Tko ili što nas obilježava? Jesu li to ljudi, odnos s njima ili događaji? Koliko nam je u prirodi kriviti pojedinca za našu vlastitu nevolju?
Roman Vidio sam čovjeka jako dobro prikazuje našu sadašnjicu, užurbanost, nezadovoljstvo, nestalnost te konstantnu potražnju za uzbuđenjem.
Michael Turner je bio zadovoljan svojim životom, nije bio posve siguran u budućnost, ali nije se time previše ni opterećivao. Lijepa supruga, uspješna knjiga prvijenac te mogućnost napredovanja u osobnom i poslovnom aspektu. Znao je da je Caroline avanturistica i da se neće prelako pomiriti sa stacioniranim načinom života, bez novinarskih izvještaja iz okupiranih i ratnih zona Bliskog Istoka, ali nije očekivao da će mu je baš taj posljednji “izlet” u Pakistan uzeti. Michael se seli nazad u London, zeleni kvart Hampstead Heath, unajmljuje stan na vrhu četverokatnice te upoznaje četveročlanu obitelj čija je privatna kuća naslonjena na zid njegove. Vrlo brzo Michael postaje česti posjetitelj njihove kuće, odlazi na jutarnje trčanje s Joshom Nelsonom, ispija kave sa njegovom suprugom Samanthom te se druži s njihovim kćerkicama Lucy i Rachel. Razmišlja i o drugom romanu za koji je već prikupio dovoljno materijala. Ne zaboravlja Caroline, u nijednom trenutku. I to mu mijenja život po drugi put. Ulazi u praznu susjednu kuću, zabrinut za prijatelje nakon što je vidio ostavljena otvorena vrata. I ponovo ništa više nije isto, ali ne samo za Michaela.
Psihološka drama koja na trenutke toliko dovodi do ruba stolice da imate osjećaj da čitate najnapetiji triler. Poglavlja završavaju tako da vas vuku da okrećete stranice, likovi se izmjenjuju, vremenske zone također. Sheers nas upoznaje s muškarcima i ženama svoje priče, ne štedi na njihovom opisu, ali ni ne pretjeruje. Često imamo osjećaj da smo ušli u film te bez problema možemo zamisliti sam događaj. Nije teško ni suosjećati s njima, ali ni predbacivati im. Studija ljudske psihe je vrlo prisutna u ovome romanu. Navodi vas na razmišljanje o tome što bi vi učinili u tom trenutku, možete li opravdati poneke odluke, ali i razumijete li ih uopće. Sve je vrlo stvarno, realno, i bolno.
Ovo je jedan od onih romana u kojima sam se ulovila da ponekad i na glas komentiram određene situacije. Priznajem, sudila sam ponekim osobama jer mi neke odluke jednostavno nisu bile jasne, ljutila sam se na jedan aspekt jer općenito ne podržavam rat, a ovdje je baš taj teroristički čin bila prekretnica za mnoge ljudske živote, uništio je mnoštvo, naveo ih da moraju opravdavati vlastite odluke te im uništio svakodnevicu. Natjerao je strance da propituju jedni druge, traže odgovore za ono ponekad teško objašnjivo.
Svima je istina važna i nitko ne želi provesti ostatak svoga života pitajući se što je bilo, tražeći odgovore i bojati se da ih nikada neće naći. A ovdje je toliko puno laži, toliko skrivenog te još jednom dolazimo do zaključka da je ipak bolje priznati jer time dopuštamo drugima da se suoče s tom istinom, koliko god strašna bila, ali ih barem ne ostavlja u mraku.
“Michael je barem na njima konačno ispričao njihovu priču. Dao je što je mogao. Stvorio ju je. Kao priznanje, da, ali i kao pokušaj završetka za sve njih – za Samanthu, Caroline, čak i za Josha. Da završi, ispriča njiove istine s ovom posljednjom rečenicom, ovim posljednjim riječima i ovom točkom”
Izdavač: HENA COM
Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić
