“Elsie je sklopila oči. Svaki joj se centimetar tijela tresao. Počela je željeti da se nikad nije probudila. Spavanje je jednostavno, bezopasno.”
Nešto je posebno u gotici, u bilo kojem njenom obliku u umjetnosti. Mene neizmjerno privlači. Je li stvar u njenoj mističnosti, hladnoći ili neopisivoj maštovitosti koja je prati. Nijemi pratitelji su me zabavili, prestrašili, zaintrigirali i oduševili.
Pratimo tri paralelne naracije, jednu smještenu u 1865. godinu, kada su se neobjašnjivi događaji počeli događati, drugu kojom nas autorica uvodi u samu priču, smještenu u bolnicu Svetoga Josipa gdje susrećemo Elsie, glavni lik ove zanimljive priče te treću, udaljenu dvjesto godina u prošlosti, u vrijeme kada su drugačiji bili poprijeko gledani i vrlo često smatrani potomcima vraga. Sve je povezano, jako povezano. Sve je mračno, tmurno i zaista jezivo. Elsie je trudna udovica koja nakon smrti supruga Ruperta putuje na njegovo velebno zdanje Most, u nadi da će tamo pronaći utjehu nakon iznenadnog događaja. Most nije ono što je očekivala. Nedovršen je, neuredan i prepun zaključanih vrata iza kojih vrebaju neobične pojave. Posluga koja ju je dočekala sve je samo ne sposobna i Elsie se ne može oteti dojmu da ništa nije u redu. Malo pomalo, stvari počinju takvima i biti, pomaknutima. Neprivlačni zvukovi, iverje na svakom koraku te grozne drvene lutke s poznatim licima koja su pripadala davnim stanovnicima Mosta. Lutke nisu mirne, one se pomiču i počinju ozbiljno prijetiti svim ženama koje se nalaze u kući. Tko je odgovoran, što se dogodilo na tom neugodnom i neprivlačnom mjestu prije tolikih godina?
“Možda joj se od tuge priviđaju stvari. Tuga ima čudan učinak na duh – ljudi uvijek tako kažu.”
Otići preopširno u događaje ovog romana uništilo bi sve što sami morate otkriti. Otkrit ćete mnogo, ali htjeti ćete s nekime razgovarati o onome što ste pročitali. Misliti ćete da ste i vi skrenuli s uma jer ovdje ništa nije normalno i kako bi trebalo biti. Ovo je izvrstan predstavnik žanra gotičkog horora. Spor, prepun opisa, uvijek potrebnih i tako živopisnih. Roman koji nećete moći ispustiti iz ruku, posebno ako vam ne smeta njegova spora razrada i na trenutke zbunjena priča. Autorica je vrlo lukavo i vješto ubacila mnoge probleme tadašnjeg društva i odnose među višim i nižim staležom. Dotakla se i ravnopravnosti između muškaraca i žena, ubacila i najčešći zdravstveni problem žena koje su u to doba pokazivale psihičke smetnje. Histerija je bila glavna dijagnoza svima koji su se razlikovali, koji su možda htjeli doprijeti do drugih na neki malo drugačiji način. Umobolnice su bile prepune izgubljenih slučajeva, žena koje su zastranile na razne načine i malo tko im je vjerovao.
Cijelo vrijeme tijekom čitanja pratio me osjećaj nelagode, skakala sam i na najmanji šum i neprestano se ogledavala. Smatram da je to pravi pokazatelj koliko je Purcell uspješno dočarala sve što nam je ovim romanom htjela pokazati. Na trenutke me podsjetio na izvrstan film The Others, možda i najboljeg predstavnik žanra. Ogromna kuća, posluga koja zna i više no što priznaje, maglom obavijen krajolik, selo čiji stanovnici još iz prošlosti vuku antipatije i predrasude prema svima koji su na neki način povezani s Mostom. Atmosfera je nevjerojatna, napetost se može rezati nožem, radnja je razrađena i dobro promišljena. Ovo je roman u kojem sam zaista uživala. Jedino što mu zamjeram je zadnja rečenica i poneki trenutak praznog hoda koji sam osjetila. Kraj je takav da me mučio još neko vrijeme nakon što sam zaklopila knjigu. Nije mi u potpunosti jasan, ali i to je potpuno normalno kod ovakve knjige. Zašto bi sve bilo riješeno i servirano kad je tako lijepo ostaviti nas u neznanju i promišljanju: Pa kako?
Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić
Izdavač: Znanje
