Što biste učinili kad bi izgubili pamćenje o zadnjih deset godina svog života i našli se u situaciji u kojoj ste jedna druga osoba, fizički i dalje vi, poznati svima, ali sebi ne? Sjećate se djetinjstva i situacija točno do određenog trenutka u prošlosti. Liane Moriarty je u svom najnovijem romanu obradila temu gubitka pamćenja na jedan malo drugačiji način, ležerniji i laganiji, na trenutke duhovit, često i tužan, ali svojstven svom stilu. Mene je ponovno ostavila negdje između.
“Tog je dana Alice Mary Love otišla u teretanu i nekamo zametnula desetljeće života.”
Alice je pala na pokretnoj traci. Deset je minuta bila u nesvijesti i nakon što se probudila, više se nije sjećala svog života unazad deset godina. Vratila se u 1998., kad je bila dvedesetdevetogodišnja trudnica, zaljubljena u svog humorističnog i šarmantnog supruga Nicka, u odličnim odnosima sa sestrom Elizabeth i zadovoljna svojim životom. Ono što pomalo počinje uočavati u ovoj, njoj nepoznatoj, 2008. godini sve je samo ne privlačno.
“Obuzeo ju je isti osjećaj nepovezanosti s vlastitim tijelom kao kad je malo prije ugledala strije. Njezin je mozak mislio da je sve kao prije, ali njezino je tijelo govorilo da je vrijeme teklo i bez nje.”
Ona je druga Alice, šest mjeseci živi sama s troje djece, desetogodišnjom Madison koja je ne podnosi, statistikama opsjednutim Tomom i Olivijom, svačijom mijenicom. Nick se odselio, Elizabeth je hladna prema njoj, njihova majka je pronašla novog dečka, a Alice se druži s ljudima koje prije deset godina ne bi ni pogledala. I tko je ta Gina o kojoj svi pričaju? Alice se mora vratiti pamćenje jer je trenutna situacija neizmjerno zbunjuje. I nije jedina, svi su iznenađeni tom novom ženom, toliko drugačijom od one koju su viđali posljednjih deset godina.
“Moguće je da na životi nisu ispali točno onako kako smo zamišljale kad nam je bilo trideset.”
Liane Moriarty se uhvatila iznimno zanimljive teme i natjerala nas (kao i svakim svojim romanom) da se zapitamo što bismo učinili u takvoj situaciji. Sviđa mi se njen prpošni, ležerni stil pisanja, upečatljivi i zanimljivi likovi i dobro razrađena priča, ali kao i kod njenog posljednjeg romana Devet potpunih neznanaca, nije me uspjela u potpunosti osvojiti. Roman je mogao biti kraći i svejedno bi prenio istu poruku. Na trenutke mi se učinilo da se gubi u svemu skupa, previše je nepotrebnih događaja, a oni najvažniji su površno opisani. Stilski je zanimljiv jer suprotstavlja dva naratora i time dobiva na dinamičnosti. Priču promatramo iz dva aspekta, kroz oči dvije različite osobnosti, jednom davno ipak puno sličnije. Moriarty je kroz oba aspekta uspjela vjerno pokazati koliko životne okolnosti mogu u kratko vrijeme utjecati na cijelu našu budućnost. To je najveći uspjeh ove priče.
Ovaj roman obrađuje nekoliko ozbiljnih i potresnih tema. Najviše mi se svidjela priča Aliceine sestre Elizabeth jer sam dobila dojam da joj je Moriarty najozbiljnije pristupila. Na prvi pogled, uz veselu i optimističnu naslovnicu i sam sadržaj na poleđini knige, dobivamo jedan dojam o knjizi, ali nakon što se udubimo u njenu priču, počinjemo shvaćati da se ipak radi o nešto ozbiljnijom štivu. Moriarty zna kako te svoje priče ogrnuti nekakvim plaštom neopterećenosti i optimističnosti i vjerujem da je zato omiljena u mnogim knjiškim krugovima. Mene će još malo morati uvjeravati jer joj se zasigurno mislim vratiti, iako me jednostavno ne uspjeva u potpunosti zaokupiti i oduševiti.
Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić
Izdavač: Mozaik knjiga
