adler. Privukle su me njezina profesionalnost, tehničko znanje i kreativnost. Natječaj se održavao na Creative live-u, internacionalnoj edukacijskoj platformi u trajanju od  5mj kroz 10 fotografskih zadataka u kojemu je sudjelovalo približno 1000 ljudi. Ponosno mogu reći da sam pobijedila, osvojivši vrlo vrijednu nagradu. Od tog trenutka upiti  za suradnju su počeli dolaziti iz raznih dijelova svijeta. Zahvalna sam i sretna što se moj trud i rad prepoznaje.

Primjećujemo da pretežno fotografiraš osobe. Je li to bila ideja od početka i smjer u kojem želiš ići ili planiraš proširiti svoje područje zanimanja?

Moj interes prema portretnoj fotografiji došao je spontano, nesvjesno i prirodno tako da svu svoju energiju i vrijeme trenutno ulažem u usavršavanje u tom području.

Možeš li nam za kraj otkriti što sve još možemo očekivati od tebe, ima li nekih projekata na kojima želiš sudjelovati, nekih ideja koje želiš realizirati ili ne planiraš unaprijed već puštaš da te tvoj poziv sam vodi?

Postoji nekoliko ideja koje bih voljela pretvoriti u projekte, i nadam se da će mi se ukazati prilika i za ostvarenjem nekih od njih. Moja velika želja je otvoriti svoj studio i s vremenom napraviti radionice za naše i vanjsko tržište.

Vrijeme nosi svoje, otvaraju se nove mogućnosti, ideje, stječe se novo iskustvo, otvaraju se novi poslovi, no u svemu želim ostati svoja, prepoznatljiva po uočenoj ljepoti u malim svakodnevnim životnim situacijama koje nam život mogu učiniti osebujnim i vrijednim.

Svaka je priča drugačija i posebna, pa tako i Lanina priča ima svoj osobni pečat. Drago nam je što je upravo Lana bila naša današnja sugovornica i moramo priznati da ćemo budno pratiti njezin rad jer nema ničeg ljepšeg nego otkriti kreativce pune snova i ciljeva kojima teže, a Lani na tom putu želimo puno uspjeha i još puno odličnih fotografija.  

Foto: privatni arhiv sugovornice

 

Kancelarija bar