Puno sam slušala o Isabel Allende i njenim romanima. Magijski realizam, meni osobno jako drag, ali ne mogu reći da sam veliki poznavatelj istoga, iako će se to sigurno promijeniti. Jednostavno mi odgovaraju takve priče, ljubavne, ali ne i patetične, pomalo nerealne, ali ne i banalne, prepune života, doživljaja i neke ljudskosti.
Uživala sam u posljednjem romanu Isabel Allende. Ispunio me toplinom, na trenutak baš prebacio u daleki San Francisco i stavio pred glavne likove, tajanstvenu Irinu iz Moldavije i Almu, zanimljivu štićenicu doma za starije te muškarce, koji su im obilježili živote, jedan mladi život i pomalo tužan te jedan postariji, prepun iskustva.
Dvedesettrogodišnja Irina Bazili 2010.godine stiže u Lark House u predgrađe Berkleya i nakon nekog vremena postaje glavna njegovateljica Alme Belasco, poljske židovkinje koja su prije Prvog svjetskog rata poslali imućnoj obitelji u Ameriku kako bi izbjegla njegove strahote u Europi. Irinu fascinira ta srčana žena i ubrzo upoznaje njenu priču.
Almin je život bio bogat, većinom sretan i prepun događaja. Ali uvijek joj je nedostajala jedna stvar, ljubav koju je mogla pokazivati i pred drugima, a ne samo u tajnosti. Naime, Alma se još kao djevojčica zaljubila u Japanca Ichimeia, sina njihova vrtlara i ta je veza od njenog samog začetka bila osuđena na propast. Tradicija i ponos, ali i rat odvojili su dva ljubavnika zauvijek. Jesu li se usprotivili? Jesu li uspjeli ostvariti svoju ljubavnu vezu? Pod kojim uvjetima? Paralelno pratimo i priču mlade Irine, djevojke koju život nije mazio, ali koja nikada nije odustala i koja je žudila za ovime što je dobila upoznavši Almu i njena unuka Setha koji je posjećuje svaki dan.
Allende pripovijeda tako lijepo, lirski, s toliko osjećaja da se vrlo brzo zaljubite u njene likove. Vraća nas u prošlost, upoznaje s likovima i njihovim sudbinama, ali im se posvećuje i u sadašnjosti i taj je aspekt romana ono čime me osvojila. Treća dob, toliko potisnuta, zanemarena, a toliko puna znanja, mudrosti i želje za dokazivanjem. Lark House je prepun seniora koji nisu odustali od života, naprotiv, i dalje ga žive punim plućima, sve dok mogu, dok ne dospiju na treću razinu. Svjesni su onoga što je iza njih, patnja, radost, snovi, ali ne predaju se.
“Navršit će osamdeset i dvije godine, bila je stara, ali je odbijala prijeći prag starosti. Nije kanila sjediti u sjeni godina uperena ni u što i s umom u hipotetskoj prošlosti.”
U cijelu je priču autorica uspjela utkati i povijesne činjenice i zanimljivosti koje možda nikada ne bi otkrili, a sve tako suptilno i ležerno, bez previše detalja, čisto i jasno. Moram joj zamjeriti jednu sitnicu, a to je pomalo odugovlačenje srednjeg dijela, koji je, iako iznimno važan za cijelu priču, na trenutke dosadnjikav, ali vrlo brzo popravljen zanimljivim završetkom.
I za kraj, likovi. Dugo nisam pročitala knjigu u kojoj su me se svi likovi dojmili. To je vjerojatno tajna (magijskog) realizma, kod većine možete pronaći nešto dobro, nema izrazito negativnih ni izrazito pozitivnih glavnih likova. Imate osjećaj da se radi o nekome iz vaše blizine, toliko su stvarni da vam se čini da ih možete dotaknuti i da biste mogli s njima popričati. Svejedno bih istaknula jednog muškarca čija me sudbina najviše pogodila. Nathaniel je Almina druga srodna duša, njen bratić koji joj je ponudio brak kako bi je spasio od javne sramote. Voljeli su se toliko snažno da su jedno drugome sve dopuštali, sve su razumijeli i nikada nisu jedan drugome ništa predbacili. A nisu bili stvoreni jedno za drugo, nije to bila njihova sudbina. Bili su najbolji prijatelji i sve bi bili učinili jedno za drugo. I jesu.
Ako se želite izgubiti u priči, prebaciti se u neke druge svijetove, vremena i mjesta, ovaj će vam roman to i pružiti. Ali dobit ćete i nešto više, osjećaj koji nemate nakon svake pročitane knjige, onaj ispunjenosti i sreće i žara, želje da ostvarite sve što ste naumili, jer najvažnije je proživjeti život i boriti se za ono do čega vam je najviše stalo.
“I onaj tko kaže da se svaka vatra ugasi prije ili poslije, taj se vara: postoje strasti koje ostaju požari dok ih sudbina ne uguši jednim udarcem, no čak i tada ostanu tople žerave spremne zapaliti se čim dobiju kisik.”
Izdavač: Vuković & Runjić
