Ponedjeljak ćemo začiniti jednim posebnim razgovorom, naša je gošća Anja Viktoria Peršić Kaštelfranko. Neobična imena, neobična karaktera.
Anja Viktoria o sebi kaže – Završila sam fakultet za režiju i fotografiju u Sloveniji i Portugalu. Kroz rad sam shvatila kako me zapravo privlači i svijet makeupa, jer nikako nisam od drugih vizažista uspjela dobiti ono što sam si bila zamislila. Imala sam krasnu mentoricu – Mia Matrljan – koja me unatoč našim različitim stilovima nije pokušavala nametnuti svoj, već me je učila pokretima ruke i osnovama šminkanja. Osim što mi je najdraži vizažist u rijeci, također je divna i kreativna osoba. Kao curica sam se dosta igrala s barbikama, stvarala svoj svijet, izrađivala im stan, kuću, okoliš, na novo im radila styling, smišljala priče – i to bi trajalo satima, ponekad i cijeli dan. Nisu me zanimale kupljene igračke tipa kauča za barbiku, auto i takve već gotove stvari, nego voljela sam izraditi svoj dom za njih. Mamina čupava kapica je tako postala luksuzni okrugli krevet, knjige su bili ormari, a Barbike su imale i dašak zelenila u svojim stanovima baš kao i ja danas. Životinje su mi također bila velika pasija tijekom cijelog života, uvijek me je smetala nepravda. Obećala sam si da prije negoli napustim ovaj svijet, želim ostaviti svoj trag koji će donijeti promjenu. Nije bitno moje ime, bitna je promjena.
Ova zadnja rečenica jako mi se sviđa. Povod našeg druženja je prvi nastup na Šibenskom festivalu i odmah nagrade! Sigurna sam da nije bilo lako izazvati se na jedan takav iskorak, no jednostavno nekad dođe vrijeme i sve dođe na svoje. U glazbi si dugo, kada si osjetila da je sada tren da pokažeš svoj talent i pokažeš prije svega sebe svijetu?
Mislim da je slijed događaja igrao veliku ulogu. Sve više nastupa sam imala, zatim mi je bila ponuđena pjesma, pa su krenule prijave na razne natječaje. Znala sam da se to sve događa, no ovo mi nije bilo na kraj pameti. Nekako sam se prepustila tijeku i odlučila dati sve od sebe. Svakim danom radim sve više, pokušavam snimiti kratke klipove koje kasnije stavljam na Instagram story kako bih pokazala sve boje svog glasa.
Volim osobe koje život žive punim plućima, promatraju, uče, istražuju, stalno u potrazi za novim avanturama. Misliš li da se danas pojedinci boje iskoračiti, istraživati, pomicati i svoje osobne granice u strahu od toga „što će selo reći“, u strahu od okoline?
Često se time susrećem u zadnje vrijeme, ne kod sebe, već kod drugih.Prilično mi je iritantno, no pokušavam razumjeti jer sam ipak i sama prolazila kroz to u svojim dvadesetima. Najiskrenije, mislim da mi je u tome dosta pomogao aktivizam gdje se borim za nedužne koji apsolutno nisu zaslužili što im se događa. To me motivira da budem glasnija, jača, direktnija i učinkovitija. Znam da su ljudi spremni i posvađati se sa mnom i meni sličnima samo zato jer im „oduzimate pravo kako da oni žive“ dok upravo oni sami to čine nekom drugom. Na početku nije bilo lako, no cilj je mentalno postati sve jači i glasniji i ne odustati. Volim filozofska i psihološka štiva, tako da sam se tu odmah prisjetila riječi Karla Augustusa Menningera: „Strahovi se odgajaju u nama i mogu nas, ako želimo, odgajati iz nas.”
Često za sebe kažem da se ponašam kao zec, no volim pomicati granice i upravo si ovakve stvari ponavljati. Meditacija i treniranje fokusa također nisu loše stvari za postizanje toga.
Vrlo si svestrana, no kad bih pod jedan nazivnik morala staviti sve tvoje interese osjećam da je u biti sve što radiš – stvaranje umjetnosti. Kroz kadrove, kroz make up, modu, sada i glazbu. Smatraš li sebe umjetničkom dušom?
Definitivno. Nekada mi je želja bila veterina, zatim medicina. No tata je lijepo popričao samnom i pokušao mi objasniti kako sam ja ipak umjetnička duša te da si ne radim to. Vjerojatno bi trebalo uložiti puno odricanja, dok bih ja s druge strane svakih 5 minuta rado nešto novo radila. Danas sam mu zahvalna, iako i dalje čitam o tome, gledam dokumentarce, jer toliko toga me zanima, pa tako i to.
Svakako me inspiriraju osobe koje se usude slijediti svoje snove koje u bilo kojoj dobi odluče pokazati sve što nose u sebi, ne očekujući ništa, a dajući sebe potpuno, kroz hobije, talente, strasti, sreću. Tko ili što tebe inspirira?
Razni likovi me inspiriraju, uvijek novi. Od Marine Abramović, Iris Apfel, Madam C. J. Walker, Earthling Ed (aktivist), Rihanna, kada je riječ o modi naravno. Mislim da za snove nikada nije kasno, nemamo rok trajanja – naravno da imamo, to je smrt, ali definitivno nisu godine granica i razlog da nešto više ne smijemo raditi. Ponekad mi je doista tužno čuti, pogotovo kod žena, „prestara sam za to“. Mislim da nisu ni svjesne koliko je to samo osobna nesigurnost koja je vjerojatno bila prisutna i prije „tih godina“, a sada su te godine samo izlika. Kada god osjetim da mi je potrebna doza inspiracije, pogledam kakav dokumentarac o nevjerojatnim ljudskim bićima koji su pomicali granice, može to biti moda, politički pokreti, borba za životinje, kozmetika, znanstvenici, što god što me tada podsjeti da u nama postoje granice, e tada postaje jasno da nitko drugi ne postavlja te granice osim nas samih.
Nosiš jednu posebnu energiju, karizmu, osjećaš li da si drugačija i ako da, sjećaš li se možda kad si toga postala svjesna?
Najiskrenije – ponekad se osjećam kao vanzemaljac. Ne mislim da sam bolja od nekoga, već drugačija i drugačije doživljavam i vidim situacije. Morala sam puno pogriješiti kako bih puno naučila.
Mislim da je iskrenost vrlo bitna, iako je mnogi ne znaju prihvatiti. Imam sreće što imam krasne prijatelje i samo se takvima okružujem – osobama koje mogu prihvatiti svoje greške, učiti iz njih i krenuti dalje.
No vidim da mnogi to ne mogu. Bitno je biti svoj, ne glumatati ili previše se truditi. Bila sam dosta nesigurna djevojčica i sjećam se kako mi je bilo neugodno iznijeti svoje ideje ili bilo što drugo jer mi se sve činilo bezveze ili da će me netko osuditi zbog toga, a time u biti zarobljavamo vlastito ja. Drago mi je zbog toga, jer danas to znam prepoznati i kod drugih i možda im mogu pomoći da se toga oslobode. Jer jednom kada to učine – to je najljepši doživljaj na svijetu. U potpunosti biti ti, iskren i pun ljubavi.
Povod našeg druženja je glazba pa moramo malo i u tom smjeru, rad kojih riječkih glazbenika voliš i cijeniš, u čijem se radu pronalaziš?
Jako volim The Siids, UMA, Jonathan, Black Cult (band muža)… ima ih. A kao što vidite međusobno se jako razlikuju. Obožavam istraživati i pronalaziti nove bandove i u svakomu ću se na neki način pronaći. Jedan dan će to biti r’n’b dok će drugi biti stoner rock ili psychodelic rock, a možda i portugalski fado. Za mene je glazba poput osjećaja, ovisi što mi prolazi kroz glavu taj dan, tomu ću naginjati.
Koja su ti omiljena mjesta na Kvarneru, kad ne radiš, gdje te se može pronaći u trenucima uživanja?
Iskreno, obožavam biti u svom prekrasnom domu s mužem. Ili odlutati u neku šumicu i hodati bosa po travi, haha! Volim Rabac gdje živi velik dio moje obitelji i gdje sam i provela mnoga ljeta u svom djetinjstvu. Evo, ubrzo planiramo bijeg na more negdje na putu do Šibenika gdje nema žive duše. Uživati u moru, glazbi i knjigama dok nam još ljeto nije prošlo. Nedavno sam otkrila otok Kakan koji me je oduševio – do njega možete doći samo barkom. Tamo se nalazi svega četvero ljudi i oni su otvorili restoran Paradizo. Malo im zavidim, imaju svoj mir, nevjerojatno kristalno more, šume, sve što im treba. Divno.
Glazbena karijera pomalo je krenula, pomalo, ali sigurno. Što bi u nekoj bliskoj budućnosti bilo neko tvoje ostvarenje snova, čemu se nadaš?
Osim svog samostalnog koncerta, nadam se i Euroviziji kako bih predstavila svoju državu. Voljela bih probati napisati nešto svoje i napraviti nešto doista zanimljivo na svjetskoj razini. Ali naučila sam se ne planirati pretjerano već slijediti prirodni tijek događaja i samo osluškivati intuiciju, jer ona mi je skoro u 99% slučajeva bila točna.
Na koncu, sve se svodi na to da želim biti kreativna i podijeliti to sa svijetom, podijeliti jedan mali dio sebe uz nikakva posebna očekivanja.
I za kraj, neka tvoja inspirativna poruka za sve naše čitateljice – kako biti svoja i biti sretna?
Smirite nemir u sebi, meditirajte, istražujte dijelove sebe i preispitujte se. Učite, rastite, priznajte si pogreške jer one su dobre, učite iz njih jer na kraju svega nije bitno što radite – bitno je biti najbolja verzija sebe. Srušite nepotrebanu količinu ega, riješite se straha, vjerujte u sebe. Bit će loših dana i onih boljih, no naučite voljeti jedno i drugo te nađite ispušni ventil, nije sve tako teško i mračno.
I volite, jako puno volite.
Fotografije: Ivor Mažar
