“Nisam to ni očekivala, s obzirom na to da prema nekim studijama pjesnici žive u jako slaboj vezi sa stvarnošću koja ih okružuje, nije da su glupi, to je tek jedno od obilježja, kao biti vrlo nizak, recimo, niži od metra i četrdeset, ili imati crne mrlje poput krava muzara koje se pojavljuju na omotima čokolada uvezenih iz Švicarske ili Belgije.”
Živimo u svijetu u kojem tehnologija napreduje, u kojem je najvažnije nešto zaraditi i u kojem se većinom sve i mjeri prema tome. Humanističke grane izumiru, sve se manje cijene oni koji su za svoj poziv odabrali pomagati drugima, podučavati ih ili na bilo koji način posvetiti im se. Da ne govorim o umjetnicima. Koja je njihova svrha, kome služe, nisu li to samo grebatori koji rade za vlastitu korist i ne pune državni proračun? Što će nam uopće umjetnost kad možemo imati brojeve i postotke kojima se sve mjeri?
“Da, također gledamo emisije u kojima ekonomisti, menadžeri i bankari govore o stanju u zemlji, reklame, kvizove u kojima natjecatelji mogu znatno unaprijediti svoje vlasništvo, to jest osvojiti automobile, itd.”
U ovom predivnom kratkom romanu Afonsa Cruza upoznajemo strašnu današnjicu, svijet bez poezije, slikarstva i bilo kojeg oblika umjetnosti, onaj u kojem i djeca već sve gledaju kroz brojke i novac. Svi sve računaju, bilježe, prate. Nema spontanosti, nema uživanja. Ili je to njima uživanje? Ne znaju za drugo, nisu upoznati s drugom dimenzijom života. I tako im je dobro. Sve dok jednog dana jedna djevojčica ne zamoli svoje roditelje da joj kupe pjesnika. Ne umjetnika, oni su neuredni i prljavi. Ali i pjesnici se razlikuju od prosječnog čovjeka. Sve se mijenja jednom kad pjesnik korakne u njihovu kuću. Djevojčica malo pomalo počinje preispitivati vrijednosti koje su joj cijelog života nametali. Spoznaje jednu drugu dimenziju života, brani svog pjesnika i bori se za njegovo dostojanstvo. I nije jedina.
Ovaj me roman neopisivo uznemirio i razljutio. Rasplakao me. Oduševio na nekoj razini koju je jako teško opisati. Možda jer ne mogu ni zamisliti ovakav svijet, ne mogu pojmiti ljude koji bi se ovako ponašali. Nažalost, danas ih je sve više. Umjetnost se ne doživljava, ne udiše, ne shvaća. Ona je ovdje i ljude nije briga kako je uopće ovdje došla. Bitno da su naši brojevi sređeni. Mislili bismo da je možda tako samo kod nas. Ali Afonso je Portugalac, ne Hrvat. On promatra svijet očima umjetnika, vidi što se događa, vidi koga se sve manje cijeni, a što se veliča. Tako je dobro pogodio ovom pričom, u toliko malo stranica rekao više nego neki svojim disertacijama i javnim govorima. Mnogi će se uvrijediti i popljuvati je. Zato jer će se prepoznati, vidjeti sebe u ovoj masi zaluđenoj statistikama. Druge će zaboljeti. One poput mene, koji također vide da se stvari mijenjaju, da se neke ljude sve manje cijeni. Zašto? Jer razmišljaju svojom glavom i pokušavaju nešto promijeniti, pokušavaju se izvući iz kalupa i unaprijed određenih pravila. Pokušavaju živjeti.
“Drugim riječima, čak i ako zanemarimo tako smiješne stvari kao što su sreća i osobni rast te se usredotočimo isključivo na brojeve, nedostatak ulaganja u kulturu pokazatelj je iznimnog neznanja.”
Izdavač: Edicije Božičević
