Prošle sam godine pročitala roman Rileya Sagera Preživjele i jako mi se svidio. Nije me prikovao za fotelju, nisam se bojala čitati ga prije spavanja i nisam skakala na svaki šum, ali bio je pravo osvježenje u moru sličnih trilera, onih brzog tempa i neprestanih pokušaja da vas iznenade. Jedva sam dočekala roman Zadnje što sam vam lagala. I nadmašio je Preživjele. I to kako, za cijelu jednu stepenicu. Bez krvi, bez eksplozija događaja, ali toliko promišljeno, toliko napeto da ga jednostavno ne ispuštate iz ruku. I ovog puta mi nije nimalo bilo svejedno. Jeza, strah, iščekivanje, što će biti, tko je krivac, ima li ga uopće.
“Zatvoriš oči i pokušaš ponovo zaspati, trudiš se potisnuti zvukove prirode koji dopiru izvana, sve glasnije. To je zaglušujući, disonantan zvuk, u kojem se sudaraju nožna i dnevna stvorenja. Čuješ šuškanje insekata, cvrkut ptica, usamljenog gnjurca i njegov posljednji sablasni zov koji klizi niz jezero.”
Ljetni kamp prije petnaest godina. Četiri djevojčice, prijateljice, suparnice. Tri su nestale, nikad nisu pronađene. Emma je još uvijek ovdje, posljedice se i dalje vide, duboko u njoj, većinom skrivene od očiju njoj najbližih. Emma nije zaboravila, ali ne želi se sjećati. Jer zna mnogo više no što je rekla. A rekla je puno, i lagala, i prešutjela. Nije ni slutjela da će dobiti priliku pokušati riješiti tu misteriju koja joj godinama ne da mira. Emma se vraća u ponovno otvoreni kamp, ovog puta kao savjetnica. Susreće svoje stare savjetnike, suočava se s obitelji čijeg je sina optužila za zločin prije toliko godina. Čini se da su joj Theo, Franny i Chet oprostili. Ali jesu li zaboravili? Ili je netko drugi odlučio ponovno je izludjeti i natjerati da proživi isti horor. Je li moguće i da vidi duhove. Pričinjava li joj se Vivian, jedna od nestalih, ona kojoj se najviše divila, ali i kojoj je najviše toga zamjerila? Kad nestanu nove tri djevojčice, njene štićenice, Emma se mora sabrati i učiniti sve kako bi dokazala svoju nevinost. Jer sve ukazuje na njenu krivicu, i tada, ali i sada.
Riley Sager piše malo drugačije trilere, one koje smo navikli gledati. Vraća nas u doba američkih slashera, podsjeća nas na osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća i to čini neizmjerno privlačno. Vrlo jednostavnog jezika i zanimljivih opisa koji vas istog trena prebacuju na mjesto događaja, kako biste stvorili vlastitu sliku onoga što opisuje. Vrlo brzo se navučete i ne pušta vas do posljednje stranice. Neprestano gradi, polako stvara napetost i poigrava se vašim živcima. Kao i u Preživjelima, i ovdje se vraća u prošlost i suprostavlja je sadašnjosti. Upoznajemo dvije strane glavnih likova, pratimo njihovu promjenu i sazrijevanje. I svi su likovi uvjerljivi, obični ljudi sa stvarnim problemima, možda naši susjedi ili čak članovi obitelji. Gubitak i bol vrlo su važan segment ovog romana te način na koji se ljudi s njima nose. Prihvaćanje i dokazivanje tinejdžerica pred svojim prijateljicama, prve simpatije, istine i laži. I jedna igra. Dvije istine, jedna laž. Obična dječja igra ili vrlo lukav način da nekoga upoznamo?
“Stisnem narukvicu u šaci. Imala sam je tako dugo. Više od pola života bila mi je odana družica. Ali vrijeme je da joj kažem zbogom. Sada kad znam istinu, više mi neće trebati. Mislim da sam je prerasla.”
Ovaj roman ima dva kraja. Prvi kraj mi je ujedno i nekako jedina slaba točka samog romana. Možda sam odgledala previše filmova slične tematike pa me nije iznenadio. Ali drugim me krajem Riley “kupio”. I opravdao sva očekivanja. Dobio je veliku obožavateljicu.
izdavač: Fokus na HIT