“Zato sam vas, uostalom, i pozvala u šetnju. Tužno je šetati sam uvalama svojih sjećanja.”
Jedan od najljepših citata iz ove knjige, knjige u kojoj će se mnogi od nas pronaći, prepoznati i spoznati. Nije Mala Kme samo zbirka humorističnih priča. Ona je puno puno više. Ona je zbirka memoara, sjećanja na ono što je bilo i nade u ono što će biti.
Nije važno jeste li majka ili niste i planirate li to uopće biti. Mala Kme jest glavni lik, Martinina kći, djevojčica zbog koje je većina ovih priča i nastala, ali oko nje se događaju stvari koje se tiču svih nas, neovisno o majčinstvu. Martina je u ovih sto tridesetak stranica utkala predivne misli, u kratkim poglavljima iznijela mudrosti koje bi vas zaista mogle dotaknuti. Obiteljski odnosi, od onih s kućnim ljubimcima pa i sa svekrvom. Poglavlja u kojima se s toliko ljubavi obraća svome mužu, svjesna koliku joj potporu pruža.
“Nije popularno biti u sretnom braku. Nije popularno, znam. Briga me. Volim ga.”
Smijala sam se, puno. Ali prvenstveno sam plakala. Zašto? Jer je pogodila točno u srž. Opisala je život onakvim kakav i jest. Često usran, ali vrijedan, prepun pogrešaka, ali iz njih se uči. Sretnih i nesretnih događaja, ljudi kojih više nema, ali koji zauvijek žive u našim srcima. Nije sve bajno i idealno, ali živi se, udruženim snagama, uz puno ljubavi. Ljubav, da. Glavna sastavnica ovih priča. Skrivena u svakoj psovki, u svakom kukanju i realnoj situaciji. Jer jesu, sve su situacije u knjizi baš onakve kakvima ih je Martina opisala, često kao vanzemaljske, ali naše, osobne i najljepše, nama.
Ovo je prvenstveno knjiga o majčinstvu i većina se priča i bavi onime s čime se majke suočavaju svakodnevno. Puno pitanja, još više savjeta, radi ovo, ne radi ono, zašto nisi ovako, zašto baš sad tako. Ali Martina nijednom ne pametuje, samo promatra, iznosi ono što je nju najviše mučilo, a možda i još uvijek brine.
Duhovita je, iznimno. Britkog i drskog stila, jezično neizmjerno privlačna. Posebno nama s Kvarnera, priznajem.
“Nema veze, ako si iz Rijeke, navikao si na taj osjećaj nepripadnosti nigdje posebno i štoviše, baš ti je kul što si tako mješovit i od svuda te ima.”
Mogla bih u nedogled o ovoj “knjižici”. Pronašla sam se u gotovo svakom kratkom poglavlju. Prisjetila sam se davnih ljeta, trenutaka koje sam zauvijek spremila u svome srcu, podsjetila na svoje početke kao majke, poistovjetila se s Martinom u bezbroj rečenica. I ne moraju svi trenuci biti savršeni. Oni su naši, takvi kakvi jesu.
“Bit ćemo opet jedno, kao dok ste mi se gnijezdili pod srcem. Živjet ću u vama, kao vi nekad u meni. Pronadžite me u ogledalu kad zatvorite oči. Bit ću tamo, uvijek. Najdraži moji, voli vas mama.”
Izdavač: Naklada Fragment
