“Sestro, molim te, nemoj odustati od mame. Molim te, nađi mamu.”
Koliko se puta uhvatimo u razmišljanju jesmo li mogli drugačije postupiti, na blaži način reagirati ili birati riječi koje nekome uputimo? Koliko puta je nama najbliža osoba trpjela jer smo se na nju istresli nakon što nas je netko iznervirao ili uvrijedio? Koliko je puta to bila naša majka? Koliko smo puta toga uopće bili svjesni? Bi li sada, u ovom trenutku, neke riječi povukli, neke misli zatomili i preko nekih sitnica jednostavno prešli? Niste sigurni? A biste li ponovno razmislili ako vam kažem da je ta ista majka nestala i ne znate gdje je i hoće li se ikada vratiti?
“Možda mama nije mogla reći da je boli jer su očeve bolesti bile na prvom mjestu? Brinula je o svima u obitelji, pa nije smjela biti bolesna.”
Mama je nestala. Jednostavno joj se izgubio svaki trag. Njena su djeca očajna, suprug je izgubljen i nitko ne zna gdje bi mogla biti. Kroz četiri poglavlja i epilog pratimo njenu priču i odnose s članovima obitelji. Svako je poglavlje ispričano iz druge perspektive, tuđeg gledišta i različitih oblika pripovijedanja. Upoznajemo njenu djecu i supruga, ali se vraćamo u njenu prošlost zbog koje nam neke situacije i postupci bivaju jasnijima. Južna Koreja je tradicionalna zemlja, ljudi se drže mnogih običaja i teško se udaljavaju od onoga što su im godinama pokušavali usaditi u samu njihovu srž i smisao života. Ali, s druge strane, ova obitelj, koliko tradicionalna bila, toliko je i otuđena, različita i neobična. Možda je to još i gore, možda i ponižavajuće za njih same. Njihova je majka podredila svoj život odgoju, kao prava kućanica, u potpunosti se posvetila vlastitoj djeci i ustrajala na njihovu obrazovanju i školovanju, svjesna da im time život može biti puno drugačiji. Iako se tradicija prati, ona zna koliko su životi drugačiji ako imaš barem malo mogućnosti na njega utjecati, a ne slijepo slušati ono što ti drugi govore. A sad je nema i iako postoje razni svjedoci koji tvrde da su je vidjeli, nitko je nikako ne može naći.
“Zato nije bilo važno volim li kuhati ili ne. Kad bih skuhala veliki lonac riže i manji juhe, nisam razmišljala o tome koliko sam umorna. osjećala sam se dobro znajući da će ta hrana završiti u trbuščićima moje djece.”
Ovo je jedna od onih priča koju će svatko doživjeti na različit način, ali vjerujem da će se svi sjetiti svog odnosa s majkom i svih trenutaka u kojima su možda preburno i nepošteno reagirali, bez razmišljanja jesu li je povrijedili. Nisu povukli te riječi, ali kasnije su im se možda više puta u životu vratile. Tek kada i ako se suočimo s nekom nedaćom, počnemo vrtjeti neke situacije u glavi i ponekad i požalimo što nismo odabrali neke druge riječi ili reakciju. Ali ne možemo protiv toga.
Ovdje nam autorica otvara oči i pokazuje koliko se toga krije u nekoj osobi, čak i onoj za koju smo mislili da je najbolje poznajemo. Sve, naravno, ovisi i o kulturi i načinu odgajanja te je možda još i teže u društvima u kojima obitelji provode mnogo vremena zajedno, drže se svoje tradicije, a kasnije shvate da ipak nisu jedinka, već skupina individualaca, s vlastitim snovima i mislima. Koliko je naših predaka odgojeno na vrlo sličan način, a zapravo ne znaju gotovo ništa o svojim roditeljima i njihovim životnim borbama, njihovom odgoju i svemu o čemu su sanjali, a možda nisu uspjeli ostvariti jer to jednostavno to nije smio biti njihov način života.
Ovo je teška i potresna priča i na trenutke će vam zaista slomiti srce. Mnogo će vam toga postati jasno, nećete nikoga moći previše kriviti, ali zastat ćete i razmišljati, promišljati kojem ste liku slični i koliko ste puta na podjednak način reagirali, bez razmišljanja o posljedicama, potpuno nesvjesni što bi učinili da se nešto ovakvo dogodi i vama.
“Mama je izražavala zahvalnost za male trenutke sreće. Tvoj je brat rekao da je mamina zahvalnost dolazila iz srca, da je na svemu bila zahvalna, da netko tako zahvalan nije mogao imati nesretan život.”
Pripremila: Tamara Štiglić Vodopić
Izdavač: Hena Com
