Povijest Grčke 20.stoljeća, meni osobno potpuna nepoznanica. Nakon čitanja ovog romana, mogu reći da to više nije tako. Victoria Hislop me uspjela zainteresirati svojom pričom, utkanom u povijesne činjenice o Grčkoj tijekom i nakon 2.svjetskog rata. Iako me nije držao zarobljenom cijelo vrijeme, uživala sam (ako uopće mogu koristiti taj glagol kod ovakve teme) u dobre dvije trećine. Potresna obiteljska drama o četvero različite braće i sestara i njihovoj baki te životima štivo je koje zahtjeva dosta koncentracije i usredotočenosti. Iako stilski nimalo zahtjevno, na trenutke i pomalo suhoparno, radnjom je dovoljno komplicirano da vam pruži ono što možda i očekujete od njega, posebno ako ste upoznati s ranijim djelima Victorije Hislop. Meni je ovo njen prvi roman, ali zasigurno ne i posljednji. Uspjela je ispričati dirljivu priču bez patetičnih dijelova i nepotrebnih cmoljenja, a opet dovoljno srčanu i blisku čitatelju.
“Kirija Koralis nije mu odgovorila. Ona je samo htjela da sve bude kao prije okupacije , da na stolu ima dovoljno hrane, da svjetla ne nestaju bez upozorenja i da može djeci kupiti nove cipele s kožnatim potplatima. Još se oporavljala od boravka u bolnici i svađe su joj oduzimale snagu.”
Radnja počinje 1930.godine kada upoznajemo članove grčke pravoslavne obitelji Koralis, najčvršću, najstabilniju stijenu kiriju Koralis te njene unuke, strogog, principijelnog i tradicionalnog Tanasisa, buntovnog i prkosnog Panosa, razmaženu i pomalo zlobnu Margaritu i najmlađu Temis, odlučnu i tvrdoglavu petnaestogodišnju djevojku kroz čije oči pratimo sve što se događa u Grčkoj tada i u bližoj i dalekoj budućnosti. To su djeca čiji je otac otišao u Ameriku te se ubrzo prestao javljati, a majka im je zbog psihičkih problema zatvorena u sanatoriju. To je obitelj u kojoj su svađe svakodnevica, u kojoj su djeca neprestano na suprotnim stranama, isprva onim banalnim, a kasnije i mnogo ozbiljnijim, poput političkih i društvenih.
“Siromašni imaju pravo jesti, ljevičari imaju pravo na slobodu govora. Želiš li zauvijek živjeti pod njemačkom okupacijom, to je tvoj izbor. Ali ja se ne klanjam nacistima, za razliku od tebe.”
Temis nas vodi kroz promjene u vlasti, okupaciju Nijemaca i Talijana, osobne i državne gubitke, opisuje ljude i njihove sudbine, uspjeva nas prebaciti osamdamdesetak godina u prošlost i staviti nas u kožu nekih od likova. Temis je iznimno jaki ženski lik, žena koja je od najranije mladosti doživjela nebrojene gubitke, ali i uspjela izgraditi život za sebe i kasnije svoju obitelj.
Hrabrost je prva riječ koja mi pada na pamet kad pomislim na ovaj roman. Iako su likovi iznimno kompleksni i na mnoge sam se ljutila i zaista nisam odobravala njihove odabire, smatram da su neizmjerno dobro opisani te da izvrsno predstavljaju one koji su se našli u sličnim situacijama ne samo u Grčkoj, već u svim zemljama koje su jednom u povijesti bile okupirane.
“Bogati su i dalje bogati, pomislila je. Svijet se uistinu nije promijenio.”
S jedne strane upoznajemo oportuniste, one koji idu linijom manjeg otpora i čine sve kako bi si osigurali sigurnu budućnost, dok se s druge strane nalaze oni koji žele da se njihov glas čuje, koji se trude suprotstaviti nametnutoj vlasti i boriti za vlastite ideale. I jedni i drugi griješe, to je ono o čemu razmišljaju kasnije u životu, u nadi da će im najbliži oprostiti, u nadi da će oprostiti sami sebi.
“Ali njegovi se stavovi nikada neće promijeniti, zar ne? Ničiji se stavovi nikada stvarno ne mijenjaju, agapi mu.“
Kao što sam navela na samom početku teksta, roman me nije cijelo vrijeme držao zainteresiranom. Njegov mi je srednji dio bio na trenutke dosadan i nepotreban, autorica piše poprilično informativnim i dokumentarističkim stilom, što na trenutke može zasmetati, a možda i zbog takvog stila ne pribjegava predugačkim opisima i uopće se ne trudi doprijeti do čitatelja patetikom i teatralnošću. Ali svejedno uspjeva izvući emociju iz nas, samom temom i psihologijom likova koji se tijekom romana mijenjaju i emocionalno rastu. Nekoliko puta me zaista dotakla, a suze su same krenule, što zbog ljutnje, što zbog pouke koju sam prepoznala na samom kraju knjige. Vrlo dobar roman, detaljan i razrađen s povijesne strane, ali dovoljno životan i ljudski da ga uspijete doživjeti i puno osobnije.
“Oni koji su voljeni”, citirala je. Umrijeti neće…”
Izdavač: Profil