Recenzija Tamare Štiglić Vodopić: “Opsidijan”
R

Za mene je veliki izazov uhvatiti se žanra koji inače ne čitam, već prvenstveno gledam. Nije tajna da obožavam romantične filmove, ali također nije tajna da ih u pisanom obliku jednostavno zaobilazim. Nije da nisam pokušavala i nisam svaki put naletila na nešto što mi se ne sviđa, ali previše puta bih zatvorila knjigu na zadnjoj stranici i zapitala se: Što mi je ovo trebalo? Je li stvar u klišejima, često sličnim, predvidljivim zapletima, nedostatku mašte i originalnosti? Ne znam, ali nažalost često dobivam takav dojam tijekom i nakon čitanja. Možda je do mene 🙂

Još je veći izazov napisati recenziju za jedan romantični roman. Ali malo je manji kada mi se takav roman napokon i svidi. Bravo Marilena, uspjela si, svaka čast. Neću reći da nije predvidljiv ne trenutke, možda sam zaista i pogledala previše tih romantičnih komedija/ drama pa me malo što može iznenaditi. Neću reći ni da je lišen klišeja, jer, vjerujem, trebaju postojati. Ali prepun je još nečega, a to je duh. Humorističan je, zanimljiv, intrigantan i tako primorski (ispričavam se, ali malo sam subjektivna, priznajem). Autorica je uspjela uhvatiti taj mediteranski štih, iako većina likova uopće ne dolazi s mora. Ali glavni lik dolazi, a i jedan sporedni koji je skoro i ukrao cijeli roman. Nona je nona, jedna i jedina, takva, tipična primorska. Ona romanu daje tu neku starinsku, simpatičnu notu koja ga izdvaja iz ostalih pripadnika istog žanra. Oduševljena sam korištenjem ližnjanskog dijalekta, čakavskog narječja koje je toliko slabo zastupljeno u našoj književnosti, barem onoj koja se čita u cijeloj Hrvatskoj.

“Sve sam usrala. Što mi je? Zar samo zato što sam sama nesretna želim unesrećiti sve oko sebe? Povući ih pod svoj teret i ugušiti svojim brigama umjesto da dozvolim da me njihova pozitiva razveseli i izvuče iz ovog stanja u kojem se nalazim.”

No, ajmo mi malo i na radnju. Upoznajemo grupicu kolega koji odlaze na Tenerife kako bi svoj najnoviji projekt odradili na malo drugačiji način, daleko od gužvovitog Zagreba i toliko predvidljivog ureda. Zaposlenici su to jedne uspješne informatične tvrtke, sa šefom kakvog samo mogu poželjeti te kolegama koji se rijetko susreću u takvim i sličnim firmama. Ali nije sve baš onakvo kakvim oni to smatraju. Naravno da nisu svi odnosi idealni, naravno da se i među takvim prijateljima mogu pronaći tajne, čak i spletke. Glavni lik je mlada, inteligentna, pomalo nesigurna žena koja ne može pobjeći od procjenjivanja ljudi, većinom jer sama sa sobom ne može doći na kraj. Njen je život oduvijek pomalo turbulentan, uz nesređenu obitelj, oca preljubnika i majku koja ju je zbog bolesti napustila prije nego što je smjela. Nona i njen najbolji prijatelj, ujedno i kolega, oni su na koje se oduvijek mogla osloniti. Ali taj kolega odjednom postaje nešto i više od kolege. Je li krivac topli španjolski zrak ili je uvijek postojala nekakva vatra koja je samo čekala svoju iskru? Naši se glavni likovi odjednom nađu u situaciji na koju nikada nisu ni pomislili. Osim njihovih nedaća, dobro upoznajemo i probleme njihovih dragih i manje dragih kolega te se vrtlog uzbuđenja nastao na Tenerifima pomalo seli u njihov radni Zagreb te maleni istarski Ližnjan u kojem ništa ne može ostati skriveno, posebno pod budnim okom lukave i simpatične none.

“Nona je nabrijana na sve što nije po starini, premda je u nekim stvarima vrlo prilagodljiva. Na primjer – mobitel. Mobitel je izum za koji sam mislila da ga nona nikad neće željeti te nikad uspjeti savladati. Međutim, vidjevši slanje slika, poruka i Viber, nona ga je poželjela.”

Ovaj je roman pravo osvježenje, kombinacija zanimljivih likova i situacija, predivnih opisa krajolika, ali i smjelih i paprenih ljubavnih scena. Marilena Dužman jako dobro poznaje žanr koji piše. Ona izvrsno dozira, ne pretjeruje, ali vam opet zagolica maštu te vas ponekad čak natjera da se zahihoćete i zarumenite. Odmjerena je, dovoljno hrabra, ali i razumna, ostavlja čitatelju da uključi maštu i predoči si ono što je pročitao. Likovi su jako dobro razrađeni, pomno i detaljno, što ih čini toliko opipljivima i bliskima čitatelju. Sporedni likovi nisu samo nevažne figure koje prate glavne likove, već neizostavan dodatak ovoj lijepoj priči. 

Nakon Marileninog prvog romana Gdje mi je psihijatrica?, kod Opsidijana se vidi veliki pomak, posebno jezično. Roman se tako jednostavno čita, iako nije prejednostavno pisan. Uz ovakvo uredništvo i ideje same autorice, uvjerena sam da će svaki njen sljedeći roman biti još bolji. Krasi je ta neka prirodna duhovitost, ljubav prema svome kraju te iznimno dobra upoznatost s onime što ljubitelji ovog žanra vole i žele čitati.

P.s. Čak joj opraštam i usporedbu Opatije s Ližnjanom 😉

“Stube života teške su. Ponekad se uspinješ jednu za drugom i kad pomisliš da si nadomak vrhu, netko te sruši i baci na početak. Treba smoći snage i opet se uspeti s one prve. Ta je najteža.”

Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić

 

 

KONCEPT MAŽARspot_img

novosti

povezani članci