Rijetko kad se dogodi da u jednoj knjizi, koliko god me oduševila, ipak ne pronađem nešto što mi je možda malo zasmetalo ili mi se nije svidjelo. U recenziji se tada uvijek trudim obrazložiti o čemu se radi i zašto mi ta sitnica smeta. Ali, ponekad, jednostavno , dogodi se jedan takav roman kojem ne možete pronaći zamjerku, onaj koji vas nepovratno osvoji i natjera da se zaustavite i dobro promislite što ste to upravo čitali. Za mene je to ovaj roman, najbolja knjiga koju sam pročitala u prvih šest mjeseci ove godine.
Okrutna do bola, ali i topla, životna i temperamentna, ova nas priča vodi u središnju Italiju, u 1978.godinu, tipično talijansko selo u kojem vlada patrijarhat, žene se brinu o kućanstvu i šute, muškarci vode glavnu riječ, a djeca provode dane u igri, druženju s prijateljima, čestim spačkama i nemilosrdnim igricama. Sve promatramo kroz oči dobroćudnog devetogodišnjaka Michelea, upoznajemo njegovo društvo i obitelj, ali i suočavamo se s jednom dobro čuvanom tajnom, nemilosrdnom i toliko okrutnom da počinjemo sumnjati u ljudski rod. Ono što je naizgled započelo kao idilično ljeto, pomalo se pretvara u horor nezamislivih razmjera. Ako smo ikada pomislili da djeca mogu biti okrutna, to ćemo u ovome romanu i spoznati. Ako smo često razmišljali o tome do kuda seže ljudska zloba i pakost, ovdje ćemo se u to i uvjeriti.
“Čudovišta ne postoje. Utvare, vukodlaci, vještice, sve su to budalaštine koje su izmislili da bi plašili lakovjerne kao što si ti. Moraš se bojati ljudi, ne čudovišta”, rekao mi je tata jednog dana kad sam ga upitao mogu li čudovišta disati pod vodom.”
Roman je nevjerojatno pitak i jednostavno pisan, stilski savršen, sadržajno ogoljen i toliko dobro razrađen da sam imala osjećaj da sam ondje. Mogla sam se staviti u Micheleovu kožu, osjetiti njegov strah i brigu, njegov očaj i razočarenje te u potpunosti razumijeti njegovu želju da nešto promijeni, da ne bude poput drugih. Likovi su iznimno dobro razrađeni, teško ih je voljeti, ali to Ammanitiju nije ni bio cilj. On nam je htio pokazati crnilo ljudske duše i nemogućnost takvih ljudi da se promjene. Nisu svi toliko negativni i tijekom cijelog romana pokušavamo se držati onih dobrih, u nadi da će ipak nešto lijepo proizaći iz svega što smo saznali, što nas je šokiralo i ostavilo u nevjerici.
Grozno je kad djeca izgube povjerenje u svoje roditelje, kad njihovi idoli odjednom postanu obični griješnici od krvi i mesa, kad shvate da nisu onakvi kakvima su ih zamišljali. Koliko god Micheleov otac bio neobičan i odsutan, Michele ni u najgoroj noćnoj mori nije mogao zamisliti što će o njemu saznati.
“Ako me tata neće, ako me mrzi, baš me briga, ostat ću tu. Mogu živjeti bez obitelji, kao siročad.”
Ovo je i priča o mladenačkim prijateljstvima, trenucima kada počinjemo shvaćati s kime se zapravo družimo i kome možemo vjerovati. Toliko je tuge i žalosti u ovome romanu da ga je na trenutke gotovo nemoguće i čitati. Ali vuče vas neopisivo, ne dopušta da ga odložite, muči vas do posljednje rečenice, zadnje riječi. A te su riječi možda i neke od najpotresnijih koje ćete ikada pročitati. Je li kasno za kajanje? Što se sve mora dogoditi da ljudi uvide svoje pogreške? Neki možda to nikada neće ni naučiti. Ammaniti nas ovdje želi naučiti mnogočemu, preko jedne tipične talijanske provincijske obitelji, u tipičnom talijanskom okruženju, kroz niz nepojmljivih događaja, on nas želi suočiti s onime što se i danas vrlo lako može dogoditi. Jedna nerazborita odluka, proizašla iz čiste ljudske pohlepe i obijesti, može promijeniti živote ne jednog čovjeka, već svih onih njemu bliskih.
Obožavam otkrivati nove autore i ući u njihov svijet kreativnosti i mašte. Ammaniti se ovim remek djelom našao visoko na ljestvici pisaca koje bih jednoga dana mogla navoditi kao najdraže.
Izdavač: AGM
