“Tata je proveo život pokušavajući stvoriti ljubav tamo gdje je nije bilo – između svoje supruge i svojih kćeri – i nije mogao odustati ni sada. Sve što je mogao učiniti jest reći joj svoju želju i nadati se da je ona može ostvariti.”
Puno sam slušala o Kristin Hannah i njenim romanima. Slavujeva pjesma, Posljednji ples leptira, Zimski vrt. Većinom pohvale, poneka osrednja ocjena i vrlo rijetko negativni komentari. Tada uzmaknem, imam nekakav otpor prema djelu jer me često strah da ću se razočarati, da u njemu neću prepoznati i vidjeti ono što su drugi osjetili.
Ali, usudila sam se, nakon što mi je Zimski vrt godinu dana čamio na polici. I okrenuvši posljednju stranicu, odahnula. Nije me razočarala. Ali nije me ni izula iz cipela. Autorici ću se vratiti jer me osvojila pripovijedanjem i nekakvom jednostavnošću, bez previše filozofiranja i mudrovanja. Jako me zainteresirala samim uvodom i potpuno razoružala završetkom (iako sam mu nešto i zamjerila, ali ne želim previše otkriti), što je popravilo cjelokupni dojam koji je u srednjem dijelu pomalo splasnuo.
U ovoj zanimljivoj i dirljivoj priči upoznajemo sudbinu sestara Nine i Meredith koje su cijeli svoj život provele u uvjerenju da ih vlastita majka ne voli, da ih jednostavno ne primjećuje i ne doživljava. Obje je to obilježilo. Nina mjesece provodi fotografirajući napuštena, razorena mjesta i njegove ljude, rijetko odlazi kući i većinom odbija pokazati osjećaje, iz straha da će biti povrijeđena. Jedina osoba koju bezuvjetno voli ona je koja joj je oduvijek bila najveći oslonac i potpora, njen otac Evan. I Meredith ne može bez svog oca, tople i altruistične osobe koja nikada nikad nije krila koliko ljubavi osjeća prema svojim kćerima, svjestan kakva mu je supruga.
“Nigdje nisu hladnoća i tišina bile toliko uočljive kao u domu Meredith Whitson. s dvanaest je već bila otrkila prazan prostor koji se nakupljao među ljudima. Željela je da njezina obitelj nalikuje na one s televizije, gdje je sve djelovalo savršeno i gdje su svi bili složni. Nitko, čak ni njezin voljeni otac nije shvaćao koliko se često osjeća usamljenom između ova četiri zida, koliko nevidljivom.”
Anja je osamdesetogodišnja starica koja dane provodi sanjareći, često u zimskom vrtu u kojem joj nikada nije hladno. Jedini način na koji se u četrdesetak godina približila svojim kćerima je preko ruskih bajki koje im je uvijek pripovjedala. Ali i to je prestala prije mnogo godina. Kad im otac na smrtnoj postelji izrazi svoju posljednju želju, Nina i Meredith kreću u pustolovinu života u kojoj upoznaju svoju majku i suočavaju se s njenom pustolovinom. Jesu li joj svih ovih godina nepravedno sudile? Postoji li dublji razlog za njeno ponašanje i uskraćivanje osjećaja? Istina je sve samo ne ono što su djevojke očekivale.
Roman pratimo kroz dvije isprepletene priče. Vraćamo se u okrutnu prošlost, a da toga nismo ni svjesni te se suočavamo s gorkom sadašnjošću. Birala sam strane, priznajem, dopustila si subjektivna razmišljanja o svemu što se događalo. Vjerujem da će mnogi stvoriti potpuno različitu sliku od moje jer se priča može sagledati i doživjeti s više različitih aspekata. Drugačije će ga doživjeti majke i očevi, oni koji imaju braću i jedinci, povučenije osobe i one koje vole svoj život dijeliti s drugima.
Ovaj roman čine njegovi likovi. Na prvu nesigurne, ali snažne žene, potpuno nesvjesne te svoje snage. Nisu me se odmah dojmile. Prvenstveno Anja, koja me do zadnjih pedeset stranica neopisivo iritirala. I kada se sve napokon razriješilo, mogla sam je shvatiti, ali i dalje samo djelomično. Ni sama nisam sigurna jesam li joj spremna oprostiti stvari koje je napravila u drugoj polovici života. Za prvu joj nimalo ne sudim jer je iznimno bolna i nevjerojatna. Ali zaista vas zabezekne i natjera da se zaustavite i zapitate kako biste vi postupili, kakav bi vaš ostatak života bio. Srednji dio romana mi je usporio samu priču i nije me dovoljno zaintrigirao, iako je prijelomni trenutak same knjige. Bajka koju Anja mora ispričati kćerima želja je njena supruga, uvjerenog da će pomoći djevojkama upoznati tu hladnu ženu, slijepu na boje, ponosnu i prkosnu Ruskinju. S druge strane, autorica je iznijela iznimno drage, osjećajne i uporne muške likove. One koji poznaju svoje druge polovice i prihvaćaju njihove mane.
Iako sam mu pronašla poneke mane, svidio mi se Zimski vrt, prvenstveno zbog stila pisanja. Autorica nas uvodi u priču postepeno, dozvoljava nam da upoznamo likove i stvorimo vlastitu sliku o njima, a kasnije nas izaziva i drsko mijenja naše mišljenje. Mnoge sam emocije doživjela čitajući ga i to mi se posebno svidjelo. Ništa nije crno bijelo već je baš kao pravi život, puno uspona i padova, vrlina i mana, ali i čiste, nesebične ljubavi.
“Možda je tako trebalo biti, možda se tako život razvijao ako živiš dovoljno dugo. Radost i tuga sastavni su dio paketa: trik je bio u tome da osjetiš sve, ali da se samo malo čvršće držiš radosti jer nikad ne znaš kako bi se snažno srce moglo ugasiti.”
Izdavač: Znanje
Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić